„Svi falijemo kada govorio o Splitu i Splićanima. Split, sam za sebe ... on nije ništa. To je fantazma, geografski pojam koji se može i širiti i sužavati ... Split je samo onda kad je grad Splićana. Danas govoriti o Splitu kao gradu Splićana, to je nemoguće.“ 

Miljenko Smoje

„Fetivi“ sam Splićanin, Split je moj grad. Postoji preko 1.700 godina ako računamo od 295. godine naše ere, kada je rimski car Dioklecijan tu izgradio svoju slavnu palaču. Neki će reći da je Split utemeljen još puno ranije, čak prije 2.200 godina, dok je ovdje osnovana prva grčka kolonija nazvana Aspalathos iako se na prostoru današnjeg Splita spominju još starija grčka naselja i to u 3. ili 2. stoljeću prije nove ere. Uglavnom, svašta je moj grad za svog života proživio, ali ovo što danas proživljava još nikada nije. Teško je danas biti Split i Splićanin.

Ad nauseam

Iz svoje mračne jazbine, iz tajnih pljesnivih mentalnih katakombi, iz utrobe moga grada izronio je na površinu strašan monstrum, okrutni uništavatelj smisla tisućljetnog života Splita, žderač njegove pitome mediteranske duše, bijesna zvijer Antisplita koja divlja gradom. Iz tame podzemlja provalila je u njegov dnevni krvotok, žile njegove, ulice i trgove koji su stoljećima bili mjesta ljubavi, susreta i tolerancije, a ne mržnje, sukoba i nasilja. Antisplit je žestoko napao Split. Krvoločno i divlje pokušavajući iščupati toplo srce njegovo, izbrisati njegova sjećanja na samog sebe i prošlost svoju, rastrgati ga i proždrti pa onda ispljunuti i nanovo izgraditi kao vlastitu suprotnost. Uljezi su među nama.

Splitski pohod uz antisemitsko i fašističko skandiranje (SCREENSHOT: N1)

Tim novobarbarima se treba suprotstaviti. Ali kako? Pa zar i sama splitska i državna vlast nisu postali „antisplitski“ ... polubarbarski? Jer za pretpostaviti je da gradska vlast ne radi ama baš ništa što ne amenuje centralna, banskodvorska vlast koja je u Hrvatskoj instalirala „apizam“ kao vrhovni nauk svog obogotvorenog Vođe AP-a. Tako smo dobili nekakvu hrvatsku varijantu „kvazimaoizma“, doduše bez famozne Maove „crvene knjižice“ koju će možda, za potrebe Vođine partijske sljedbe zamijeniti brošura AP-ovog maturalnog rada o djelu i mislima Edvarda Kardelja koja je onomad, „za socijalističkog vakta“, tiskana za potrebe idejnog osposobljavanje samoupravljača, a danas valjda „mladoapeovaca“.

Da bi bilo jasnije o čemu je riječ i kako apizam utječe na našu zbilju treba podsjetiti kako je Split početkom drugog svjetskog rata imao oko 40.000 stanovnika. Od toga je njih 12.000 otišlo u partizane. Oružjem su se suprotstavili fašistima, stranim i domaćim. Pored njih u Splitu djeluje na tisuće ilegalnih aktivista. Procjenjuje se da je čak 10.000 Splićana prošlo kroz fašističke zatvore, a oko 5.000 kroz logore. Tako je (u postocima) Split postao možda najantifašističkiji grad na svijetu koji je 1943. godine bio najveći „slobodni teritorij“ u cijeloj okupiranoj Europi. Treba li uopće spominjati da su se ustaše na čelu s Antom Pavelićem odrekle Splita (i ne samo njega), prepustile ga Italiji postajući tako najveći izdajnici u povijesti Splita i Hrvata. 

