U zgradi Ujedinjenih naroda prošli je mjesec prezentiran nacrt Rezolucije o genocidu u Srebrenici 1995. godine. O nacrtu se diskutiralo na zatvorenom sastanku u New Yorku, a njegovi formalni predlagatelji su Njemačka i Ruanda, te Bosna i Hercegovina čiji su govornici bili predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović i član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Tijekom svibnja se očekuje glasanje o Rezoluciji u UN-ovoj Općoj skupštini koja se sastoji se od 193 zemlje članice s jednakim pravom glasa, a za usvajanje rezolucije potrebno je 97 glasova.

Od ovoga četvrtka i Hrvatska je postala službeni sponzor Rezolucije o genocidu, a trenutno 28 država podržava ovu inicijativu. Na 1. svibanj okončan je i postupak usuglašavanja finalnog teksta ovog Nacrta i poslan je predsjedniku Opće skupštine UN-a, Dennisu Francisu, kako bi sadržaj rezolucije bio predstavljen državama-članicama ove organizacije, što je potvrdio veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija.

„Nakon više krugova inkluzivnih konsultacija, finalni prijedlog Rezolucije 'Međunarodni Dan refleksije i komemoracije Genocida u Srebrenici 1995', od strane 'cross-regional core group', otišao prema Predsjedniku @UN_PGA i svim stalnim misijama u UN“, napisao je Lagmudžija na X-u čestitavši 1. svibanj.

Kroz sedam točaka, pozivajući se na više presuda Međunarodnog kaznenog suda i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, u finalnom prijedlogu rezolucije, ukoliko bude usvojena, stoji kako će se 11. srpanj proglasiti Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici koji će se obilježavati svake godine. Nadalje u rezoluciji stoji kako će se bez rezerve osuđivati svako poricanje genocida, te će se poticati države članice da sačuvaju utvrđene činjenice, uključujući ih putem svojih obrazovnih sustava. Također, bezrezervno će se osuđivati postupci koji veličaju osuđene za ratne zločine i genocid u Srebrenici. Naglasak će se staviti i na važnost dovršetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida. Ovom odlukom će se potaknuti i sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obveza prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida. Zahtijevat će se i od glavnog tajnika UN-a, Antónia Guterresa, da uspostavi program informiranja pod nazivom “Genocid u Srebrenici i Ujedinjeni narodi“ i tako započne svoje djelovanje pripremama za obljetnicu 2025. godine, te nadalje da donese rezoluciju na uvid svim državama članicama. Posljednja točka rezolucije poziva sve države članice, organizacije iz sustava UN-a, druge međunarodne organizacije i regionalne organizacije, te civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne faktore za obilježavanje Međunarodnog dana, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u spomen i čast žrtvama genocida u Srebrenici.

Bezrezervno će se osuđivati postupci koji veličaju osuđene za ratne zločine i genocid u Srebrenici (SCREENSHOT: YouTube)

Vrlo brzo nakon objave da će UN odlučivati o rezoluciji, snažna oporbena kampanja protiv usvajanja pokrenuta je iz Srbije i Republike Srpske. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, predvode retoriku koja uključuje negiranje genocida i sudski utvrđenih činjenica već dugi niz godina, a Vučić povodom rezolucije kaže: „Ne samo da ova rezolucija neće dovesti do mira i neće izliječiti rane iz prošlosti, ona će produbiti jaz između nacija i dovesti do novih tenzija na zapadnom Balkanu“. Dodao je i da će nakon usvajanja rezolucije uslijediti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske i da Beograd plati ratnu odštetu, a iz Srbije su se čule reakcije da će Srbi biti proglašeni genocidnim narodom.

Iako ova rezolucija u krajnjoj liniji želi podsjetiti sve buduće generacije da se genocid i ratne strahote više ne ponove, je li realno očekivati od međunarodnih sudova da doprinesu pomirenju među narodima? O ovom pitanju u podkastu Radio Karantin diskutirali su urednik i novinar Aleksandar Kocić i profesorica međunarodne povijesti na nizozemskom univerzitetu u Utrechtu Iva Vukušić, rođena Zagrepčanka koja je od 2008. do 2009. radila u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Ovu rezoluciju Vukušić vidi kao kompleksno pitanje jer nije prvi put da se Srebrenica nalazi na međunarodnoj sceni i da različite države i međunarodne institucije o tome razgovaraju.

„Moram priznati da me to djelomično čini tužnom zato što godine i desetljeća prolaze, a mi se nismo makli pet centimetara u tome kako razgovaramo o vlastitoj prošlosti, kad kažem vlastitoj, mislim na čitavu bivšu Jugoslaviju. Teškoće u suočavanju s prošlošću nisu samo naše. Možemo spomenuti, primjerice, Sjedinjene Američke Države i način na koji se često razgovara o građanskom ratu koji je bio prije 150 godina, a još uvijek se diskutira koji su tu bili uzroci. Tu isto postoji jako puno negiranja, tako da u tome nismo sami“, kaže Vukušić.

