U pitanju je drama o svakodnevnom životu i osobnim traumama, pa po tomu, ali i po glavnoj glumici Renate Reinsve, film-parnjak Trierovog prethodnog uratka „Najgora osoba na svijetu“. Razlika između ova dva filma, međutim, leži u tome da ovdje sada imamo faktor generacijskog jaza, te obiteljsku povijest povrijeđenosti i patnje koju različite generacije ne mogu prevladati. A kao vezivno tkivo neke vrste figurira i kuća s esejom s kojom film i počinje.

Neimenovana naratorka nam govori kako je, kada je bila mala, Nora napisala sastavak na temu „Što bi bilo da sam stvar” u kojem se upitala kakva bi bila njena kuća da je kuća osoba. Da li bi više voljela mir i tišinu ili gužvu? Bi li je boljelo kada bi se lupalo vratima ili kada bi lupali prozori? Kako bi reagirala na sve te ljude koji su u njoj živjeli ili umrli? Nora (Reinsve) je kasnije postala glumica, ali već u prvoj sceni u kojoj je vidimo kao odraslu, ona se suočava sa skoro pa diskvalifikacijskim problemima za svoju profesiju. Njena trema graniči s nervnim slomom, ali nestaje kad je se uspije natjerati na pozornicu kojom vlada suvereno, ali nesvjesno.

Jasno, ona sve to nosi iz kuće, odnosno obiteljske situacije. Naime, i Nora i njena mlađa sestra Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) kćeri su poznatog redatelja Gustava Borga (Skarsgard) koji je napustio dom, suprugu i djecu kako bi mogao slobodno stvarati i postati jedan od cjenjenijih svjetskih filmskih autora. On se nenajavljeno pojavljuje na sprovodu svoje supruge i pokušava se vratiti u život svojih kćeri da bi svakim svojim postupkom demonstrirao istu sebičnost koja ga je obilježavala u mladosti. To može varirati od nespretno ili tendenciozno izabranih poklona za svog unuka, prisvajanja kuće iako bi Agnes dobro došao novac od prodaje iste ili gnjavljenjem Nore da prihvati ulogu u njegovom novom filmu, i to kroz kritiku njenog primarnog medija, kazališta, kao i izbora uloga u televizijskim serijama.

Te obiteljske traume koje rezultiraju potrebom po distanci i sebičnosti ne potječu od njega samog, već je i on bio žrtva toga. Naime, njegova se majka, izmučena traumama hapšenja za vrijeme Drugog svjetskog rata i života u egzilu, ubila gotovo pred njegovim očima i o tome, između ostalog, govori i njegov novi film. A kada Nora odbije ulogu u njemu, Gustav tijekom počasti koju mu odaje festival u Deauvilleu upoznaje i holivudsku zvijezdu Rachel Kemp (Fanning) koja je oduševljena njime i kojoj će dodijeliti ulogu. Taj postupak, pak, utječe i na Noru, čiji je privatni život sve samo ne stabilan, ali i na Agnes (budući da želi njenog sina u svom filmu, što ona vidi kao reprizu grijeha prema samoj sebi u djetinjstvu – prvo ju je stavio pred kamere, a onda odbacio i nestao iz njenog života), i na kuću, ali i na Rachel koja se ni kriva ni dužna našla usred obiteljske psihološke drame i tuđeg pokušaja liječenja trauma kroz umjetnost.

Čini se da su pitanja kovanja vlastitog identiteta i odnosa s neposrednim okruženjem – od obitelji do prijatelja i partnera – osnovna preokupacija skandinavskih filmskih autora. Ne samo da Trier tu nije izuzetak, već je stvar pomalo i kulturološke prirode: Skandinavce zamišljamo kao hladne, ali razlog za to nije neka stvarna hladnoća ili nedostatak emocija, već suzdržanost i vrlo ograničene mogućnosti komuniciranja istih u svrhu oslobađanja. Zapravo, sve bi bilo mnogo lakše kada bi Gustav Borg priznao svoje greške iz prošlosti, greške koje su možda dio naslijeđene sheme ponašanja i produkt njegovih osobnih trauma, te se možda ispričao za njih. Možda je ponos taj koji mu ne dozvoljava, možda je to taština ili umjetnička sujeta, a možda i odgoj. On pokušava situaciju popraviti gestama, ali gestama koje su potpuno pogrešne i zbog kojih se jaz još više širi.

Sada, jesu li traume oca i kćeri i zapravo cijele familije generacijama unazad razlog da mi kao gledatelji povjerujemo pohvalama profesionalne festivalske kritike i proglasimo „Sentimentalnu vrijednost“ (u originalu "Affeksjonsverdi") za film godine? Pa, i ne baš, iako je film daleko od lošeg, čak i prosječnog. Trier i njegov stalni ko-scenarist Eskil Vogt se jako trude da situaciju opišu kroz vješto ukomponirane detalje od kojih su neki i komentari na stanje stvari u kinematografiji danas, dok su neki očite posvete filmskim autorima koji su na Triera izvršili utjecaj. I u svemu tome se njih dvojica dobro drže, sve dok ne dođe do svojevrsne pat-pozicije i neizbježnog pada u tempu negdje, otprilike na dvije trećine filma. Naravno, majstori su u pitanju, pa će se iščupati i povratiti momentum, iako se u filmu očito radi o „problemima Prvog Svijeta”.

Svoje majstorstvo Trier demonstrira i u radu s glumcima, što je još jedna od značajki koje je pokupio od svog uzora Ingmara Bergmana čijim duhom cijeli film i odiše. Trier je zapravo u svom prethodnom filmu lansirao Renate Reinsve u zvjezdanu orbitu, pa sada ubire plodove tog čina. Stellan Skargard ima nezamjenjivo prisustvo na ekranu, a uloge obiteljskih patrijarha mu i inače savršeno leže, budući da je i sam jedan od njih. S Elle Fanning je riskirao, posebno imajući u vidu glumičinu nekonzistentnost, ali i taj izbor je možda suptilan komentar na razlike između europske i američke kinematografije. Međutim, tiha heroina cijelog filma i možda novo Trierovo otkriće je Inga Ibsdotter Lilleaas koja igra onu „večitu drugu” mlađu sestru koja uglavnom smiruje situaciju i čuva masku normalnosti, a ispod površine kipti. Do sada manje poznata norveška glumica to sjajno radi.

Na kraju, „Sentimentalna vrijednost“ je fino promišljen film koji će zaintrigirati publiku i zadržati njenu pozornost kroz bavljenje emocijama s kojima se možemo suživjeti. Sentimenta, dakle, ima, ali je upitno koliko je u ovako pažljivoj konstrukciji, bez trunke „prašine” ili „prljavštine”, moguće da oni budu iskreni. Izgleda da se ipak računalo na vrijednost i na naplatu iste kroz nagrade.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Affeksjonsverdi

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.