Roll over, Krleža, and tell Croatians the news: mogu li pobijeni srpski civili, likvidirani na pravdi boga u ratnom zločinu 1991., 35 godina kasnije biti dostojno komemorirani postavljanjem njihova stradanja na kazališnu scenu hrvatske metropole, nekoliko kilometara od mjesta na kojem su ubijeni? Mogu, pod uvjetom da ih na pozornicu pozovu oni koji kreativno i ne žive drukčije nego „na rubu pameti“, poput redatelja Ivice Buljana, novinara Viktora Ivančića i klasika subverzije Miroslava Krleže koji, kako nedavno netko reče, „piše sve bolje“. U aranžmanu te trojice s ruba pameti, dakle, vidjeli smo ogoljenu, nacionalističkog konsenzusa oslobođenu istinu, kada su utvare iz groba, 12-godišnja Aleksandra Zec i njezina majka Marija, zajedno sa žrtvama iz Pakračke poljane, spopale predsjednicu Republike na velevažnom, građanski ulaštenom događaju njezine predsjedničke inauguracije, pa joj čestitale što je kao počasnog gosta onomad pozvala Tomislava Merčepa, zapovjednika ubojica tih nevinih muškaraca, žene i djeteta, a predsjednica potom – kada je shvatila da razgovara s mrtvacima – doživjela živčani fras.

„Na rubu pameti – roll over Krleža“ predstava je Kazališta Komedija premijerno izvedena u srijedu, 4. studenoga, u režiji Ivice Buljana, i na temelju adaptacije Krležina romana „Na rubu pameti“ novinara, urednika i pisca Viktora Ivančića. Za povijesne kronike vrijedno je zabilježiti kako je premijera obilježila kraj troipogodišnje cjelovite poslijepotresne obnove zgrade koja je vršnjak Krležina romana, sagrađene 1938., u godini kada je Krleža objavio „Na rubu pameti“. Buljan-Ivančićeva predstava aktualizirano je, subverzivno čitanje koje istodobno osuvremenjuje Krležin izvorni, gotovo stoljeće star pacifistički bunt, a žrtve ovoga posljednjeg rata pretvara u sestre i braću ona četiri jadnika što ih je Krležin Domaćinski – taj generički lik svih ovdašnjih kabadahija – onomad „ustrijelio vlastoručno, iz vojničke karabinke, jednoga za drugim kao zečeve: dvojicu kod stuba u pivnicu, jednoga malo niže kod brajde, a jednoga dolje, u dnu vinograda, kad je htio da preskoči živicu“.

Krleža je „Na rubu pameti“ objavio četiri mjeseca prije prvoga masovnog pogroma Židova u Njemačkoj, zapamćenog pod neprikladnim pjesničkim izrazom „Kristallnacht“, u godini koja je prethodila izbijanju Drugog svjetskog rata. Književna povijest bilježi da je više od 250 stranica dug roman napisao u manje od mjesec dana: u kritičkom pogovoru najnovijem izdanju kojeg su 2022. godine objavile Školska knjiga i HAZU, Krešimir Nemec izvještava da je Krležin suradnik i prijatelj, beogradski nadrealist Marko Ristić, pod dojmom Krležine novele „Mjesečina“, piscu „krajem svibnja“ predložio da je proširi u roman, pa je ovaj „već 8. lipnja predao na slaganje početni dio rukopisa“, da bi u „sljedećih desetak dana bilo složeno čak 250 stranica“, a „Na rubu pameti“ objavljen je „krajem lipnja 1938. kao sedma knjiga edicije Djela Miroslava Krleže“. Vjerojatno i toj brzini imamo zahvaliti furioznu, gustu, opojnu, upravo preplavljujuću rečeničnu rijeku romana, ma koliko stilska raskoš i inače bila prepoznatljiva Krležina odlika. 

Dražen Bratulić u ulozi Doktora i Dubravka Ostojić koja je za ovaj komad odigrala pet različitih rola (FOTO: Toni Soprano Meneglejte)

Fabula stane u rečenicu: 52-godišnji Doktor, pravnik bezlične, malograđanski ostvarene biografije, preobražava se u etički superioran tragični lik nakon što se na konvencionalnoj večeri kratkom rečenicom moralne osude suprotstavi svome poslodavcu, zadriglome tajkunu Domaćinskom, i ta ga odvažnost neumitnošću društvenoga licemjerja odvede prvo pred sud – i čaršijski i juridički – a potom i u raspad braka, prezir obitelji, građansku izolaciju, kratku i ukletu ljubav, zatvor, ludnicu, noćne more, i na kraju, konzekventno, „mirno i konačno“ – u „nestajanje“. Danas se taj očaravajući tekst čita uglavnom kao antitotalitarni urlik obrane pojedinca u antiindividualističkome vremenu nacizma i staljinizma. „Na rubu pameti“ nedvojbeno je, naime, antifašistički roman: Republika u Španjolskoj popušta pred Francovom Falangom, a Hitlerov ratni stroj samo što nije krenuo; Krležin Domaćinski „zna kako su te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nürnbergu, u Salamanki, on je čitao Rosenberga ...“, pa kaže kako „Židove treba bojkotirati, jasno“, jer „nisu 'naši', jasno, i stvari treba na kugli zemaljskoj urediti, jasno, energično i logično kao što se danas uređuju puškom i browningom i vješalima, jasno!“ 

