U red relativnih nepoznanica spada i Višijevska Francuska koja je nakon francuskog poraza 1940. godine upravljala neokupiranom dijelom Francuske, a koju su nacisti na upravljanje prepustili maršalu Philippeu Pétainu i njegovim suradnicima, dok su god „na liniji” propisanoj u Berlinu. Ta je država, dakako, donijela i rasne zakone i pridržavala ih se, ispunjavala kvote i općenito surađivala sa svojim susjedom i okupatorom. To je, naime, pravdano praktičnim razlozima da je rat već jednom glatko izgubljen, pa bi otpor okupatoru doveo do istrebljenja francuskog naroda, dok je sam Pétain korišten kao moralna vertikala jer se u Prvom svjetskom ratu dokazao kao heroj boreći se upravo protiv Nijemaca. „Žvaka za seljaka” bila je da (brojni, ali ipak nedovoljno organizirani) komunisti predstavljaju veću prijetnju od nacista, da će ih Charles de Gaulle „prodati” Englezima i Amerikancima (što možda i nije bilo daleko od istine), te da će Francuska kroz svoju „ograničenu” suradnju očuvati svoju nacionalnu i kulturološku posebnost dok se povijesne karte ne promiješaju ponovo, uz analogiju s ratom 1870. godine i pruskom okupacijom koja je uslijedila i relativno kratko trajala.

Francuski redatelj mlađe-srednje generacije Emmanuel Marre se nije morao zaputiti daleko da bi pronašao poveznice svoje obitelji s režimom koji je stolovao u poznatom termalnom lječilištu Vichy. Njegov pradjed Henri je, naime, bio dio tog režima, ne s nekom visokom dužnošću, ali kao šef zavoda za zapošljavanje u Limogesu. O svemu tomu ostalo je dovoljno pisanog traga u vidu pisama koje je razmjenjivao sa svojom suprugom, redateljevom prabakom Paulette. Pradjed se potkraj rata odvojio od ostatka obitelji, prekinuo komunikaciju sa svima i umro u Cannesu u anonimnosti pedesetih godina prošlog stoljeća. Priču o njegovom sve dubljem uplitanju i uvezivanju s marionetskim režimom Emmanuel Marre je uobličio u svoj film „Notre salut“ (u Hrvatskoj preveden kao „Naš pozdrav“, a inače nazvan po djedovoj knjizi društveno-ekonomske tematike) koji je premijeru imao u Cannesu, gdje je osvojio nagradu za najbolji scenarij, a kod nas je zaigrao na Cinehillu.

U zimu 1940. godine, Henri (Arlaud) je već bio u Vichyju, gdje je obilazio zabave u intelektualnim krugovima i vladine urede raštrkane po hotelskim salonima nudeći svoje usluge i knjigu koju je napisao u mjesecima nakon okupacije. Henri je, naime, prije rata bio biznismen, ekonomist i profesionalni menadžer koji je pokušao uvesti američke principe upravljanja privatnim kompanijama i državnim službama. Na to je protraćio nasljedstvo svoje supruge Paulette (Blancke) koja je dolazila iz aristokratskih krugova i na koncu ostao dužan svojim partnerima, sponzorima i investitorima, zbog čega je i napustio Pariz gdje je ostavio suprugu i djecu kako bi okušao svoju sreću s novim režimom.

To mu je uspjelo s Ministarstvom rada koje ga je proslijedilo u službu za zapošljavanje i poslalo u Limoges da tamo uspostavi i vodi ured. Kako se suradnja režima u Vichyju s nacistima produbljivala, tako je i Henri u nju bio sve više uključen. U početku je bio zadužen za vođenje sustava javnih radova na lokalnoj razini, da bi kasnije sustav kvota postajao sve više diskriminativan, pa je on prvo morao „liferati” radnu snagu, a onda i Židove Nijemcima za njihove „potrebe”. Na koncu je prisustvovao i osnivačkom kongresu nove ultra-nacionalističke, zapravo nacističke partije, pa bježao i sklanjao se pred navalom oslobodilačkih snaga.

