Prošle nedjelje u susjednoj Sloveniji bila su organizirana čak četiri referenduma. Nova vladajuća koalicija Janeza Janše raspisala je referendum o izmjenama zakona o parlamentarnoj istrazi, o ukidanju RTV pretplate, o uvjetovanju socijalne pomoći društveno korisnim radom te o ograničavanju prava glasanja državljana trećih zemalja (ne i državljana zemalja EU-a) koji žive u Sloveniji na lokalnim izborima. 

Samo je prvi referendum o izmjenama zakona o parlamentarnoj istrazi bio zakonodavni, znači za vlast obavezujući, dok su ostala tri bila savjetodavna. No, vlast je obećala da će poštovati volju birača i na savjetodavnim referendumima. 

Na zakonodavnom referendumu postavljeno je pitanje: „Podržavate li stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parlamentarnoj istrazi, koji je Državni zbor usvojio na sjednici 26. svibnja 2026. godine?“. Vlast je raspisala referendum nakon što su udruge civilnog društva prikupile 40.000 potrebnih (dakle dostatnih) potpisa za njega kako bi spriječile da se političarima daju prevelike ovlasti da ulaze u sferu privatnosti građana. 

Na koncu su Janša i njegovi izgubili na glasanju o najvažnijem – njihove izmjene zakona o parlamentarnoj istrazi nisu prošle. Pala im je i ideja o ukidanju RTV pretplate, a prošlo je uvjetovanje socijalne pomoći i ograničavanje prava glasanja strancima iz trećih zemalja. Posebno vrijedi primijetiti da je na nedjeljnim referendumima u Sloveniji glasalo više od 922.000 birača (konačan broj još nije poznat), što je izlaznost od gotovo 55 posto, od 1.698.526 osoba s pravom glasa.

Od 1990. Slovenci su imali priliku odlučivati na 38 referenduma (FOTO: Jure Makovec/AFP)

Prema dostupnim podacima od 1990. godine u nama susjednoj zemlji, ako se računa i onaj referendum o neovisnosti Slovenije od 23. prosinca 1990. godine, održano je ukupno 38 državnih referenduma. Među posljednjim koje na ovom mjestu treba izdvojiti su dva referenduma o dobrovoljno potpomognutom okončanju života (pojednostavljeno, „mekšem“ obliku eutanazije). Najprije je 2024. godine 55 posto izašlih birača poduprlo na savjetodavnom referendumu ideju potpomognutog okončanja života, a nakon toga je slovenski parlament 24. srpnja 2025. godine donio Zakon o pomoći pri dobrovoljnom potpomognutom samoubojstvu, a onda su 23. studenog iste godine birači na zakonodavnom referendumu s 53,4 posto odbacili taj doneseni zakon. 

Takvo nešto potpuno je nepoznata pojava u Hrvatskoj, kako toliko veliki broj referenduma, tako i, primjerice, referendumsko odlučivanje o „mekoj“ eutanaziji. O tome ovdje nema nikakve javne rasprave, a kamoli da bi se na tu temu organizirao referendum.

U Hrvatskoj su u istom razdoblju od 1991. godine naovamo održana samo tri državna referenduma. Prvo su se 19. svibnja 1991. godine državljani Hrvatske opredjeljivali o dva pitanja: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“ te „Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)“? Hrvati su glasali u prilog suverenosti i samostalnosti u mogućoj konfederaciji s 93,4 posto, a za Jugoslaviju kao jedinstvenu saveznu državu 5,38 posto.

Referendumsko pitanje s prvog hrvatskog referenduma (FOTO: Arhiva)

Potom, 22. siječnja 2012. godine, u Hrvatskoj je 66,27 posto birača na referendumu potvrdno odgovorilo na pitanje „Jeste li za članstvo RH u EU?“, dok je protiv bilo 33,13 posto. Sve uz izlaznost od (samo) 43,51 posto. Zbog tog referenduma za kojeg se znalo da će morati biti održan prije primanja Hrvatske u EU, i da vlast bude sigurna da će taj referendum proći, prethodno je mijenjan Ustav te je u članak 87. koji se odnosi na referendum, u lipnju 2010. godine unesena izmijenjena odredba koja utvrđuje da se „na referendumu odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu“. Samo malo karikirano, to znači da je dovoljno da na državni referendum u Hrvatskoj izađe i samo jedan birač, glasa „za“ i da referendum prođe. Dotad je za uspjeh referenduma bilo nužno da glasanju pristupi većina od ukupnog broja birača u Hrvatskoj. Da nije mijenjan Ustav, ako bi bili onakvi rezultati referenduma o pristupanju kakvi su bili, Hrvatska ne bi bila ušla u Europsku uniju.

Na trećem referendumu u Hrvatskoj 1. prosinca 2013. godine 65,87 posto onih koji su na referendum izišli glasalo je da se u Ustav unese definicija kako je „brak životna zajednica žene i muškarca“, 33,51 posto je bilo protiv, a izlaznost je iznosila (samo) 37,9 posto. Da je bilo na snazi ustavno pravilo od prije 2010. godine ni taj referendum, koji je inicirala građanska inicijativa „U ime obitelji“, ne bi bio prošao. 

