Povijest se ciklički ponavlja tako što nikad ništa ne učimo iz nje.

Misao Antonija Gramscija o interregnumu u kojem „staro umire, a novo se još ne može roditi“, pa se javljaju razni „morbidni fenomeni“, kola internetima parafrazirana kao vrijeme čudovišta. Nije slučajnost što je zapisao to baš u periodu nakon Prvog svjetskog rata, kada se urušio europski monarhistički poredak.

Na portalu Prometej prije tri je godine, o stotoj obljetnici Marša na Rim, preveden tekst Clare Mattei „Kad su se liberali zaljubili u Mussolinija“. Nije se na vlast popeo državnim udarom, nego su mu je predale zatreskane liberalne elite, pa je čak jedno vrijeme vladao, izrazom Jan-Wernera Müllera, „uz pomoć znatnog broja samoproglašenih liberala u svom kabinetu“. 

Što ih je osvojilo? Bolje pitanje: što ih je dovelo do ruba? Zašto su ga nasušno trebali? Mussolinijevo obogotvorenje države (definicija užeg pojma fašizma), s pratećim uzgojem crnokošuljaških razbijača, poslužilo im je kao instrument obrane od Biennio Rosso: dvije crvene godine, velikih socijalnih pobuna, masovnih štrajkova, okupacija tvornica, proplamsaja samoupravljanja. 

Zaglavni kamen doktrine neoliberalizma datira iz 1920. godine, kada je Ludwig von Mises povezao, na ruševinama Habsburške monarhije, kako je s kolapsom dotadašnjeg međunarodnog poretka došlo do nečega fundamentalnije opasnog: ugroze poretka privatnog vlasništva i biznisa. Crveni Beč je, recimo, uveo opak porez na komercijalnu stanogradnju, pa kupovao od toga na stotine hektara građevinskog zemljišta za javno stanovanje, kako bi marksistički cilj kvarenja posla spekulativnom kapitalu bio financiran od samog njegovog novca, dodajući uvredu na povredu interesima privatnih bogaćenja. U Rusiji su pritom boljševici preuzeli vlast, u Italiji samo što nisu, razmatrana je ozbiljna mogućnost da se revolucija proširi Europom ... Na seminarima von Misesa u Bečkoj gospodarskoj komori okupljaju se budući neoliberali kako bi osmislili trajnu i prijelaznu mjeru kroćenja socijalističke nemani.

Ugroza poretka privatnog vlasništva i biznisa u vidu Crvenog Beča na primjeru Karl Marx Hofa, društvene stanogradnje s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća (FOTO: Wikimedia/Thomas Ledl)

Trajna mjera: stvaranje međunarodnog poretka koji će moći obuzdati „opasne sile demokracije“, kako bi „privatna ekonomija“ ostala autonomna (iza zatvorenih vrata ekspertskog "dominiuma"). Rekli bismo danas – tehnokratska. Što znamo da stvarno i biva: strateške odluke nisu prepuštene nikakvom obliku demokratskog odlučivanja. Čak ni EU parlamentu, recimo, nego strogo EU Komisiji, kao političkoj eliti koju nikad nitko nije izabrao. Ili, na supranacionalnoj razini, famoznoj „trojki“ – MMF, WTO i Svjetska banka. I najvažniji manevar, definicijski ključ neoliberalizma: centralne banke bivaju agencije neovisne o državnoj vlasti, odnosno bilo kakvom odgovaranju biračima koji biraju vlast. Neovisnost monetarne politike i kontrole opskrbe novcem prvotno je institucionalizirao Wall Street, Federal Reserve Actom iz 1913. godine – pri čemu američka centralna banka (FED) do danas zadržava moć diktiranja globalnih monetarnih politika, preko statusa dolara kao globalne valute, u kojoj druge centralne banke drže svoje rezerve.

Svaka borba za demokraciju – shvaćenu kao istinska participacija demosa u političkoj moći i odlučivanju – rezultirat će, pri omasovljenju pokreta, represivnom reakcijom vladajuće buržoazije; što je i razlog zašto će se, po historijskom obrascu, pokušajima prelaska iz kapitalizma u socijalizam redovito prepriječiti fašizam. To je ta prijelazna ili požarna mjera koju su (neo)liberali smislili. Samo fašizam je „za sada spasio europsku civilizaciju“, primijetit će von Mises 1927. godine.

