Dejan Jović - profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, bivši savjetnik Ive Josipovića, ali i Kolinde Grabar Kitarović - u vremenu koje je prethodilo predsjedničkim izborima etiketiran je u Hrvatskoj kao dežurni jugofil. Nakon što se Josipović, zbog jednog Jovićevog teksta u časopisu Politička misao, odrekao njegovih usluga, Jović je ostavljen na čistini, prepušten na milost i nemilost zapjenjenoj desnici, čiji su ga predstavnici okrstili većom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti od Islamske države. Na Jovića je nasrnula čak i nova hrvatska predsjednica, ustvrdivši da je riječ o čovjeku koji nije želio hrvatsku državu. Što o tome ima za reći Jović?

Vaš članak u Političkoj misli, u kojem ste ustvrdili da je hrvatski referendum proveden u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja, stavio vas je u neugodnu poziciju. Zbog njega Vam je Ivo Josipović otkazao suradnju, a desničarska glasila obilježila su vas kao dežurnog jugofila? Najprije nas zanima ovo: što vam je Ivo Josipović rekao, zbog čega Vas otpušta?

- Predsjednik Josipović se javio telefonom kad sam već čuo – i to od Žarka Puhovskog – da sam smijenjen. Doduše, vidio sam po telefonskim pozivima da je pokušavao kontaktirati me i prije objavljivanja odluke, ali ja sam bio na panelu na Beogradskom sigurnosnom forumu – zapravo, govorio sam u trenucima kad je objavio smjenjivanje. Prije nego što sam ušao na taj panel, vidio sam na portalima da je najavljena novinska konferencija HDZ-a oko „mog slučaja“, i da se situacija ozbiljno „zakuhala“. Kad sam završio s panelom i sjeo u vozilo do aerodroma u Beogradu, razgovarao sam s Predsjednikom, koji je bio u Istri i to bez svog mobitela. Kasnije sam saznao – on sam mi je to rekao – da je bio okružen ljudima iz PR-a, koji su mu vjerojatno rekli da je moj slučaj „PR katastrofa“. Odluku je, kako mi je sam kasnije rekao, donio na brzinu, instinktivno. „Da sam imao više vremena, možda bih odlučio drukčije“, rekao mi je kad smo se vidjeli tjedan dana kasnije. U tom kratkom telefonskom razgovoru – a doista je bio kratak jer mi se signal počeo gubiti kako smo se približavali aerodromu – rekao je: „Dejane, Dejane, morao sam Vas smijeniti! Ne možete tako…. Ja se s tim tezama ne slažem, one su osim toga vrlo štetne, dva mjeseca prije izbora!“. Ja sam mu zahvalio na suradnji i rekao da mi je bila čast raditi s njim – i da se nadam da je odluku donio iz uvjerenja, a ne iz oportuniteta. To je bio naš razgovor tog dana. Kasnije smo se još dvaput sreli i imali duge i vrlo ozbiljne razgovore o smjeru u kojem ide zemlja. Tada je rekao: „Izgubio sam zbog Vas dva posto!“. Ja sam ga pitao: „Zbog mene, ili zbog smjene?“. Zbog Vas. „A zbog smjene vjerojatno pet“, odgovorio sam mu. Imao sam dojam da mu je bilo žao što me je smijenio, i da nije očekivao toliko napada s ljevice, iz intelektualnih krugova, od liberalno orijentiranih ljudi, pa i iz inozemstva. Ispao je slab, kao netko tko više nije isti čovjek kojeg su građani poznavali. U cijelom svom mandatu pokazao je zavidnu tolerantnost prema drukčijim mišljenjima – čak i onda kad to nije trebao, npr. kad se radilo o uvredama i lažima s desnice, ili čak i o prijetnjama upućenim njemu i njegovim suradnicima – a sad je postao netko drugi. Najgore je što mu ljudi nisu vjerovali da se stvarno promijenio, nego su ovo smjenjivanje isključilo vidjeli kao predizborni potez. Nije dobio nijedan glas na desnici time, a na ljevici je mnoge izgubio. 

"Josipović mi je rekao: zbog vas sam izgubio dva posto glasova!" (FOTO: Privatna arhiva)

Što se tiče etikete "dežurnog jugofila" (kovanica je naša), pretpostavljamo da je nije ugodno nositi. Imate li zbog toga neugodnosti na poslu, na ulici?

