Neobično sunčani petak za ovo doba godine. Ispred kućice na sjeveru zagrebačke Trešnjevke polako se okupljaju ljudi. Ugodna i prijateljska atmosfera, čuju se španjolski i engleski jezik, tu i tamo zvuci gitare, uokolo neumorno trčkara jedan psić. Unutra, prostorija puna svježeg povrća i voća, brašna, veganskog mlijeka, namaza, pića, kave, higijenskih potrepština, kozmetike, odjeće i obuće, knjiga ... I – pazite sad – sve je to besplatno. 

Ovo je Džabac. Prostor bez novca i bez krađe. Ukoliko ugledate nešto što vam se svidi ili vam treba, slobodno to možete uzeti i ne morate pitati “smijem li”. Džabac je, naime, “dućan za džabe” - besplatni dućan koji radi na principu samoorganiziranja i, kako kažu organizatori, služi kao prostor socijalizacije i izgradnje zajednice, gdje svatko može doći i uzeti što treba, bez ikakve novčane transakcije, i bez obveze da nešto ostavi (iako, naravno, i to može). 

Džabac se nalazi na križanju Ulice Andrije Žaje i Ulice Božidara Adžijine. Prvi puta otvorio je vrata u petak, 14. veljače, i od onda, s namjerom da se poklopi s tada aktualnim bojkotom trgovina, radi svakim petkom od 12 do 18 sati. 

Odjeće i obuće, zasad, ima dovoljno (FOTO: Lupiga.Com)

U besplatni dućan prva dva tjedna uglavnom su navraćali prijatelji i poznanici organizatora, no sada je sve više i znatiželjnih ljudi iz kvarta, a kako se proširio glas o ovoj inicijativi, počeli su dolaziti ljudi iz cijelog Zagreba. Jedan „pozitivan“ problem, međutim, jest da posjetitelji mnogo više donose nego što odnose. Dolaze s vrećama, ponekad čak i punim prtljažnicima automobila, punim odjećom, kao da su jedva dočekali da se mogu riješiti viškova. Budući da je prostor u Džapcu vrlo ograničen, organizatori poručuju da odjeću više ne primaju, ali stoga je hrana uvijek dobrodošla. 

Miki, jedna od začetnica inicijative, priča nam kako se ideja Džapca rodila prije koju godinu, ali sve do sada “nisu bili pravi uvjeti”. Kako se u posljednje vrijeme, u jeku pogoršanja ekonomskih uvjeta i rasta cijena namirnica, pokrenuo bojkot trgovina, tako se iskristaliziralo da je ovo napokon savršen trenutak za otvoriti Džabac. 

Organizatori će reći kako je Džabac iznjedren spontano, iz već dugo prisutne želje za otvaranjem više solidarnih prostora u Zagrebu u kojima bi se ljudi mogli sami organizirati kako bi si međusobno pomagali. 

„Cilj ovog besplatnog dućana je omogućiti zadovoljavanje osnovnih životnih potreba svima, bez obzira na to koliko novca imaju. Ovakvim dijeljenjem i razmjenom pletemo mreže uzajamne pomoći kako se ne bi morali oslanjati na milost i nemilost kompanija i države. Pokazujemo da, ne samo da se možemo organizirati bez njihove pomoći, već to možemo i bolje izvesti - prema potrebama i mogućnostima svih u zajednici”, objašnjavaju. 

Police ovdje nisu krcate, niti je izbor velik, ali potrebnih stvari itekako ima.

Spomenuta Miki rado će iskoristiti priliku da istakne “savršenu” lokaciju Džapca - na Trešnjevci, poprilično blizu centru grada, dok sam prostor ima zanimljivu povijest, jer se nalazi na prostoru stare postaje legendarnog vlaka Samoborčeka. U objektu je neko vrijeme bio ugostiteljski objekt, koji je propao za vrijeme korone, te su ga aktivisti pronašli u vrlo zapuštenom stanju. Sasvim su ga očistili, uredili, osposobili, i opremili namještajem. Dakle, napušten prostor uređen je i oživljen. To je svojevrsna revitalizacija gradskog prostora odozdo - bez birokracije, bez institucija i bez novčanog ulaganja. Ništa od toga nije potrebno. 

Svježe voće i povrće na policama Džapca (FOTO: Lupiga.Com)

„Dovoljno je samo promotriti svijet oko sebe i vidjeti što je dostupno, umrežiti se i s malom skupinom ljudi dobre volje uložiti malo vremena da se ovako nešto pokrene”, objašnjava Miki.