Sve ignorantske crnomajicaše treba podsjetiti da su oba splitska nogometna kluba otišli u partizane. Gotovo svi igrači nogometnog kluba Split ginu kao borci prvog partizanskog odreda u okupiranoj Europi, splitskog partizanskog odreda, a Hajduk 1944. godine postaje momčad partizanske narodnooslobodilačke vojske. Malo njih zna da su prve antifašističke novine na području cijele okupirane Europe tiskane baš u Splitu (lipanj 1941. godine). Bio je to Izvještaj, ilegalno glasilo Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, koji kasnije, 1943. godine, prerasta u nekad legendarnu Slobodnu Dalmaciju. 

Izvanredno izdanje Slobodne Dalmacije na dan kad je oslobođen Split (FOTO: Arhiva)

Londonski Time 1943. godine piše kako su baš splitski antifašisti potvrdili „opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikada nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda“. Najantifašističkiji europski grad Split dao je svega 50 izdajničkih ustaša, onoliko koliko i četnika. Valja dodati da je Ante Pavelić već 15. travnja 1941. godine u Split poslao odvjetnika Edu Bulata, nekadašnjeg jugonacionalističkog tajnika splitske ORJUNE, a tada (čudima nikad kraja!) ustaškog „ministra za Dalmaciju“. Tu funkciju će karikaturalni „ministar“ obnašati svega nekoliko dana, taman toliko koliko je „domoljubu“ Paveliću trebalo da Split prepusti Mussolinijevoj Italiji, što je u svibnju 1941. godine i potvrdio potpisujući Rimske ugovore. 

U tom kratkom vremenu nesretni Bulat panično šalje Poglavniku u Glavni ustaški stan izvješća i depeše da u Splitu jednostavno ne može osnovati ustašku organizaciju zbog „potpunog nedostatka potpore u Splitu“. Kuka kako je u tom „izrazito antifašističkom gradu“ stanovništvo „neprijateljski raspoloženo prema ustašama i Talijanima“. 

E, to je taj Split kojeg je danas napao antisplitski monstrum veličanja ustaštva, Hitlera, konc-logora i antisemitizma – maskiran u tobožnje navijače Hajduka. Zločin je to prema klubu koji je nakon talijanske okupacije odbio igrati u talijanskoj ligi, klubu koji je obnovljen na blagdan Sv Duje 7. svibnja 1944. godine na slobodnom Visu pod imenom Hajduk NOVJ, klubu koji je postao službeni klub partizanske vojske, klubu kojeg je general Charles de Gaulle proglasio počasnom momčadi Slobodne Francuske što je jedinstveni sportski i politički fenomen u svijetu. Ti žderači njegove prošlosti i duše njegove sada ga zajedno sa Splitom žele pretvoriti u negaciju svega onoga što su on i Split oduvijek bili. Zaista: Ad nauseam. Do gadljivosti!

Kaligulin poučak

„Čudno je kako olako zli vjeruju da će sve dobro završiti za njih“, rekao je jedan slavni francuski književnik. Latinski jezik često koristi samo jednu riječ u množini muškog roda (imenični pridjev) da bi se označila cijela skupina ljudi. Tako se za zle, loše ljude na latinskom koristi riječ „mali“. Zanimljivo: i mi u hrvatskom jeziku zle ljude nazivamo neljudima, ali i „sitnim“, „malim“ – i to ne zato što su beznačajni ili „obični“ nego zato jer svojim ponašanjem negiraju „čovjeka“ s velikim početnim Č iz optimistične izreke u djelu Maksima Gorkog: “Čovjek, kako to gordo zvuči“.

Zli ljudi pokušavaju opljačkati blago povijesti i sjećanja mog grada. Tako neka opaka (vladajuća) sila mom gradu ne dopušta da na štandardcu na splitskoj Pjaci bude urezan datum njegovog oslobođenja od fašističkih okupatora – 26.10.1943. Ne daju niti da u Splitu postoji Trg Žrtava Fašizma na mjestu gdje su za vrijeme talijanske okupacije bili zatočeni, skupa s drugim splitskim domoljubima, i moja baka i moj djed po ocu jer nisu htjeli prisegnuti talijanskim fašistima dok su im djeca bila u partizanima. Druga baka mi je završila u logoru a materinog oca su ubili fašisti. Zajednički grob mu je u Klisu gdje je srušen spomenik Klišanima koji su ga branili od esesovaca. Kosti dva sina mog ubijenog djeda, materine braće, Ante i Mira, leže negdje na Sutjesci, na Barama. Ali neka opaka (vladajuća) sila ne dopušta da ih se sjećamo. I njima je devastriran spomenik u Majdanu. 

