Kako vidimo Hrvati su uspjeli u naumu da se organiziraju i da zajednički bojkotiraju trgovačke lance, pekare, trgovine i benzinske crpke. Potaknuti divljačkim rastom cijena osnovnih životnih namirnica i usluga, moji sugrađani su se putem medija i društvenih mreža konačno organizirali i ujedinili. Inicijativa je, zanimljivo, krenula sa Facebooka, prvenstveno od grupe „Halo inspektore“ iza koje stoje Europski centri izvrsnosti potrošača, a najzanimljivije je da su inicijativu podržali i sindikati, političari i stranke, pa čak i sam ministar gospodarstva. Trgovine su diljem zemlje bile sablasno prazne, a poruka Hrvata jasna i nedvosmislena. Život je u ovoj zemlji postao nepodnošljiv, oni koji nas vode nesposobni su i nemoćni da se odupru trgovačkim kartelima, stanje u društvu je toksično, no ono najvažnije - svi smo u manjoj ili većoj mjeri postali svjesni da ako stvar ne uzmemo u svoje ruke idemo prema scenariju u kojem će trećina zemlje doslovno biti nesposobna za osnovne uvjete za život.

Zadržimo se malo, za potrebe ovog teksta, na toj rečenici. Osnovnim uvjetima za život. Nisu Hrvati ustajali niti su bojkotirali za mnoge važne stvari koje su se u ovih trideset godina događale u Hrvatskoj. Nisu Hrvati bojkotirali ni ustajali protiv korupcije, činjenice da im se hrpa ministara na ovaj ili onaj način kriminalno procesuira. Nisu ustajali za gruba kršenja ljudskih prava, slobode medija i brutalno zauzimanje svih institucija od vladajuće klijentele, nisu bojkotirali ništa osim izbora koji su uvijek ključni i povijesni. No, ustali su i stali svi zajedno, što smo držali za nezamislivo, kada su im konačno uzeli i ono zadnje i jedino izgleda što ih veseli – kontinuirani odlazak u trgovine i trgovačke centre.

Odlazak u trgovinu Hrvatima se, eto, pokazao ključan. Odlazak po hranu, higijenske potrepštine i gorivo Hrvatima je izgleda važniji od svega što im je servirala ova vlast koja u kontinuitetu opstaje na vlasti besramnom trgovinom s ljudima koji maloljetnicima daju da pucaju iz kalašnjikova, kojima je pucanje iz pištolja banalno veselje i bećarenje, koji imaju sumnjive diplome i koji profitiraju isključivo na netrpeljivosti koju šire. Da se ne lažemo, takvih je puna i vladajuća stranka. 

Logično bi bilo da Hrvati ustanu recimo zbog toga, ako pogledate širu sliku što se sve događalo po školama u susjedstvu i nažalost kod nas, ali ipak ne. Hrvati su se pobunili i organizirali samo i isključivo zbog jednog. Činjenice da im je najomiljenija zabava, odlazak po hranu, postala preskupa. Čudna je ta inicijalna kap koja je prelila čašu, ipak vjerujte mi, nije neočekivana. Hrvati su kako znamo, a i ja sam dio te priče, navikli i shvatili da će do svoje biološke smrti živjeti kako ne živi ostali normalan svijet kojeg gledamo svako ljeto u svojim turističkim središtima. Hrvati su se pomirili s istinom da se nikada ništa neće promijeniti na bolje, da će, doslovno, do mirovine sa svojim primanjima imati tek za osnovne životne potrebe, i to samo pod uvjetom da imaju tu sreću, dakle za nikakav luksuz tipa putovanja, restorana ili ljetovanja, a da će u mirovini skapavati od gladi i čekati smrt kao spasenje od agonije koja se zove život u Hrvatskoj. 

Poruka je poslana (FOTO: Lupiga.Com/Denis Lovrović)

Svoj kruh zarađujem u turizma i, vjerujte mi, istinski je tužno gledati sav taj silan svijet sa svih krajeva kugle zemaljske koji putuje ljeti, uživa u svojim godišnjim odmorima i zasluženoj mirovini. Hrvati su shvatili da nikada neće živjeti na taj način pa su se okrenuli jedinom luksuzu koji imaju, a taj je da barem, ako ništa drugo, onih desetak dana kada sjedne plaća ili se plati kartica na rate, odu u trgovinu ili trgovački centar pa napune košaru svim i svačim. Potrebnim i nepotrebnim.

Poznat vam je taj osjećaj?

Jedan jedini dan, onaj dan kada sjedne plaća, ja svečano svojima objavim kako tog dana idemo u kupovinu. Taj osjećaj, taj dan je nešto neponovljivo. Samo u tom trenutku, u momentu, kada uzmem onu plastičnu košaru, ja se osjećam kao čovjek, iako znam da će mi to opet doći na naplatu, da će me sve te rate zagušiti i da ponovo tamo na kraju mjeseca neću imati za burek. Tako to izgleda u mojoj familiji, a vjerujem i u velikoj većini obitelji kod nas. 

Taj osjećaj da mogu kupiti, da ću napuniti hladnjak uz divljenje svojih ukućana praiskonski je i zapisan nam je u genima. Naši preci su se valjda tako osjećali kada bi u pećinu, pred zadivljenim ženama i djecom, doteglili ubijenog bizona ili jelena. Tako se ja osobno osjećam kada napunim svoj hladnjak i zadivljeno ga gledam pa otvaram svakih pet minuta. Ponovo se osjetim moćno, kao muško, i ponovo sam uspio nemoguće. Osigurati da moja obitelj neće biti gladna. 

I to je uglavnom taj nesretni poriv koji nam svima toliko znači, i to je, uvjeren sam, glavni uzrok i ovog bojkota koji u konačnici neće značiti ništa ako svi ne ustrajemo u namjeri. Da se barem jednom u životu osjećate kao čovjek, a da to nije samo onda kad jednom ili dvaput mjesečno obavite kupovinu osnovnih životnih namirnica. Na to su nas nažalost sveli. Da se osjećamo kao normalni ljudi samo jednom ili dvaput mjesečno kada znamo da će nam proći kartica na rate. Takav je život u Hrvatskoj i zato se nismo bunili oko bilo čega, niti smo bojkotirali bilo što. Jedino oko čega smo se ujedinili nažalost zadnja je stvar koja nam je ostala. Zadnja radost u životu i zadnje samopoštovanje koje imamo. 

Bojkot je dobar i poruka je poslana. Svi znamo da to nije ni kraj niti je početak. Da to nije čak ni kraj početka, no nada je konačno danas probuđena u svima nama. Nada da bismo možda svi zajedno mogli nešto mijenjati u ovoj zemlji. Ako je to početak kraja, ili kraj početka sasvim je svejedno. Najvažnija stvar je da smo shvatili da samo zajedno i samo solidarno možemo nešto mijenjati. Za početak to je sasvim dovoljno. Sve dalje je na nama.

Posebno saznanje da se možeš osjećati kao čovjek i pred praznim hladnjakom. Prazan ili pun, samopoštovanje se ne kupuje u plastičnim vrećicama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.