Koji su ekološki aspekti cijele priče, kao i politički kontekst? Miki navodi da se kroz ovakav aktivizam suprotstavljaju onom dehumanizirajućem “momentu u kapitalizmu gdje se na ljude gleda kao na potrošače, a ne kao na ljudska bića“. 

Reći će nam da je Džabac zapravo reakcija na kapitalizam. 

„Ovo je eksplicitno antikonzumeristički i antikapitalistički politički potez kojim ukazujemo na to da sustav postoji samo zato da bi se ostvarivao profit i u svrhu te neograničene gladi za profitom se cijelo vrijeme stvaraju viškovi koji se gomilaju, uništavaju prirodu, uništavaju radništvo koje proizvodi uzalud. Eksploatiraju se prirodna dobra i ekosustavi. Tema hrane je bitna, jer je cijeli sustav proizvodnje hrane neodrživ, a kroz Džabac stvaramo kulturu toga da budemo svjesni da nešto čemu je prošao rok trajanja ne mora nužno biti loše za konzumaciju, ili da namirnice koje ne izgledaju savršeno mogu biti hranjive i zdrave. S druge strane. želimo stvoriti kulturu gdje, ako ljudi imaju viškove, a većina ih ima, dajemo to nazad u zajednicu onima koji nemaju, umjesto da se baci. Kad se već proizvodi toliko stvari koje inače ne bi imali nikakvu korist, kanaliziramo ih i vraćamo u zajednicu”, u jednom dahu će naša sugovornica. 

Neformalni kolektiv Džabac vodi se etičkim načelom permakulture – pravedne raspodjele – i organizira se po anarhističkim principima, dakle horizontalno, bez vođe i hijerarhije. 

Miki će nam reći da je Džabac zapravo reakcija na kapitalizam (FOTO: Lupiga.Com)

„Samoorganiziramo se i vodimo načelima uzajamne pomoći i solidarnosti. Želimo da način na koji se organiziramo bude prefigurativan, odnosno da odražava sustav u kakvom bismo željeli živjeti, ali, također, i da se može replicirati, odnosno da se ova ideja može pokrenuti i na drugim lokacijama. Bilo bi idealno ako bismo mogli potaknuti ljude da repliciraju ovo u svojim kvartovima“, govori Miki sa željom da svaki kvart ima ovakvo mjesto.

Kada pitamo kakve su reakcije i povratne informacije koje dobivaju od ljudi u ovo malo vremena kako je Džabac otvoren, Miki će nam isprva odgovoriti samo jednom riječju – „predivne“.

„Kao da su svi jedva dočekali ovakvo nešto“, dodat će potom. 

Inače, ista skupina aktivistkinja i aktivista koja je pokrenula Džabac stoji i iza inicijative s putujućim biciklom “zemi si kaj oćeš”. Naime, radi se o simpatičnom žutom biciklu na koji su postavili košaru, napunili ju hranom koja je trebala biti bačena, a može se iskoristiti i stavili natpis “uzmite si” te ga odvoze na razne lokacije. Time pokazuju da za ovakve inicijative međusobne pomoći i solidarnosti nije nužno potreban čak ni prostor - dovoljan je bicikl!

“Odlično je da se iskoriste prazni prostori, da im se da društvena, a ne komercijalna namjena, ali ako je to preveliki zalogaj, može se ići i s manjim stvarima”, komentira Miki. 

Džabac se s putujućim biciklom seli po cijelom gradu, veliki interes javnosti je izazvao kad je napunjen s proizvodima parkiran kod sata na Trgu bana Jelačića, a na ovoj fotografiji ostavljen je na Šetalištu Jurja Gagarina (FOTO: Facebook/MapiranjeTrešnjevke)

Ljudi teško poimaju da se ovako nešto može napraviti bez da je u to uključen novac ili institucije, no Džabac pokazuje da je drugačiji svijet ipak moguć, usprkos dominantnoj paradigmi “kapitalističkog realizma”, koji “okupira horizont zamislivog” i ne možemo pojmiti niti konceptualizirati ništa izvan njega. Tako, primjerice, posjetitelji Džapca često pitaju smiju li nešto uzeti; kao da im je nezamislivo da mogu to učiniti i bez novčane transakcije. 

“Jedan gospodin mi je rekao, ja sam sad ovo ukrao”, prisjeća se Miki, pa nastavlja: “Ovdje nema krađe, ovo je prostor bez krađe. Kapitalizam krade!”

Ukoliko se želite priključiti Džapcu i doprinijeti idejama i vremenom (vaša novinarka je to već učinila), možete im se javiti mejlom na dzabac@systemli.org. Vidimo se petkom u ovom prostoru solidarnosti, uzajamne pomoći i zajedništva!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.