Slavlje Splićana 1944. godine (FOTO: Antifašistički Split: Ratna kronika 1941. – 1945.)

Toj su sili miliji neki drugi. Ona je zato uklonila ime škole Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog Lorce, kojeg je zaklala četnička kama. Zato jer je bio partizan? Ta je sila posthumno „ubila“ Natka Nodila i Čiru Gamulina čija imena su nosile splitske gimnazije. Makla je ta sila i „dicu“ iz Prvog splitskog partizanskog odreda. Ta je sila odmah razbila spomen ploču u splitskoj Plinarskoj ulici gdje su se komunisti obračunali s orjunašima. Toj su zloj sili miliji čak i Karađorđevićevi batinaši od splitskih komunista koji su 1926. godine pobijedili u Splitu, ali nisu formirali vlast jer su odbili prisegnuti Kralju. Ta sila, opaka i mračna, srušila je preko 3.000 partizanskih spomenika u Hrvatskoj, tobože antifašističkoj. Bar tako nekako tvrdi naš Ustav.

Kada je Kaligula svog konja proglasio konzulom, nije to napravio zato što je bio lud, nego zato jer je htio pokazati svima kako on može raditi što hoće. Gotovo dvije tisuće godina poslije Kaligule, usred Hrvatskog sabora, jedan drugi moćnik, Andrej Plenković, izgovorio je svoje imperatorsko: „Mogu što hoću“. Koja li je to sila? Možda ona koja „razumije“ Ivana Penavu.

Vertikalna invazija barbara

Dite sam Poljuda čije ime potječe od latinske riči paludes, što znači močvare. Tko nije vidio poljudsko „crno blato“ kraj samostana Sv. Ante koje je „nestalo“ 1979. godine pod kompleksom Mediteranskih igara Split ne zna što je pravi Split. Tamo sam odrastao u kući mog dida, splitskog težaka iz Velog Varoša čiji je nadimak bija „Zlato“ jer je bija čestit i pravedan. Na didovu polju, na splitskoj zemlji njegovoj izgrađen je stadion Hajduka, a naša kuća je srušena. Težaci su bili pitom, radišan i bogobojazan domaći svit. Navečer liti se sidilo isprid kuća do kasno u noć i pričalo svašta, a najviše o višticama i višćunima dok smo mi dica umirali o straja. Dica su odgajana familijarno, pinku konzervativno, staromodno i lipo – da se zna red i ko je ko u kući, da pozdravljaju starije, da se znaju ponašati među ljudima i poštovati grad, njegove užance i običaje. Pazilo se da nas odgoje tako da se čuvamo teških, ružnih riči, a posebno bilo kakvog nasilja, kako prema ljudima tako i prema beštijama dok je na sve nas pazija kućni zaštitnik Sv. Ante Padovanski čija me slika na goblenu gledala sa zida poviše moje glave. Izvezla ga je moja dobra baba Vinka. Kad se išlo „pišat i leć“ naše obadvi babe su molile vrh naših čupavih glava u posteljama: „Idem spati Boga zvati, on će nama dobro dati...!“ 

Gradnja Poljuda na "crnom blatu" (FOTO: Wikimedia)