Što smo, dakle, mogli naučiti iz povijesti? Kapital će, u kriznim fazama svojih ciklusa, recimo dvadesetih godina ovog ili onog stoljeća, ciljano forsirati vrijeme čudovišta – kako bi spriječio stabilizaciju i zaživljenje crvenog novorođenčeta. Kratko i jasno: u Europi do ruskog scenarija nije došlo otuda što je izumljen fašizam baš zato da spriječi takav scenarij.

Horkheimerovu opservaciju da bi trebao šutjeti o fašizmu onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu dalo bi se sidriti u događaju koji je odmah 1919. godine zadao takt uspostavi novog poretka. Tj. u dubokoj konzekventnosti podatka da je Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta mučiti i ubiti dao socijaldemokratski serviser kapitala (Friedrich Ebert, prvi kancelar Weimarske Republike), nalog izdajući protofašističkim Freikorps džukelama (SDP likes that). Prva briga liberala i te tzv. socijaldemokracije, „lijevog centra“ (kao što smo na vlastitim kožama naučili još za esdepeha vladavine ranih 2000-ih, ili uostalom „trećeg puta“ generalno) – zatrti „ekstremnu ljevicu“. 

Ekstremna desnica? Pravi materijal za savezničke korisne idiote u zatiranju ljevice!

Logično je da će fašizam biti instrument kapitalizma protiv socijalizma, jer logično je da će oni gore trebati čudovište koje udara prema dolje – na one koji udaraju prema gore. 

Biznis zločina

Kapitalizam i demokracija ne idu zajedno, bio je rezolutan proljetos Terry Eagleton. Ali počujmo i američkog vrhovnog suca Louisa Brandeisa: „Možemo imati demokraciju u ovoj zemlji ili možemo imati ogromno bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje“. Obratimo pažnju koje godine to Brandeis reče – 1933. 

Čuli ste za Business Plot iliti Wall Street puč iz 1933. godine? Nije proveden u djelo, pa možda i niste. Ukratko, Wall Street je komplotirao: aktiviranjem uzgojenih desničarskih paramilicija u svrhu rušenja Franklina Delana Roosevelta i instaliranja marionetskog fašističkog diktatora. 

Znao je ekonomist John Maynard Keynes, ali nije se još radilo o općem znanju – tek će Stiglitzovo izvješće iz 2010. godine definitivno dokazati – da brutalna eksploatacija naprosto ekonomski ne funkcionira na dugi rok i da je samom kapitalu u interesu povremeno, kad se „zaštopa“, olabaviti stisak, učiniti ustupke strani rada i socijali. Rooseveltov New Deal (zapravo Keynesov) je također spašavao kapitalistički status quo, urušen u Velikoj Depresiji 1929. godine, ali onodobni američki financijaši i magnati nisu taj koncept kejnzijanističkih mjera još mogli isprocesuirati; pričinjao im se kao „socijalističko“ nagrizanje njihovih bogatstava (a i Keynes je, istinabog, pričao o „eutanaziji rentijera“). Odozdo je zaprijetio američki biennio rosso – „milijun dana štrajkova“ 1933-1934. – uz brojne nasilne okršaje s policijom. Ne shvaćajući da je New Deal tu baš zato da bi, ublažavajući tlaku, održao kapitalističke proizvodne odnose i profite biznisa u suočenosti s pobunom radničke klase, pa optuživši Roosevelta da je „izdajnik svoje klase“, Wall Street je – istovremeno zadivljen rezultatima Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija – radije optirao za oprobano gaženje crvene opasnosti fašističkom čizmom, po von Misesovoj doktrini. 

Pogled na Wall Street (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Razmislimo malo i o ovome: notorno je da su se poslijeratne SAD – nominalno, jel'te, antifašističke, „savezničke“ – odale najcrnjem totalitarizmu ekstremnog centra u obličju histeričnog Red Scare makartizma; ne pamtimo, međutim, ekvivalentnu čistku nacističkih simpatizera ni tridesetih ni četrdesetih ni pedesetih. Premda se u tom slučaju čak ne bi radilo o pustoj histeriji: s nacistima je SAD doslovno bila u svjetskom ratu, halo! Day D, anyone? I sve one toliko opjevane američke žrtve iskrcavanja u Normandiju! 