No, „Na rubu pameti“ i antistaljinistički je roman: objavljen u vrijeme najstrašnijih Staljinovih progona – o čemu je Krleža bez sumnje ponešto slutio, ako ne već i pouzdano znao – „Na rubu pameti“ sadrži znameniti Doktorov solilokvij „I mjesečina može biti pogled na svijet“, jasnu aluziju na birokratizirani užas Staljinove države. U tom poglavlju Doktor, suočen u zatvoru s popravljačem svijeta koji ne dvoji da će „biti kirurgije dok bude čireva“, s indignacijom, ali i osobnom nemoći odbija sudjelovati u „modernom pogledu na svijet“ u kojemu će se „banditski klati i ubijati kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovog 'nesuvremenog pogleda na svijet' što ga predstavlja Domaćinski“.

Davne Krležine strahote tridesetih Ivančić je aktualizirao u autentične strahote devedesetih; otud drugi dio naslova, „Roll over Krleža“, parafraza planetarne rock'n'roll stvari „Roll over Beethoven“, kojom je Chuck Berry onomad oglasio smrt klasike: „Miči se, Beethoven, i obavijesti Čajkovskog!“ – „Roll over Beethoven, and tell Tchaikovski the news!“. Buljan je sve to, u izvedbi gipkog ansambla Komedije i vanjskih suradnika, uklopio u širok raspon scenske forme, od krležijanske monološke patetike do kabaretskog galgenhumora. Ivančić je zadržao temeljnu Krležinu formu i dio ključnih dijelova teksta, ali i mnoge scene preoblikovao, pa Valent Žganec zvani Vudriga, taj fascinantni kajkavec i stariji brat Petrice Kerempuha, u Ivančića postaje žena, Valentina: „Kak ide ona popevka: Ako ne znaš kaje bilo? ... Je, tak nekak: Ako ne znaš kaje bilo? ... A ja velim: Nigdar ni bilo, da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu, da Hrvati ne najebu … A horvecke ženske bogibogme petput više!” Doktorov posjet Sikstini u Ivančićevoj adaptaciji postaje sud pred kojim Sveti Petar osuđuje Domaćinskoga da se, kao kaznu za svoje opačine, ima vratiti da živi u „paklu Hrvatske“, ali – kao Nepalac, pa mu kockastu kutiju ukrcaju na leđa i izguraju ga s pozornice: „Glovo na leđa, i vozi!“

Na pozornici se mnogo i ljutito galami i viče (FOTO: Toni Soprano Meneglejte)

Dojmljiv je i pasaž u kojemu Ivančić uvodi autentični skandal iz devedesetih – uništavanje Enciklopedije Jugoslavije, Krležinog leksikografskog čeda, koje je provela Tuđmanova uprava istog tog Leksikografskog zavoda koji nosi Krležino ime, i koji je, pod Krležinim vodstvom, Enciklopediju Jugoslavije i proizveo. Ali eto – „Jugoslavija je blaženo crkla“, reći će Leksikograf, pa što će vam onda sva ta „makulatura“? Ili nedvosmisleno aluzivan pasus u kojemu Doktor sanja kako mu predbacuju izjavu „da je Domaćinski za vrijeme rata naređivao ubojstva srpskih civila, koji su bili zatočeni u garaži ispod njegove kancelarije, i to tako što su prethodno bili životinjski mučeni, što su im u ždrijela nalijevali akumulatorsku kiselinu …“, i da su „neki preminuli od ispijanja kiseline, na licu mjesta, u groznim mukama, dok su neki ustrijeljeni u pokušaju bijega“. 

„A k tome ste“, optužuju ga, „izvoljeli tvrditi da je Domaćinski, umjesto da bude uhapšen i suđen zbog zločina, nagrađen najvećim društvenim počastima: izabran je za zastupnika u Hrvatskome državnom Saboru, okićen je činom generala, a predsjednik Republike mu je dodijelio pregršt državnih odlikovanja! I da mu je predsjednik Republike nakačio generalske epolete i nagradio ga punom vrećom ordena, tako ste kazali, i to za djela zbog kojih je Domaćinski trebao trunuti u zatvoru!“ 

Važna je Ivančićeva intervencija i u Krležin kraj: dok Krležin Doktor skončava i odustaje – „Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.“ posljednje su rečenice romana – Ivančićev Doktor čini suprotno: poziva na bunt. „Ne zaspati! Ne nestati!“, grčevito viče dok prkosno gleda u publiku, u kojoj možemo zamisliti i one što se danas isto tako prkosno valjaju ulicama američkih i europskih gradova, ali i one što čame u Putinovim zatvorima, plemenite buntovnike protiv njegovoga velikoruskog sadizma.