- Navikao sam se na povremena dobacivanja i mrmljanja na ulici, ali nisam dosad doživio neku stvarnu neugodnost. Bila je jedna prijetnja e-mailom, koju sam prijavio policiji. No, prijetnje i uvrede upućuju mi se u „komentarima“ pod tekstovima u radikalnodesnim portalima. Na to ne reagiram – to nije moja osobna stvar, nego stvar političke klime u zemlji. Svašta sam pročitao o tome što treba učiniti sa mnom. Nitko ne briše te komentare, kao da je to sasvim normalno. Na drugoj strani, desetak me je ljudi zaustavilo na ulici – meni nepoznatih – da mi čestita i da me ohrabri. Broj mojih Facebook prijatelja se utrostručio, a pazim koga primam za prijatelja. Broj studenata koji žele pisati diplomske radove pod mojih mentorstvom je veći nego ikad – iako ih sve unaprijed upozorim da im to što sam im mentor može biti ozbiljna prepreka u karijeri. Nitko još zbog toga nije odustao. Inače, u Britaniji sam izgradio jednu vrstu montipajtonovske pozicije u odnosu na sebe samog. Na sebe gledam kao da se ne radi o meni. Laži i gluposti koje se o meni pišu su toliko apsurdne, da postaju zabavne. Čitam ih i ponekad se nasmijem, i onda svojim prijateljima kažem: „Nisam ni znao da sam takav. Vidi koliko sam moćan!“, ili „Sve je točno, još je i gore haha!“. Recimo, sad sam na jednom portalu postao „zloglasni Dejan Jović“, a redovito se govori da sam „fašist“ i slično. Domazet-Lošo je rekao da sam veća prijetnja nacionalnoj sigurnosti od „Islamske države“! Ivo Banac je rekao da sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila „dovoljno rigorozna“ – pa me baš zanima kako bi trebala izgledati ta „rigorozna“ provjera? Tomislav Karamarko me spominje u kontekstu „apologete Miloševića“, samo nikako da objasni kako to da sam istodobno bio prijatelj Stipe Šuvara i da me je u ratnim godinama zaposlio Zdravko Tomac. On kaže i da „nikad nisam želio Hrvatsku“, a u tom kontekstu me je prije nekoliko dana spomenula i novoizabrana Predsjednica. Ivo Josipović nije nikad svoje građane napadao u inozemstvu, a evo nova predsjednica se odlučila za to – mene je napala u Bosni i Hercegovini. Prethodno je, naravno, slagala da joj nisam bio savjetnik – a kad smo joj pokazali ugovor da je demantiramo, petljala je tako da nismo uspjeli razumjeti što opće govori. 

Je li u Hrvatskoj u ovom trenutku uopće moguće objektivno raspravljati o Jugoslaviji i procesu razdruživanja Hrvatske? Naime, osim Vas, hrvatska javnost navodno je skandalizirana i stavom slovenskih politologa koji su u(s)tvrdili da Jugoslavija nije bila totalitarna država. Proizvedeno je pritom puno buke, ali do rasprave nismo stigli.

- Djelomično je moguće, i u akademskim krugovima se stanje popravlja. Iako, duboko smo okovani šovinizmom i mitovima – i dok ih se ne oslobodimo, dok ih ne razbijemo upravo na ovaj način na koji ja to pokušavam – neće biti slobode. Ovdje se radi o borbi za slobodu, za to da svatko ima pravo reći što misli, i da nema straha od posljedica. Naročito je to važno u akademskom kontekstu. Zato je odluka o mom smjenjivanju bila višestruko problematična: naime, ja sam smijenjen zato što sam na akademskom portalu objavio akademski a ne politički članak. Namjerno sam uz taj članak objavio svoju fotografiju ispred znaka Sveučilišta u Zagrebu. Dolje sam napisao da moji stavovi nisu stavovi nijedne institucije. Uostalom, moj dogovor s Predsjednikom Republike je bio uvjetovan time da ostanem raditi kao profesor na Sveučilištu, baš zato da bih ostao koliko je moguće neovisan – naročito neovisan u odnosu na državne strukture. Nikad nisam bio zaposlenik Ureda Predsjednika, i 80 posto mojih primanja dolazilo je sa Sveučilišta. Nikad ne bih prihvatio biti njegov „pomoćnik“ ili „glasnogovornik“. Pozicija glavnog analitičara bila je sasvim drukčija, i moja relativno visoka nezavisnost se uvijek prije poštivala. Što se tiče istraživanja Jugoslavije, mnogo je više knjiga o tome objavljeno u inozemstvu nego ovdje. Ovdje se moji studenti još uvijek „plaše“ izgovoriti riječ „Jugoslavija“, nego kažu „bivša država“, ili – u najboljem slučaju – „bivša Jugoslavija“. U njih je usađen strah od spominjanja tog imena. Kako i ne bi kad u medijima čujemo npr. da je Dinamo bio prvak „bivše države“ i slično. Dodatni je problem medijatizacija akademskih istraživanja. Za slobodu istraživanja je od velike važnosti da postoji atmosfera povjerenja, a mediji u tom smislu doista nisu ni korisni ni poželjni. Kod nas se od svega napravi „skandal“ i te intruzije u akademske diskusije su štetne za slobodu. Vani se medije nikad ne poziva na ozbiljne rasprave, i uopće, ne postoji stalna želja akademskog personala da stalno budu u medijima. Ljudi pišu knjige, a ne govore svakodnevno na TV-u. 