A pritom je Business Plot otkrio duboku prožetost društvene crème de la crème nacističkim umrežavanjem. Batalimo čak sve političare i „influensere“ naci profila (tipa velečasni Coughlin) ili naci(onalne) ikone poput Charlesa Lindbergha i suzimo samo na pro-naci biznis klasu. Klan DuPont (financirali American Liberty League, koja je logistički i stajala iza puča), pa J.P. Morgan Jr. (financirao Mussolinija u Europi i American Legion kod kuće, preko koje se uzgajala paramilicija), ili Henry Ford (industrijalac poznatiji kao Hitlerova najveća i najdraža inspiracija), W.R. Hearst (medijski magnat zapamćen po kovanici „America First“), Prescott Bush (financijaš i poslijeratni političar) – kao istureniji među biznismenima koji su, bez ikakvih inhibicija, tijesno poslovali s Hitlerovom industrijom (smrti). Ukupno je oko 150 američkih korporacija opskrbljivalo nacistički ratni stroj patentima, tehnologijom i materijalnim resursima. Em je kapital išao za profitom, standardno beslovesno, em mu nije bilo ni politički u interesu da Hitler padne, kao efikasna brana mogućnosti internacionalizacije crvene pošasti – što je kapitalu, naravno, prva i jedina prava politička agenda. 

I nikakvih eto poslijeratnih sankcija, nikakve lustracije zbog šurovanja s okupatorom – pa još takvim, Adolfom Hitlerom glavom i bradom! Ne, sva je ta krema, za koju bi se mislilo da će biti doživotno ostracirana, kao kompromitirana nacističkim komplotima i kooperativama – najslobodnije nastavila sa svojim karijerama i biznisima kao da ništa nije bilo. Dok su životi istovremeno rutinski upropaštavani taman da je netko samo prijavio kako je sanjao da si komunist. Etiketirajuća optužba je bila dovoljna.

Kapitalističkoj Americi su nacisti možda pobili neku mladost strpanu u uniforme, ali nikada joj nisu toliko smetali koliko – po klasičnom obrascu lažne ekvidistance ekstremnog centra – prijetnja crvene revolucije, koja bi jedina stvarno razvlastila Wall Street. Nije se radilo o tek poslijeratnom okretanju ćurka, hladnoratovskom, kako se to često predstavlja i pravda staljinizmom, već o nečemu imanentnom kapitalizmu, kao diktaturi bogatih, stoga i prisutnom već 1933. godine.

Ta je tri'estreća, učili smo svi po školama, bila baš znamenita godina za historijski fašizam. Zato je važno da podcrtamo iščitanu konjugaciju: Hitler i NSDAP nisu pali s marsa svoje iracionalne desničarske mržnje, nego su na „demokraciju“ zasjeli, po prethodno utvrđenom mussolinijevskom receptu, kao instrument upravo pro-biznis liberala. Kao samo još jedna aplikacija recepta von Misesa i Wall Streeta. 

Zločin biznisa

Mnogi su njemački industrijalci, za razliku od američkih, nakon rata procesuirani kao ratni zločinci – samim time što su radili biznis u sklopu nacističkog korporativizma. Jedino logično, zar ne? Ekonomski nacizam nije razlučiv od vojnog, naročito dok proizvodiš tenkove ili ciklon-B, zgrćeš ratni plijen ili se koristiš prinudnim radom logoraša. Friedrich Flick je primjerice osuđen na sedam godina robije, Carl Krauch na šest, a Alfried Krupp von Bohlen und Halbach na 12 – sve u startu debelo premalo.

Ovog s litanijom dinastijskih prezimena je, međutim, već nakon odslužene četvrtine kazne pustio na slobodu (!) američki povjerenik za Njemačku J.J. McCloy. I ne samo to, nego su mu potom vlade SAD-a, Velike Britanije i Francuske odlučile vratiti svu imovinu (!), da bi se u ostatku života pretvorio u simbol njemačkog ekonomskog čuda. Kao što su i Flick i Krauch pušteni ranije – ovaj prvi povrativši snagu svog poslovnog imperija već pedesetih, postavši najbogatiji čovjek Njemačke i jedan od najbogatijih na svijetu uopće, a i drugi zasjavši ponovo kao visokopozicionirani korporativac. Dok se u poslijeratnoj Jugoslaviji nacionalizira privatna (ili crkvena) bogatstva čak neovisno o ratnoj krivnji – oni dokazanim ratnim zločincima ostavljaju privatna bogatstva! Sve naopako.

