RETROSPEKTIVA: Besplatni filmovi nenadmašnog maga domaće kinematografije
Uratke jednog od najvećih filmskih režisera u povijesti ovih prostora, Veljka Bulajića, možete pogledati besplatno od 13. prosinca u zagrebačkom Multimedijalnom centru. Radi se o dva filma iz trilogije i jednom Bulajićevom dokumentarcu. Sve se događa u sklopu programa „Portreti: Veljko Bulajić“ kako je nazvan ciklusa u čast velikanu jugoslavenske kinematografije. Kultna djela jednog od najplodonosnijih filmskih autora u regiji vraćaju se zagrebačkoj publici na filmska platna - „Vlak bez voznog reda“, „Obećana zemlja“ i „Skoplje '63“.
Ideja za retrospektivnom projekcijom filmova nenadmašnog maga domaće kinematografije, kako ga je pokojni Ivo Brešan – hrvatski dramaturg i scenarist – nazivao, nastala je suradnjom Hrvatske kinoteke sa zagrebačkim kinom Tuškanac i Studentskim centrom.
Film koji će se prvi naći na platnima Multimedijalnog centra, u srijedu 13. prosinca s početkom u 19 sati, je „Vlak bez voznog reda“, što je ujedno i Bulajićev debitantski dugometražni igrani film. Iako je film snimljen davne 1959. godine, organizatori ciklusa uvidjeli su svevremenost opusa ovog filmaša kojem je glavna tema, ne samo u ovom filmu, borba i potraga individue za osobnim ostvarenjem u društvu u kojem vlada zakon kolektivnog.
„Vlak bez voznog reda“ prvi je hrvatski film koji se našao u glavnoj konkurenciji Cannesa, najprestižnijeg filmskog festivala u Francuskoj. Pored toga, na pulskom filmskom festivalu 1959. godine ovaj njegov prvijenac je osvojio nagrade za najbolji film, scenarij i sporednu mušku ulogu koja je pripala Milanu Miloševiću, te nagradu žirija jugoslavenske filmske kritike i nagradu publike Jelen tjednika VUS (Vjesnik u srijedu).
Bulajić u filmu tematizira i stavlja naglasak na preseljenje stanovnika iz tradicijom okovane Dalmatinske zagore na slavonska ravna polja i u glavni hrvatski grad, Zagreb. Nakon oslobađanja Jugoslavije od nacističkog i ustaškog režima, postoje dvije vrste protagonista, oni koji žele ostati uljuljani u svojoj tradiciji i rodnoj grudi, dok drugi pak, traže budućnost negdje tamo u daljine.
„Išao sam po selima u Dalmatinskoj zagori, tražio od onih koji su ostali da mi ispričaju priče o svojima koji su odselili u Slavoniju i Baranju. U selu Vaćani proveo sam 15 dana anketirajući pedesetak ljudi. Nisam imao pisaću mašinu. Zatim sam otputovao u Baranju kod kolonista, ispitivao ih kako su putovali, kako su kasnije ušli u kolektiv, što je bilo s onima koji su se vratili … Nakon što sam napisao treatment, oformio sam grupu scenarista. U njoj su bili Ivo Braut, jedno vrijeme i Slavko Kolar, kasnije Stjepan Perović, Elio Petri i ja“, objašnjava Bulajić u razgovoru sa Deanom Šošom, zagrebačkim filmskim kritičarem.
Psihologija Bulajićevih likova je odraz talijanskog neorealizma, što je dijelom posljedica tri godine provedene u Rimu na studiju, gdje se učvrstila njegova ljubav prema filmskom stvaralaštvu. Likovi koji se nalaze u Bulajićevim scenarijima su obični ljudi i s njima se lako poistovjetiti. Traže ono svoje „ja“. Slično možemo vidjeti i u filmovima Vittoria de Sicea i Federica Fellinija koji su pripadali neorealizmu u Italiji. Simbolika kruga i upotreba klasičnog grčkog dramskog refrena dio su Bulajićevog mozaika stvaralaštva.
Večer kasnije, u četvrtak, 14. prosinca u 20 sati, na rasporedu je projekcija filma „Obećana zemlja“. Tek nakon 27 godina od „Vlaka bez voznog reda“, 1986. godine, Bulajić se odlučuje napraviti filmski nastavak. U njemu nalazimo zaključak likova iz njegovog filmskog debija. Baš kao što u japanskom „Rašomonu“ Akire Kurosawe doznajemo istinu o silovanoj ženi, ili kako u američkom „Građaninu Kaneu“ Orsona Wellsa otkrivamo misteriju pupoljka, tako ovdje Bulajićevi likovi dolaze do, u ovom slučaju, jedine istine. Nakon što su izgubili sve što su imali, zemlju i kuće, život u metropolskim zajednicama nije više intiman, topao, baš onakav kakav su imali u Dalmaciji. Slijedi jalova i gorka realnost. Ne znaju kamo ni kako. Predstoji duboko razočarenje. U vremenu kad je snimljena „Obećana zemlja“ polako se osjeti kraj jednog vremena i dolazak novih društvenih struktura i politika, pa tako se i protagonisti razočaraju u svog vođu revolucije i u odluke s vrha države koje su mnogo obećavale, a nisu to ispunile. Bulajić je modelirao ovaj film po uzoru američkih sudničkih drama, a glavno pitanje koje se proteže je pitanje kolektivizacije.