"Jugoslavija nije bila totalitarna država!" (FOTO: Privatna arhiva)

Uzgred, mislite li Vi da je socijalistička Jugoslavija bila totalitarna država?

- Jugoslavija nije bila totalitarna država, naročito ne nakon 1948. godine. Uostalom, ako Vaclav Havel naziva Čehoslovačku 1977. godine „post-totalitarnim društvom“ – i to Čehoslovačku koja je još pod sovjetskom okupacijom – onda se pojam „totalitaran“ sigurno ne može primijeniti na Jugoslaviju, koja je i Havelu, kao i poljskim prosvjednicima u okvirima „Solidarnosti“ bila uzor. I inače, pojam „totalitarizam“ ima smisla samo u odnosu na fašističku Italiju, odnosno njeno „lo stato totale“ i na nacističku Njemačku pod Hitlerom. Hladnoratovska propaganda je kasnije – u pedesetim – namjerno u tu kategoriju uključila i Staljina, kako bi ga povezali s Hitlerom. Iako je Zapad sa Staljinom bio saveznik u Drugom svjetskom ratu, i štoviše bez njega nije mogao završiti taj rat pobjednički, sad se pojavila potreba reinterpretacije staljinizma u svrhu hladnoratovskih interesa. Carl Friedrich i Zbignew Brzezinski su prvaci teorija totalitarizma. Istu tu reinterpretaciju sad u odnosu na Jugoslaviju proizvode post-jugoslavenski revizionisti. Za Jugoslaviju bih rekao da je bila autoritarna država, ali i „država koja je odumirala“, i koja je u jednom trenutku postala kaotična i anarhična. U Jugoslaviji je nedostajalo reda i poretka, a ne da ga je bilo „previše“. Država je bila sekundarna, a stvarni centar moći bila je Partija – i tajne službe. One su bile izvan državne kontrole, i predstavljale su „državu u državi“. Jugoslavija nije bila demokracija, niti je bila liberalna zemlja. Ali, bila je visoko pluralizirana zemlja, u kojoj su razlike – naročito etničke i regionalne – priznavane i održavane. Povrh toga, stupanj represivnosti sistema nije bio isti u svim dijelovima zemlje. Najrepresivniji su bili južni i istočni, a najmanje represivni zapadni dijelovi Jugoslavije. 

Vratimo se na Josipovića, s kojim ste blisko surađivali. Što mislite, zašto je izgubio izbore? Sve ankete prije izbora govorile su njemu u prilog.

- Izgubio je izbore iz više razloga, ali najvažniji je taj što je izgubio vjerodostojnost. Htio je privući tuđe birače, a svoje je smatrao „sigurnima“. Međutim, u Hrvatskoj su podjele toliko duboke, da su prelasci s desnice na ljevicu i obrnuto rijetki, a „centra“ skoro da nema. Izgubio je, također, zato što je iz kampanje isključio apsolutno sve suradnike koji su s njim pet godina radili u Uredu Predsjednika. PR ljudi su ga, valjda, savjetovali da smo mi savjetnici nepopularni, pa da se ne smijemo nigdje pojavljivati. A mi smo napravili – ja sam osobno radio na tome – odgovor na pitanje: „što ste radili ovih pet godina?“, jer smo znali da će to biti glavna stvar u kampanji. Čak sam mu predlagao da objavi Izvještaj o radu – i to onog dana kad krene u kampanju. On je radio mnogo i neumorno, ali ljudi koji su bili u kampanji nisu uopće uzeli u obzir tu analizu, tretirali su je kao da ne postoji. Sve su oni znali – dok ga nisu doveli do poraza. Treći je uzrok njegova poraza dublji i vodi nas na početak mandata. On nije nikada odlučio želi li biti predsjednik koji reformira ili status quo predsjednik. Sjećam se da sam ga u prvom razgovoru kojeg smo imali nakon što je započeo mandat – tada sam još dolazio iz Škotske, jer sam tamo radio još cijeli semestar nakon izbora – pitao: „Kako želite ostati zapamćeni 20 godina nakon isteka Vašeg mandata?“. Nije ništa odgovorio. Svaki pokušaj savjetnika da ga usmjere bio je uzaludan ako se na to prvo pitanje nije odgovorilo. A sve dok su mu ankete pokazivale da je vrlo popularan, on je smatrao da se ne treba mijenjati. Takvi su demokratski političari – uvijek misle na sljedeće izbore. Da je dobio još jedan mandat, možda bi bio hrabriji i jasniji. 