A onda je život učinio svoje. Puno, puno kasnije, početkom osamdesetih godina upoznao sam Ivicu Račana, vjerojatno najpristojnijeg čovjeka na svijetu. Volio je Split i ovaj naš mediteranski mentalitet. Zanimljiv, pametan čovjek rođen u njemačkom konclogoru. Reformista. Razumio je stvari u teškim, najsloženijim vremenima. Jako sam ga poštovao i smatrao prijateljem iako smo bili različitih temperamenata. Taj nekonfliktni, suptilan, miran čovjek koji je govorio sporo, a mislio duboko, koji valjda nikada nije nikoga uvrijedio i za kojeg je njegov najveći politički suparnik Franjo Tuđman na kraju svog života (povjeravajući se Hidi Bišćeviću) rekao da je on jedini čovjek koji razumije politiku i koji može voditi Hrvatsku nakon njega, doživio je da ga spodobe iz ljudskog undergrounda, gudeći o ustaškim koljačima, prostački vrijeđaju i da onda, nakon svega, postanu mračni idoli, ikone aktualne desne vlasti koju, da ironija bude potpuna, predvode djeca bivših istaknutih komunista.

Čovjekom se ne postaje rođenjem nego življenjem. Tek na kraju nečijeg života može se znati je li netko uspio postati „čovjek“ ili nije. Kako nazvati „nešto“ što može izgovoriti: „Oj Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te“, a sve to pjevajući „Jasenovac i Gradiška Stara“, slaveći ustaške bestijalne koljače? Tko takvima može ponizno, uliznički odlaziti na poklonjenje radi šake ultradesnih glasova dovodeći na oltar negacije svega civiliziranog vlastitu djecu? Radi li se tu o neshvatljivom činu roditeljskog žrtvovanja svojih najdražih i najnevinijih? Postoji li uopće riječ koja bi opisala svu dubinu takve vrste ljudskog pada?

Moja majka Marija je bila 14-godišnja djevojčica kada su je zajedno s godinu starijim bratom Tomislavom vodili na strijeljanje. Njemački vojnici su se kolebali pucati u nevine. Ona i brat u tom su uspjeli pobjeći, na kraju završivši na Mosoru među partizanima. Djeca. Oca su joj ubili na njene oči. Imao je 43 godine pa sam ja danas puno stariji nego je bio moj dida Marin. Majka mi je u krajem 1944. godine učestvovala u oslobođenju Knina. Zajedno su ga branili Nijemci, ustaše, Dinarska četnička divizija pod vodstvom popa Đujića i domobrani. Bratstvo i jedinstvo izdajnika na djelu. Bi li ona danas mogla shvatiti AP-a? Što bi ona rekla o „dvostrukim konotacijama“ fašističkog pozdrava Za dom spremni? Što bi rekla o brisanju datuma oslobođenja Splita sa štandarca na splitskoj Pjaci i na to da u Splitu HDZ ne dozvoljava da postoji Trg Žrtava Fašizma?

Na splitskom štandarcu nema mjesta za oslobođenje (SCREENSHOT: HRT)

Bi li povjerovala da se istovremeno naš Ustav poziva na antifašizam kao temelj hrvatske državnosti i da kod nas čak postoji državni praznik Dan antifašističke borbe? Teško. Mislila bi da je neki opasni neprijatelj napao Hrvatsku ili da je, kao što bi to rekao José Ortega y Gasett, došlo do „vertikalne invazije barbara“. Domaćih. I ne bi puno falila.

Ča je bilo tega više ni

„Spljete grade teško uzdisanje/ Tko te spljeo, divno li te spljeo“, spjevao je 1861. godine Luka Botić („Bijedna Mara“) ne sluteći kako će ga i tko će ga sve, nakon više od stoljeća i pol, tako gadno „rasplesti“ pokušavajući ubiti njegovu pitomost i njegov građanski duh. 

Još je Aristotel tvrdio kako grad ne može postojati bez građana jer oni čine samu bit, srž političke zajednice. Po njemu „grad je određen broj građana“ pa stoga „trebamo razmotriti koga treba nazvati građanima ... tko je građanin ...“. Za Aristotela polis ne postoji samo da bi se živjelo nego da bi se dobro živjelo u njemu. A u njemu se ne može dobro živjeti ukoliko ne postoji njegov „građanski temelj“ kojeg čine konkretni, živi ljudi – nositelji građanskog duha i svijesti. 