"Ono što Srebrenicu čini genocidom je to što se izdvaja po načinu na koji je zločin počinjen" - Iva Vukušić (FOTO: Robin Berghuijs)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici. Od dvadeset presuda MKSJ-a za zločine počinjene u Srebrenici, sedam uključuje i presude za zločin genocida. Sud BiH donio je 25 presuda za zločine počinjene u Srebrenici, od čega je trinaest za zločin genocida. U Republici Srbiji doneseno je pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući presude za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja.

„Ono što Srebrenicu čini genocidom je to što se izdvaja po načinu na koji je zločin počinjen. Ja se bavim već 20 godina zločinima bivše Jugoslavije i nigdje drugdje nemamo na isti način ubijanje ljudi koje traju danima, od jutra do večeri, u stotinama i tisućama. Mi, naravno, imamo masovna pogubljenja i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Žrtve masovnih pogubljenja su i Hrvati i Bošnjaci i Srbi, ali ovaj zločin je zaista počinjen na jedan organiziraniji i masovniji način. Više tjedana je, zapravo, trajalo okupljanje uglavnom Bošnjaka, njihovo zatvaranje u dvorane za fiskulturu, po školama, u domove kulture, i ubijanje i ono što je Sud našao su dokumenti, svjedočanstva od strane bosanskih Srba, da je to bio zaista planiran zločin na najvišem nivou. Ja bih zaista pozvala našu publiku da prouči malo arhive haškog suda, javno su dostupne - velikim dijelom. Presude su dostupne i na našem jeziku“, naglašava sugovornica Karantina.

Nadalje, Vukušić smatra da ljudi imaju pogrešnu percepciju o tome što je genocid. Dakle, kako kaže, tu se ne radi o brojevima i da milijuni ljudi ne moraju biti ubijeni na način kao što su bili u Holokaustu da bi nešto bilo genocid, te je ponovno pozvala na čitanje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, dokumentu iz 1948. godine gdje je genocid jasno definiran kao pokušaj istrjebljenja.

„Ako vi istrijebite i pobijete osam tisuća muškaraca, vi ste zapravo obezglavili patrijarhalno društvo. Osam tisuća obitelji je istraumatizirano, kojima je bolno vratiti se u Srebrenicu i to dan-danas vidimo. I vi ste na taj način zapravo uništili jednu zajednicu i to je poanta. Genocid i zločin protiv zajednice, a ne protiv pojedinaca i vi, naravno, ubijajući muškarce uništavate potencijal te zajednice da se biološki obnovi“, dodaje profesorica iz Utrechta. 

Kocić je napomenuo da mnogi relativizatori genocida u Srebrenici vole naglasiti kako to zapravo nije bio genocid, već samo ratni zločin, a Vukušić kaže da se ovaj zločin barem prihvaća na nivou čiste faktografije, odnosno da se zbog dokaznih materijala iz Haaga suzila mogućnost čak i najbjesnijim nacionalistima da kažu kako se apsolutno ništa nije desilo u Srebrenici. 

Osuđeno je više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici (FOTO: HINA/EPA)

„Ja vjerujem da su mnogi od njih bili dobronamjerni i da su htjeli da taj Sud postigne nešto što nije realno da postigne, i s druge strane oni su trebali prodati ideju da bi dobili novce i to je sud koji košta 150 milijuna dolara godišnje. Da bi dobili novce, taj sud je morao sebe prodati, kao mi ćemo sad nešto značajno napraviti. Da su došli prvi dan i rekli, gledajte mi nećemo doprinijeti pomirenju, mi ćemo uspjeti odraditi neka suđenja, a znate pola tih činjenica javnost neće prihvatiti, sve to skupa će trajati 25 godina, a koštat će masu novaca, mi ćemo 150 ljudi procesuirati, od toga će 80 završiti eventualno u zatvoru - to ne zvuči kao dobar sales pitch. Suđenja za ratne zločine ne mogu sama od sebe proizvesti pomirenja ni iz čega. Oni mogu biti faktor koji tu eventualno malo pomaže i pogura situaciju naprijed, primjerice time što će prepoznati činjenice i poslati krivce u zatvor i također da počinitelji priznaju što su učinili. Ne može sud u Haagu 1.500 kilometara daleko donijeti mir“, zaključuje Vukušić. 

Ono na što je skrenula pažnju jeste da treba biti pažljiv i da od međunarodnog pravosuđa ne očekujemo da funkcionira savršeno u nekom vakuumu u kojem politika ne postoji.