"Neobično je da predsjednica u inozemstvu napada svoje građane!" (FOTO: Lupiga.Com) 

U jednom trenutku ste bili i savjetnik Kolinde Grabar Kitarović, o čemu su u predsjedničkoj kampanji HDZ i izborni stožer njihove kandidatkinje nerado govorili. U kojim okolnostima ste dospjeli na tu poziciju, odnosno tko vas je imenovao?

- Bio sam savjetnik ministra vanjskih poslova Miomira Žužula i potom nje, od 2004. do 2006. Dva su razloga za to imenovanje. Prvo, ono je obavljeno u okviru novostvorene koalicije HDZ-a i SDSS-a, u kojoj je dogovoreno da će SDSS predložiti jedan broj stručnih ljudi na pozicije koje nisu ministarske, ali su ipak pri ministarstvima. Budući da su tada odnosi s Velikom Britanijom, u kojoj sam živio i predavao na sveučilištu, bili od ključne važnosti, jer je Britanija blokirala Hrvatsku zbog slučaja Gotovina i općenito odnosa prema Haškom sudu, Ivo Sanader, Milorad Pupovac, Miomir Žužul, a poslije i Kolinda Grabar-Kitarović zamolili su me da pomognem koliko mogu. Prije svega, da njima objasnim razloge britanskog protivljenja, a onda i obrnuto, da kod Britanaca objasnim hrvatsku poziciju. Jedna stvar je kad to rade diplomati – njima se manje vjeruje jer se pretpostavlja da govore u ime države – a druga kad to radi netko tko ipak ima britanski doktorat i radi kao nastavnik na sveučilištu. I doista, mislim da sam taj posao na kraju uspješno obavio. Drugi, za naše građane jednako važan, dio mog posla bio je u stvaranju pretpostavki za ukidanje viza za hrvatske državljane koji dolaze u Britaniju. I u tome smo uspjeli, a budući da sam ja obavio svoj posao a i smatrao sam da mi treba više slobode (iako sam cijelo vrijeme svog mandata kao savjetnik imao kolumnu u „Slobodnoj Dalmaciji“ u kojoj sam bio još i kritičniji prema vlastima nego što sam bio za vrijeme mandata Ive Josipovića – pa to nikome nije smetalo), nisam tražio produljenje ugovora. Nevjerojatno je koliko je netočnosti iznijela o svemu tome Kolinda Grabar-Kitarović. Rekla je da nisam bio savjetnik, nego konzultant, da je ugovor potpisan s ambasadom u Londonu, i da ga je ona raskinula. Ništa od toga nije bilo točno. Jedino je točno to da nisam bio njen izbor. Samo, nije htjela reći čiji sam izbor bio, jer bi je to prikazalo onakvom kakva je tada bila – osoba koja je slušala Ivu Sanadera, a ne kao nekoga tko je „uvijek bio nezavisan“, kako se kasnije u kampanji predstavljala. Inače, ja nisam član nijedne stranke, i uopće nisam zainteresiran za političku karijeru – ali smatram svojom građanskom dužnošću da pomognem svojoj zemlji i njenim ljudima koliko mogu. Uvjet je samo da me nitko ne tretira kao svog „glasnogovornika“, niti da od mene očekuje da širim političku propagandu – jer, politička propaganda je u krajnjoj liniji medvjeđa usluga. 

Što očekujete od Kolinde Grabar Kitarović i kako ocjenjujete njezine prve istupe?