Split ovih dana doživljava žestoki napad na svoju građansku suštinu što je samo posljedica općeg bolesnog stanja države u kojoj se sve više njeguje najgora vrsta desnog populizma, revizionizma, urušavanja i potkopavanja vlastitih povijesnih temelja i vlastite budućnosti. To je suština djelovanja apizma kao vrhovnog nauka vladajuće stranke i njenog vođe AP-a. Vlast kod nas sliči na božićnu jelku. Deblo i grane čini HDZ, a ukrasi na granama su „stranke duhovi“. One su pokojne poput Gogoljevih mrtvih duša jer same ne mogu priječi izborni prag, ali ipak žive jer HDZ kiti svoje tijelo s njima ne bi li svojoj desnoj suštini dodao aromu kvaziliberalizma, kvazinarodnjaštva i tako dalje – istovremeno se oslanjajući kao na svoju protezu (pošto ni HDZ ne može bez koaliranja ili žetoniziranja sam hodati ni vladati) na svoje hiperdesno odmetnuto dijete, na Domovinski pokret. DP mu je doduše u kampanji na živo gulio kožu i grizao ga pljujući i po HDZ-u i po AP-u, da bi mu zatim nakon izbora (za nešto masnih funkcija za odabrane) vjerno služio i jeo iz ruke uz povremene nestašluke poput Penavine splitske presice o neredima i nacističkim divljanjima po gradu. 

Tu su još i pojedinačne „dvorske lude“, besramnici svih vrsta, pa preletači, uz još neke sitne beznačajne prolazne protuhe kojima je jedino pogonsko gorivo osobna korist i ništa više. Oni u svojoj bijednoj poziciji „nepotrebnih ljudi“ žive od najamničkog podizanja svoje žetonizirane ruke u Parlamentu. Nikada neće shvatiti Njegoševo upozorenje koje glasi: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“.

Maruška Šinković pjevala je 1973. godine na Splitskom festivalu prekrasnu pjesmu Stipice Kalogjere i Stjepe Miovića Kočana „Ča je bilo tega više ni“ anticipirajući na neki način današnju situaciju Splita: „Ča je bile tega više ni/ ča smo bili, sad su drugi to/ nima više oni lipi sni/ razbili se u komada sto/ ča je bilo, tega više ni“. 

Naravno da rješenje postojećeg stanja nije u „optimizmu pamćenja“, kuknjavi i nostalgiji za „starim dobrim vremenima“, ali svakako je u osvještavaju dubine krize grada i ataka na njegove urbane vrijednosti jer Splitu danas prijeti obesmišljena, agresivna, radikalno desna „usamljena gomila“, „pobunjena masa“, „chusma“ koja je na valovima revizionističkog apizma izronila iz dubine uništenih vrijednosti grada i društva. 

Radikalni nacionalisti i desničari svih boja pa ma gdje živjeli i ma kako se zvali na zajedničkom su poslu negiranja građanstva. Tako srpski radikalni nacionalist i osnivač paravojnih „Belih Orlova“ Dragoslav Bokan izražava i duh naših, domaćih desničarskih novobarbara kada kaže da je „državi potrebno da narod pobedi građane“ (TVB92 - 19.06.2026.) jer za njega kao i za naše primitivce „narod“ to su samo oni i njima slični, a svi mi ostali smo njihovi prirodni neprijatelji, odnosno nepoželjni „građani“. 

Sve dok u Splitu, kako kažu mediji, „moćni hadezeovac“ Petar Škorić, koji se inače bolje razumije u duvanjsko nego u splitsko polje, ne dozvoljava da se u javnom prostoru Splita spominje antifašizam jer: „od koga su nas to partizani oslobodili?“. Nije važno što je među građanima Splita bilo svega 0,1 posto ustaša, baš koliko i četnika, dok su ostali bili antifašisti. I sve dok se tako razmišlja, dotle borba za povratak Splita samom sebi i njegovim građanima itekako ima smisla.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marko Perkov/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.