Čime objasniti McCloya? Možda ovime: za rata drugi čovjek „ministarstva rata“, dakle visoki birokrat američkog antifašizma, ali prije rata odvjetnik Wall Streeta. Hot-take pitanje: može li netko s Wall Streeta ikada ne biti naci u duši? Ali ima još, ima konkretnije. Kao odvjetnik je k tome izravno radio za korporacije u nacističkoj Njemačkoj (pa i za IG Farben, koja je proizvodila ciklon-B, zbog čega je i suđeno Krauchu & Co.) – a i milijunski se obogatio samo od tog fiškalskog zastupanja nacista. Meni to zvuči kao da je McCloy i sam bio kandidat da mu se sudi kao kvislingu – na već nekom sudu, ako i ne kao ratnom zločincu u Nürnbergu. A nakon rata predsjednik Svjetske banke (ni manje ni više!), pa dakle visoki povjerenik za Njemačku (osim Kruppove, poništio je kazne i za SS-ovca Sandbergera i naci-diplomata von Weizsäckera), pa povratnik na Wall Street, predsjednik Chase Manhattan banke, predsjednik Fordove zaklade, povjerenik Rockefellerove zaklade i napokon savjetnik nizu predsjednika SAD, zaključno s Ronaldom Reaganom. 

Ako ćemo se razumjeti u ovoj sad već fazi teksta, a s obzirom na ono hot-take pitanje: sve i da nije bio fiškal historijskih nacista, radilo bi se o vokacijskom nacistu samom tom cjeloživotnom ulogom generala klasnog rata na strani bogatih. Ako si pro-biznis, bit ćeš za preusmjeravanje klasnog gnjeva koji biznis stvara dalje od biznisa kao krivca – i samo je pitanje stjecaja okolnosti kad ćeš biti za aktivaciju drastičnih mjera protiv crvenih bandita.

Morganova je kreditno-investicijska mreža u Hitlera ulagala posredno – preko golemog kapitala ulivenog u njemačku industriju (uključujući Thyssen, Krupp i IG Farben). General Motors je preko Opela kao svoje podružnice proizvodio vozila za Wehrmacht, ITT preko Focke-Wulf borbene avione, a General Electric operirao kroz AEG i Siemens – sve podmazano Morganovim parama. Ford je imao dovoljno vlastitog kapitala, pa je preko Ford-Werke direktno ulagao i štancao za Wehrmacht. Standard Oil je osiguravao gorivo i tehnologiju za sintetičku naftu. Rockefellerova Chase Bank je dragom prijatelju Hitleru pomagala lifranjem rajhsmaraka ispod cijene po SAD-u, otetih od židovske emigracije, s čime nije prestala ni nakon početka rata – od 1936. do 1941. su nacističke vlasti na taj način akumulirale preko 440 milijuna današnjih dolara, a Chase uzeo 11 za svoje usluge.

Na samom američkom tlu, Union Banking Corporation osnovana je kako bi osiguravala Hitleru direktan pristup Wall Streetu. Osnovao ju je i vodio Prescott Bush (inače, pogodili ste, otac/djed dvojice predsjednika koji su voljeli invadirati Irak više nego 'leba jesti), ali bila je u stvarnom vlasništvu banke kralja čelika Fritza Thyssena, jednog od najvećih financijera NSDAP-a tokom dvadesetih i tridesetih (eksplicitno je kao razlog navodio oduševljenost efikasnošću Hitlerovog suzbijanja ljevičarskih pokreta, stranaka i sindikata). Operirala je kao njena američka filijala: klirinška kuća – ali ako ste pročitali kao kvislinška, niste ništa pogriješili! A bilo je govora i o držanju u UBC zlata nacističkih vođa. 