Bilo je i u Hrvatskoj svih ovih godina referendumskih inicijativa koje iz različitih razloga nisu uspjele i nisu dovele do održavanja referenduma. Neke su od tih inicijativa prikupile su i dovoljan broj potpisa, ali su ih preduhitrile tadašnje hrvatske vlade koje su odustajale od svojih namjera u strahu da ne dožive poraz na referendumu. Na primjer, sindikalna inicijativa protiv izmjena Zakona o radu 2010. godine. Tada je od izmjena tog zakona odustala vlada Jadranke Kosor. Pa inicijativa „Ne damo naše autoceste“ 2014. godine, kada je vlada Zorana Milanovića napustila ideju o davanju koncesije na autoceste. A 2019. godine Andrej Plenković je obustavio namjeru normiranja da se u mirovinu ide s navršenih 67 godina, jer je inicijativa „67 je previše“ imala posve dobre izglede da uspije.

Glavni formalni razlog zašto u Hrvatskoj nema referenduma jeste to što referendumska materija u Hrvatskoj nije dobro i primjereno regulirana, a za vjerovati je da namjerno nije dobro regulirana iz političkih razloga, zbog toga što političkim elitama, a prije svih HDZ-u koji je većinu vremena na vlasti, iako ne samo njima, nikakvi referendumi ne odgovaraju. Političke elite ovdje žele same odlučivati.

Prije svega, potreban je vrlo visok postotak valjanih potpisa da bi se inicirao referendum u Hrvatskoj. Inicijativa mora prikupiti deset posto valjanih potpisa ukupno registriranih birača i u roku od 30 dana (a taj je rok do 2021. godine bio samo 15 dana) predati ih u Hrvatski sabor koji onda, ako je sve u redu, ako je dovoljno potpisa i ako inicijativa nije protivna Ustavu i zakonu, raspisuje referendum. Podatak Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne informacije je da je na dan 31. ožujka 2026. godine bilo registrirano 3.601.578 birača s prebivalištem u Hrvatskoj. Dakle, inicijativa za državni referendum treba prikupiti 360.157 valjanih potpisa. U Sloveniji je za zakonodavni referendum (onaj koji želi poništiti neki doneseni zakon) potrebno prikupiti 40.000 valjanih potpisa koji se predaju Državnom zboru, a on određuje referendumsko pitanje i dan glasanja. Da bi se u Sloveniji na referendumu poništio neki doneseni zakon potrebno je da većina bude za takvu odluku, a da pritom to bude barem 20 posto ukupnog broja registriranih birača.

Bez obzira što je odnos broja birača u Hrvatskoj i broja birača u Sloveniji 2,12:1, razlika u potrebnom broju potpisa građana za raspis referenduma je ogromna.

Svakako, veliki je problem u Hrvatskoj nedostatak bilo kakvog potrebnog praga izlaznosti birača na državni referendum, a taj je prag maknut 2010. godine izmjenama Ustava RH. Mogao bi tkogod reći da je slovenski prag za uspjeh zakonodavnog referenduma od 20 posto ukupnog broja registriranih birača ponešto nizak. Ali on, čini se, sasvim odgovara dinamici slovenske demokracije, pa je i to dobar razlog, uz mali broj potrebnih potpisa, za česte referendume. No za referendumske promjene slovenskog Ustava potrebno je da iziđe na glasanje više od polovice upisanih birača.

Osim toga, Slovenija ima jasan popis zakonskih područja o kojima se ne odlučuje na referendumu. Na primjer, o porezima, ljudskim pravima i temeljnim slobodama, o obrani države i ratifikaciji međunarodnih ugovora. Hrvatska nema ni to na sličan način definirano, nego u slučaju da su se stekli uvjeti za organiziranje nekog referenduma, parlamentarna vlast može zatražiti mišljenje Ustavnog suda RH da prosudi bi li taj referendum bio (protu)ustavan. 

Kako bi se ipak postavio neki potrebni prag izlaska birača na državni referendum u Hrvatskoj treba promijeniti Ustav. Budući da su odnosi pozicije i opozicije potpuno zakrvljeni, iole skora promjena Ustava, za koju je potrebno izglasavanje dvije trećine zastupnika u Saboru nije moguća. Zakrvljeni su odnosi i u Sloveniji, i rezultati ovih referenduma su pokazali da je Slovenija politički potpuno podijeljena po pola na liberale i lijeve s jedne i Janšinu te ostalu desnicu s druge strane. Ali tamo se ipak velike i važne političke teme nekako dogovore pa Slovenija ima prilično uređen pravni poredak u kojem ne treba strepiti od rezultata referenduma. Imaju, na primjer, i veleposlanike i diplomate na broju što Hrvatska nema još od 2020. godine.

Dakle, Slovenija svoju demokraciju često provjetrava i referendumima. A otkad je postala samostalna država 1991. godine pa sve do sada, u Sloveniji je samo u jednom slučaju jedna te ista stranka sa svojim koalicijskim partnerima u sljedećim parlamentarnim izborima sačuvala vlast. To je bila Liberalna demokratska stranka koja je pobijedila i formirala vladajuću koaliciju i poslije izbora 1992. i 1996. godine, oba puta s premijerom Janezom Drnovšekom. Inače se u svakom izbornom ciklusu vlast mijenjala, pa Slovencima nije ni to naškodilo. Oni se ne drže mantre o silnoj potrebi održanja političke stabilnosti koju tako zdušno zagovara hrvatski premijer Andrej Plenković. Baš naprotiv. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.