Predstava traje oko dva i pol sata, uz jednu stanku. Scena – a scenograf je Zagrepčanin Robert Fenrich – minimalistička je, ali izrazito dinamična; glumci sami pomiču jednostavne crne kutije po pozornici, mijenjajući simbolički ambijent kako diktira radnja, a predstava teče u frenetičnom ritmu gimnastički spremnih glumaca i plesača Komedije. Naročito su dojmljivi songovi, u kojima je iskusni slovenski kazališni glazbenik Mitja Vrhovnik Smrekar mračne Krležine stihove uglazbio u melankoličnom, bluesy kabaretskom maniru; izvedba "Khevenhillera" dobila je pljesak na otvorenoj sceni, pa ne bi bilo naodmet razmisliti o posebnome glazbenom izdanju. 

Rasplesani kolektiv (FOTO: Toni Soprano Meneglejte)

Većina glumaca, osim Dražena Bratulića u ulozi Doktora i Roka Sikavice kao Sjene – Ivančićev komentatorski lik, možda reinkarnacija F.T.-a, Fevriala Tribouleta, dvorske lude iz uvodnika prvog broja Feral Tribunea – igra više likova: Jasna Bilušić Mariju Zec i još tri lika; dok je predsjednicu Republike i još čak četiri lika dala Dubravka Ostojić, koja će sljedeće godine proslaviti četiri desetljeća na pozornici Komedije. Tu su još Ivan Magud, s čak šest likova koji mnogo viču; Domaćinski i još jedan lik Ognjena Milovanovića; Adnan Prohić i Damian Humski s po četiri lika i Jan Kovačić s tri; u rasplesanom baletnom ansamblu Komedije su Stela Gajski, Mateja Kuzminski, Tamara Masnjak, Roko Šašić, Karlo Topolovec i Vid Vugrinec, a jedan song, posmrtnu pjesmu tragične Doktorove ljubavnice Jadvige Jesenske – koju uz još jedan lik igra Ružica Maurus – na otvorenoj sceni na gitari izvodi Alan Dović. 

Na pozornici se mnogo i ljutito galami i viče, a snažniji bi dojam, vjerujemo, izazvalo finije psihološko nijansiranje; uprizorenje, primjerice, Doktorove tihe i ambivalentne slabosti u odlučnosti, to njegovo paradoksalno zdvajanje u nepopustljivosti, a u takvim dvojbama bijesu nema mnogo mjesta. Glumice su bile uvjerljivije: Ružica Maurus u otmjenom sarkazmu; Dubravka Ostojić u reprodukciji komičnoga nacionalističkog kiča koji smo u stanovitome predsjedničkom mandatu bili prisiljeni kolektivno podnositi; a naročito Jasna Bilušić, koja je svaki svoj lik – Doktorove supruge Agneze, na primjer – fino psihološki nijansirala, stvarajući kratke, ali izvanredne glumačke minijature. Pritom bi nepošteno bilo prešutjeti njezinu vanserijsku fizičku utreniranost: Bilušić, ne više među najmlađim glumicama, na otvorenoj je sceni graciozno i s lakoćom izvela zahtjevne jogijske položaje, tri asane: stoj na podlakticama i na glavi, Pincha Mayurasana i Sirsasana, te dugu Yoganidrasanu, jedno od onih zapanjujućih jogijskih uvijanja u kojima vježbač leži na leđima dok su mu noge svinute iza glave i učvršćene na zatiljku – za tu sposobnost, bez ikakve sumnje, nužni su bili dugi sati napornoga i koncentriranog jogijskog treniranja. Važno je pritom da joga Jasne Bilušić na scenu Krležina komada nije pala niotkuda, kako se na prvi pogled vjerojatno može činiti: hotimično ili ne, ali poslužila je kao vrijedan podsjetnik na ono što hrvatska književna povijest uglavnom prešućuje – da je Krleža „Na rubu pameti“ pisao uvelike inspiriran učenjem indijskog jogija Buddhe, što na više mjesta u romanu i izrijekom spominje. 

Jasna Bilušić svaki je svoj lik fino psihološki nijansirala ( FOTO: Toni Soprano Meneglejte)

Kako bilo – i premda su feralovsko-krležijanske provokacije Buljana i Ivančića za pitomu scenu Komedije mogle izgledati, onak', građanski skandalozno – publika je toplo pozdravila predstavu; naročito na efektnom kraju, na kojemu Doktor kroz prozor sluša eho one nedavne odvratne Torcidine nacističke rulje, urlanje o Židovima u visokim pećima, da je „Ana Frank kurva“, pa „Jasenovac i Gradiška Stara“, pa „Za dom spremni“, a Sjena svaki od tih urlika ponavlja po dva puta, jer da „svaki ima dvostruku konotaciju“. I ta je scena odmah dobila aplauz. U prvome redu gledališta sjedio je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, a nekoliko stolica dalje ne predsjednik Republike Zoran Milanović, nego njegov savjetnik za kulturu Zdravko Zima. „On valjda gleda umjesto predsjednika“, ne bez ironije dobacio je netko. Gdje je bio Andrej Plenković, ne zna se, a nije ni važno, jer njega, u dilemama krležijanskim i moralističkim, ionako nigdje nema. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Toni Soprano Meneglejte

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.