Prescott Bush, otac/djed dvojice američkih predsjednika, osnovao je Union Banking Corporation kako bi osiguravala Hitleru direktan pristup Wall Streetu (FOTO: Nara/U.S. National Archives and Records Administration)

Prava tema nije to da je McCloy u fazama ovlaštenog zastupanja antifašističkih SAD osobno bio antifašist s figom u džepu, već to da je bio pravi čovjek za posao – kao stvoren za takvo mjesto. Sam je zakleti kapitalizam SAD-a, pogonjen primatom privatnih bogaćenja, uvjetovao da SAD ne mogu biti zakleto antifašističke. Nije povjerenik amnestirao čisto na svoju ruku, nego su američki i britanski poslovni krugovi lobirali za Kruppa, u čijoj su teškoj industriji vidjeli bitan faktor da Zapadna Njemačka bude ekonomski stabilna i pouzdano integrirana u zapadni blok, kao brana pred crvenom nemani s istoka. Interesi kapitala i hladnoratovske geopolitike morali su stajati ispred denacifikacije.

Ime korporativizma 

Dva kompromitirana dinastijska imperija su se u međuvremenu spojila u ThyssenKrupp korporaciju. Koliko je simboličkog značaja u tom inzistiranju i dan-danas na uprljanim prezimenima, kao brendu? Reći ću samo da je norveški mirovinski fond KLP prije tri mjeseca isključio ThyssenKrupp iz svog portfelja zbog dugogodišnje prodaje oružja (podmornice, korvete) izraelskoj mornarici. Povijesni konteksti se mijenjaju, ali kad ti nacizam proizlazi iz nečega supstancijalnog, ne možeš pobjeći od njegovog vječnog vraćanja. 

Što čini održivim izraelski fiskalni suficit unatoč svim vojnim pohodima (raketiraju arapski živalj na deset strana istodobno, te Gaza te Libanon te Sirija te Jemen te Katar te Iran, nije to jeftin sport)? Dobro, valja početi od stotina milijardi dolara koje je iskeširao američki federalni proračun (dok mnogi građani SAD-a nemaju ni zdravstveno osiguranje). Ali nije samo ta dotiranost, nego i – surprise, surprise – financijski kisik multinacionalnih korporacija zainteresiranih da se vodi rat. Ne moramo pričati napamet, ima sve u izvještaju specijalne izvjestiteljice UN-a Francesce Albanese (zbog kojega joj je Donald Trump dao po prstima), kao i na listi Amnesty Internationala.

Od vojne industrije koja se prodaje po svijetu „testiranošću“ na stanovnicima Gaze (autohtoni izraelski Rafael i Elbit, ali i američki Lockheed Martin, talijanski Leonardo S.p.A, japanski Fanuc, danski Maersk, itd.), odnosno tehnologije nadzora i umjetne inteligencije za vojnu upotrebu (tehno-monarhisti i cloud-feudalci iz Silicijske doline: Palantir kao najzloglasniji, pa za njim Microsoft, Google, Amazon), preko teške mašinerije (Caterpillar, Hyundai, Volvo ...), fosilne industrije (američki Drummond i Chevron, švicarski Glencore, britanski BP, brazilski Petrobas ...), agrobiznisa u pozadini kolonizma (izraelska Tnuva u vlasništvu je kineske Bright Dairy & Food, a Netafirm meksičke Orbije), do naravno neizbježnih McDonaldsa i Coca-Cole te šurovanja lanaca supermarketa i turističkih multinacionalki u normalizaciji ilegalnog kolonizma. A samo vrhnje kupit će financijski sektor, kao i uvijek – gdje ruka asset managera Wall Streeta (BlackRock, Vanguard, PIMCO) miluje Netanjahuovu ruku (između ostaloga, kupnjom izraelskih državnih obveznica), dok velike svjetske banke (britanska Barclays, francuska BNP Paribas) sekuritiziraju i reprodukcijski omogućavaju plimu pozajmica istoj ruci.

Kad se počne ovako nabrajati imena kompanija, zvuči taman poput izvještaja nirnberškog suda o profiterstvu na držanju lopovskih genocidu. 