„Mislim da se optužba za politički utjecaj često percipira na način da netko zove nekog tužitelja ili nekog sudiju i kaže: ne možeš suditi o ovome slučaj ili moraš na ovaj način odlučiti. Na nivou samih suđenja većina sudaca i većina tužitelja pokušava raditi svoj posao na častan način. To je moje uvjerenje. Ima ih svakakvih, no vjerujem da većina na kraju dana pokušava učiniti pravu stvar. Mi globalno nemamo drugu infrastrukturu za bavljenje ratnim zločinima, genocidom i zločinima protiv čovječnosti. Ako mi kažemo Međunarodni kazneni sud ne valja, okej, što valja? Tako da kad čovjek pogleda 30 godina unazad, dobro smo se i makli. Dosta smo i napravili tako da je sad tu ključna stvar nastaviti dalje i napraviti sistem boljim, a ne dići ruke, i reći ne valja“, kaže sugovornica. 

S druge strane na europskoj sceni, istaknula je da trenutno Ukrajina ima četiri aktivna naloga za uhićenje predsjednika Rusije - Vladimira Putina. Međutim, sud sam po sebi nema policiju, oni moraju čekati da neka država izruči svoje optuženike, što u Rusiji nije izgledno. Vukušić tvrdi da stvar nije izgubljena i da u principu prvenstveno ovisi o tome kako će se stvari u Rusiji odvijati, ako se dogodi promjena vlasti, što je, napominje, teško zamisliti zato što je opozicija ili ubijena ili u zatvoru ili u bijegu. 

„Ono što je problem i teret Ukrajini sada je to što, koliko ja znam, imaju zabilježenih 126.000 potencijalnih zločina. Potencijalni su zato što istrage nisu završene. Niti jedno pravosuđe na svijetu ne može to odraditi. Uništavanje civilne infrastrukture, gađanje električnih instalacija, vodovoda i slične infrastrukture, tako da to su neke tematske istrage, uvjetno rečeno, koje su prioritet. Ista će stvar sutra biti i u Gazi. Zločina je toliko da pravni sistem grca i ne može tu dovesti dovoljno istraga i presuda da bi zaista zadovoljio tu silnu potrebu za pravdom“, govori Vukušić.

U slučaju Gaze imamo tužbu jedne države protiv druge, odnosno Južna Afrika je prošle godine tužila Izrael za kršenje Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u Gazi, što spada pod jurisdikciju Međunarodnog kaznenog suda, odnosno Suda UN-a. 

„Južna Afrika je to uzela sebi kao zadatak iz više razloga. Prvi je zato što Južna Afrika sebe percipira kao, uvjetno rečeno, državu koja na neki način vodi global south politiku. Drugi razlog je zato što Južna Afrika ima desetke godina prijateljskih odnosa s palestinskim otporom. Ima iskustvo i s aparthejdom. Oni su se naravno borili protiv toga desetine godina. Problem je što ljudi koji idealiziraju Južnu Afriku u ovom kontekstu zaboravljaju da Južna Afrika ima isto tako problematične aktivnosti u prošlosti. Južna Afrika je jako prijateljska s Rusijom. Oni su bili u principu protiv toga da Putin dolazi u posjet jer bi ga trebali uhapsiti za Međunarodni kazneni sud, zato što je Južna Afrika članica Međunarodnog kaznenog suda, tako da na kraju dana mi možemo vidjeti kako većina zemalja čini stvari na međunarodnoj sceni iz sebičnih razloga“, dodaje profesorica povijesti.

Dodaje da će ta međudržavna suđenja trajati godinama, jer se ovdje ne radi o kaznenom zakonu niti Sud UN-a ikoga može odvesti u zatvor, već se Međunarodni sud pravde jedino može osloniti na izvještaje UN-ovih agencija. 

„Važno je da publika razumije da to nisu neki hipi aktivisti koji su spremni voditi se bilo kakvim rezoniranjem da nešto kažu. Ja vjerujem da ako takva presuda bude donesena da će partneri, to jest SAD, kojima je ipak na kraju dana važno što svijet misli – ako ništa iz sebičnih razloga – da će trebati dva puta promisliti o tome što i kako pomagati svom savezniku i sad je ovo potpuni SF, ali ja bih se u tom slučaju usudila nadati da bi to možda potaknulo Izrael da razmisli što radi. Dokle god Palestinci tamo žive pod čizmom i opresijom i potencijalnim genocidom - ja ne znam, da li je to genocid ili nije, nije na meni da odlučujem – ali do tada sigurnosti i sreće za Izraelce nema“, smatra sugovornica Radio Karantina.

Problem današnjice je, kako kaže Vukušić, to što se snažni ponašaju kako hoće, a često na štetu slabih te ne postoji puno mehanizama da se protiv toga bori. Zaključuje da kad bi bili u multipolarnom svijetu u kojem sve te zemlje sadrže standarde ljudskih prava i da se drže tih nekih osnovnih struktura za zaštitu ljudi, da onda ne bi nužno bio problem. Problem je što oni svi tjeraju vlastite politike na štetu drugih i zapravo to je nešto što je teško vidjeti na kraju dana.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tarik Samarah

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"