„Želio sam zatvoriti krug od 'Vlaka' do 'Obećane zemlje'. Krug nad sudbinom svih tih ljudi koji su bili nošeni idealima. Politika je također bila nošena idealima, ali oni su bili nerealni. Ideal politike je bila agrarna reforma. To je bila fantastična odluka jedne mlade države. Nažalost, paralelno s agrarnom reformom krenulo se s kolektivizacijom, a to je bilo fatalno. Odlukom države o kolektivizaciji počinje ubijanje čovjeka koji ne vidi sebe u njoj“, nastavit će Bulajić u razgovoru sa Šošom.
Posljednji film iz ciklusa koji će biti prikazan u ovom mjesecu je kronika „Skoplje '63“. U srijedu 20. prosinca s početkom u 20 sati možete pogledati ovaj dokumentarni film o beznađu koje je pogodilo makedonsku prijestolnicu. Godine 1963. uslijed razornog potresa poginulo je više od tisuću, a ozlijeđeno više od tri tisuće ljudi. Iako je bio u procesu pripreme za film „Bitka na Neretvi“, Bulajić je sa dvojicom snimatelja nekoliko mjeseci u Skoplju pripremao filmsko izvješće o prostoru koje se oporavljalo od tragedije. Kroz svoj osjetljiv i humani pristup u filmu, dočarao je trenutak optimizma Makedonaca, usprkos svemu. Na taj način, dokumentirali su istinu i o sebi i o katastrofi koju je Skoplje proživjelo, a to ćete moći vidjeti u njihovim zapažanjima na platnu. Jedni od prvih nastupa romske pjevačice Esme Redžepove su snimljeni upravo za ovaj film. Od mnogih nagrada koje je ovaj naslov dobio, vrijedno je spomenuti nagradu za najbolji dokumentarni film na venecijanskoj film festivalu Mostra i nagradu UNESCO-a za vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i znanosti. Više o filmu, dopustite, neka vam ispriča sam Veljko Bulajić putem snimke prošlogodišnjeg razgovora o ovom filmu održanom u zagrebačkom KIC-u.
Inače, Veljko Bulajić rođen je 1928. godine u selu Vilusi kraj Nikšića. Tri godine kasnije njegova obitelj seli iz Crne Gore u Sarajevo. Godine do izbijanja Drugog svjetskog rata 1941. pamti kao najljepši dio života. U ulici Osmana Arnautovića živjele su obitelji Bošnjaka, Srba, Hrvata, Židova, Čeha, Austrijanaca, Nijemaca, Crnogoraca i Rusa. Iste godine njegov otac je naslutio brzo kapitulaciju Jugoslavije i na sam dan objave rata s koferima i torbama obitelj Bulajić napustila je kuću u Sarajevu. U Boki Kotorskoj se kao petnaestogodišnjak priključuje partizanima. Bio je polaznik večernjih škola, tzv. partizanske gimnazije. Kasnije je radio u sektoru za kulturu Doma JNA u Zagrebu, u grupi vojnih obveznika slikara, kipara, redatelja, muzičara, glumaca. Tada je organizirao filmski klub.
Nakon toga upisuje večernji tečaj režije i glume pri produkciji Jadran filma. Kažnjen je i robijom na Golom otoku, pa biva isključen iz Partije. Potom se ozbiljnije počinje baviti filmom. Na natječaju Ministarstva kulture dobiva stipendiju za studij režije u filmskoj školi Centro Sperimentale u Rimu. Tijekom studija režije volontira i asistira u filmovima talijanskih redatelja Vittoria de Sice, Luigia Zampe, Giuseppea de Santisa, Federica Fellinija i Maria Soldatija. Slijedećih godina uspješno surađuje s istaknutim talijanskim scenaristima Cesereom Zavattinijem, Ugom Pirom i Eliom Petriem.
Osim navedenih filmova iz programa Bulajić je snimio još: „Rat“, „Uzavreli grad“, „Bitka na Neretvi“, „Atentat u Sarajevu“, „Čovjek koga treba ubiti“, „Pogled u zjenicu sunca“, „Kozara“, „Visoki napon“, „Veliki transport“, „Donator“, „Libertas“, „Mjesto sjećanja Vukovar“, te „Bijeg do mora“.
Bulajić je u jednom intervjuu rekao: „Sasvim sam bio posvećen filmu. Tako mi se dogodilo da 1962. godine nisam bio u Zagrebu uz suprugu Vlastu kada nam se rodila kćerka Maša, a ja sam bio daleko, na snimanju Kozare….“
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: "Obećana zemlja"
Bulajić?, Titov dvorski režiser. Jakov Sedlar za bogate.