Sve u svemu, preko 1.600 svjetskih kompanija masno profitira na čerečenju i istrebljivanju Palestinaca. Za trajanja genocida, izvijestila je Albanese s kraja proljeća, telavivska burza skočila je za 213 posto (akumuliravši kroz skok 226 milijardi dolara). Ili koliko već stotina postotaka ovisno o točnom danu mjerenja – do danas je za procijeniti i više, naročito s obzirom na zabilježenu akceleraciju (68 od 226 milijardi akumulirano je samo u mjesecu koji je prethodio izvještaju).

Svi jako dobro znaju da je u igri profit kompanija (FOTO: Jack Guez/AFP)

U tom svjetlu treba gledati i recentnu good cop/bad cop igricu u kojoj sile pod Charlesovom Commonwealth krunom kao priznaju Palestinu, a velesila SAD onda kao ne da i ulaže neka veta, dok se Netanjahu grozi peračima ruku čak i samo zbog toga što ih peru, itd. Priznanje, naravno, ništa ne znači dok god ne podrazumijeva sankcije, embargo, povlačenje aparthejda i unutarnje okupacije Zapadne obale te zaustavljanje genocida u Gazi – a što će reći: zaustavljanje protoka kapitala, biznisa, profita. Svi jako dobro znaju da je u igri profit kompanija te da priznanje ostaje šuplja gesta dok god se s kolosalnim profitima mora nastavljati.

S razlogom su priznali tek ovaj reziduum Palestine iz Trumpovog spota o „Gazi-na-vodi“; Palestinu od koje je ostala samo kolonizirana Zapadna obala i veliki plac za resorte Jareda Kushnera – Commonwealth guze stižu taman na vrijeme da se brčnu, jer plac je vrhunski.

Nameće se paralela onodobne makartističke blagosti i prema nacistima i prema njihovim domaćim partnerima, uz istovremeno strogo kažnjavanje svake natruhe govora koji ide za ugrozom biznisa, sa suvremenom satiričkom zajebancijom iz Australije: „Ekološki aktivisti odjenut će se kao neonacisti u novoj strategiji izbjegavanja problema s policijom“. Kad pozivaju da se stane na kraj fosilnoj industriji, rastjeraju ih. Budući da žele da se njihovo mišljenje čuje, jedino što im preostaje je obući se u crno, razviti australsku zastavu i salutirati Führeru – reče jedan prosvjednik koji je želio ostati anoniman dok se ne obuče u neonacija. 

A u javljanju s londonskog protesta od neki dan jedan se zajebant snima kako se unosi u lice policijskom kordonu, deklarirajući im se kao podržavatelj genocida, s pitanjem neće li ga hapsiti. Ignoriraju ga ili mu odgovaraju da neće, jer garantirana mu je sloboda izražavanja političkih stavova. Prilazi tada maltretiranim prosvjednicima protiv genocida, dok ih odnose, pa se unosi njima u lice, paradirajući svojom nediranošću u slobodi govora i trljajući im na nos lošu taktiku u izražavanju: evo njih hapse, dok je policija tako ljubazna prema ljudima koji otvoreno podržavaju bombardiranje bolnica, ubijanje beba i civilnog stanovništva, sistematsko izgladnjivanje čitavog jednog naroda.

Period vladavine samozvanog „nacionalsocijalizma“ povijest ne bilježi bezveze kao korporativizam na polju političke ekonomije. Ali krivim bismo drumom sunuli kad bismo kompromitiranost nekog korporativizma izvodili tek iz asociranosti s historijskim nacizmom. Zločin proizlazi već iz definicije korporativizma u tome da predstavnici krupnog kapitala diktiraju politike i efektivno vladaju (sve one poznate stavke: lobiji, rotacijska vrata menadžeri-ministri, izjednačenost privatnih interesa s javnim politikama), uz lažno izmirenje rada i kapitala pod korporativnom kapom. Što je permanentno na djelu, također i van zona prozvanih kao nacističke, recimo na kapitalističkom Demokratskom Zapadu, i samo je pitanje kontingencije agregatnog stanja da pređe u doslovnije krvoločan oblik poput današnjeg Izraela. Ne biva tek povezan ili nepovezan s fašizmom; korporativizam jest fašizam; ti su pojmovi sinonimi. Taman i u vazda neutralnoj Švicarskoj ili vazda truloj Danskoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.