Prva od pohvalnih strana filma je to što u pitanju nije priča o „velikoj povijesti” iz ugla „malog čovjeka”, već upravo priča o tom „malom čovjeku velikih ambicija” koji je mislio da može iskoristiti kotač te povijesti za svoje materijalne ili makar karijerne interese. U tome su Henri Marre, njegovi suradnici, većina njegovih podređenih i šefova, zapravo slični s višijevskim režimom: mnogi od njih svoje su postupke u početku opravdavali pragmatičnim ili „altruističkim“ razlozima, da sačuvaju živote običnih ljudi, pritom se gadeći nacističkih zvjerstava, da bi kasnije u njima svjesno i aktivno učestvovali. Jer, koje su granice ljudske ambicije i oportunizma, te kako izaći iz kola u koje se netko svjesno uhvatio? Izbor uvijek postoji, samo ga je, po principu „polako kuhane žabe” kasnije mnogo teže napraviti.

Taj moralni pad najbolje se spoznaje u drugom genijalnom momentu filma: autentičnim pismima između Henrija i Paulette koje je Marre inkorporirao u film. Iz njih ne vidimo samo novčane transfere između supružnika i smjerova u kojima su se oni kretali (prvo od Paulette ka Henriju, kasnije obratno), već i u kojem je smjeru išao njihov odnos. Sa svakim sljedećim pismom, Paulette sve teže skriva svoje gađenje prema svom oportunistički nastrojenom i moralno posrnulom suprugu, a njegov pad se tu najbolje zrcali. U tome će dodatno uživati oni koji znaju makar malo francuskog.

Sve to je podvučeno briljantnom glumom Swanna Arlauda. Lik koji on igra zapravo je jedan od težih i za njega ne postoji udžbenik. Ti bezizražajni oportunisti, „sivi miševi” i birokrati su toliko neupečatljivi, ali ih na filmu najčešće ne valja igrati u tom ključu. U Arlaudovoj interpretaciji, kod Henrija sve vrijeme vidimo nešto sitno ljudsko, ali perfektno dozirano – sve manje i manje, bez trunke karikature ili autorskog naknadnog opravdanja (ili pak osude) njegovih postupaka.

Dojam dodatno „cementira” i izuzetna analogna fotografija Oliviera Boonjinga, te vrsna montaža koju potpisuje Nicolas Rumpl. Montaža figurira i kao ključan faktor da film koji traje preko dva i pol sata i kreće se predvidljivim tračnicama moralnog pada jednog manjkavog, možda i lošeg, ali ne nužno zlonamjernog čovjeka nijednog trenutka ne bude dosadan. Rumpl posebno blista u centralnoj sceni u kojoj u provincijalni Limoges dolazi Pétain povodom čega se priređuje parada. U toj sceni kombiniraju se arhivske i snimke napravljene za potrebe filma s glazbenom intervencijom, pjesmom „Life Is Life“ sastava Opus, koja služi i kao autorski komentar. I druge dvije glazbeno-plesne intervencije s hitovima iz osamdesetih godina prošlog stoljeća služe kao autorski komentar, ali nisu ni naročito nove, a ni poanta koju gađaju nije toliko skrivena od očiju gledatelja.

Druga stvar koja može pokvariti dojam je i hrvatski prijevod „Naš pozdrav” koji je doslovni prijevod francuskog originala koji, pak, i u Henrijevoj knjizi i u Emmanuelovom filmu nose drugo značenje. Pravi prijevod bi glasio „Naše ozdravljenje” ili „Naš spas”, pa čak bi i slobodna interpretacija u engleskom naslovu „A Man of His Time“ prevedena na hrvatski imala više smisla. Jer i u našem vremenu se izlažemo opasnosti da, tražeći ozdravljenje, sišemo otrov i postanemo njegov dio, a ovaj film nas upravo na to upozorava.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Notre salut

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.