- Teško je reći, jer pozicija u kojoj je sada je neusporediva s prethodnima koje je imala. Ured mijenja čovjeka, i tek treba vidjeti koliko i kako će se ona promijeniti. Njena dosadašnja karijera je puna „sivila“. Ne sjećam se nijednog njenog poteza, i nijedne njene izjave u ipak dugoj karijeri. Njeni prvi istupi poslije izbora su kombinacija pokušaja da govori kao predsjednica Republike, i nastavka kampanje tj. nastavka retorike opozicijske prvakinje. Dosad je to rezultiralo kontroverznim izjavama – npr. „želim jedinstvo i ja sam predsjednica svima“, na jednoj strani, a onda napada premijera i potpredsjednicu Vlade i prijeti im „hodogramom“ poteza koji će voditi njihovu rušenju. Ona će biti u teškoj poziciji ako pokuša iz predsjedničke fotelje voditi opoziciju, a u još težoj ako bude instrument opozicije pri rušenju vlade. Ako postane stranačka političarka, ljudi će je tako i tretirati. 

"Milanoviću Josipovićev poraz ide na ruku" (FOTO: commons.wikipedia.org)

Zbog Vaše izjave za New York Times izborna pobjednica Vas je nazvala čovjekom koji nije želio Hrvatsku. Pretpostavljamo da nije ugodno kad vas predsjednica države tako etiketira.

- Da, stvarno je neobično da predsjednica Republike u drugoj državi – Bosni i Hercegovini – napada svoje građane. Predsjednik Josipović to nikad nije radio, štoviše – trpio je uvrede i napade, prijetnje i omalovažavanja, ali nije napadao građane. Osim toga, nova Predsjednica bi se mogla zapitati kako to da nakon njenog tako dugog boravka u SAD-u nije sama izgradila neku sliku o sebi, nego jedan New York Times „ovisi“ o mojoj izjavi? Što se tiče same izjave, da nisam želio Hrvatsku – u demokratskom društvu nitko nije obavezan željeti ili ne željeti nešto. Ta izjava upravo ilustrira glavnu poantu mog teksta o referendumu: da se oni koji su htjeli opstanak Jugoslavije ni tada a ni sada nisu smjeli oglasiti, jer bi automatski bili isključeni iz javnog i društvenog života. Zašto je obavezno da netko bude secesionist, i nije dopušteno da to ne bude? Pogledajte, opet, Škotsku – zar ona polovica ukupnog broja građana koji „nisu htjeli Veliku Britaniju“ sad nemaju pravo kritizirati vlast i uopće išta govoriti o politici? Ili obrnuto – onih pola koji „nisu htjeli Škotsku“ moraju ušutjeti? Je li to shvaćanje demokracije kakvog njeguje nova Predsjednica? Također, „ne htjeti“ samostalnost – to nije nikakva ekskluzivistička pozicija, niti je rijetka, kao što sam i napisao u tom svom članku. U devet od 15 sovjetskih republika, većina građana – i to uvjerljiva većina – bila je protiv samostalnosti. Pa što? Znači li to da onih 73 posto Rusa, ili 94 posto Azerbejdžanaca, ili 71 posto Ukrajinaca koji su bili za opstanak SSSR-a sad ne bi trebalo imati nikakva politička prava u tim zemljama? Čemu onda referendum, ako na njemu ne možete slobodno biti „za“ i „protiv“? 

Možete li nam prokomentirati aktualnu političku situaciju. Točnije, mislite li da su Zoran Milanović i SDP pred sigurnim porazom?

- Možda ću Vas iznenaditi, ali mislim da nisu pred sigurnim porazom. Imali bi daleko manje šanse za opstanak na vlasti da je Ivo Josipović pobijedio. Pobjeda desnice mobilizirat će svu liberalnu i lijevu Hrvatsku, antinacionalističku i progresivnu, da stane iza lijevo-liberalne koalicije, makar i oklijevajući. Povrh toga, jedan broj građana preferira „kartelski“ sistem vlasti, u kojem obje velike stranke sudjeluju u izvršnoj vlasti. Ne žele staviti sva jaja u istu košaru. Zoran Milanović je i dalje popularniji od Tomislava Karamarka, a čini mi se da nema one osobine koje su na kraju Ivu Josipovića stajale izbora: nije „Zelig“, pa da se pokuša „uklopiti“ u svaku sredinu, odnosno da pokuša biti dobar sa svima. Ljudi to cijene. 

Što bi SDP mogao poduzeti da na predstojećim izborima parira HDZ-u?

- Koliko god se govorilo o nekom tobožnjem kolapsu stranačkog sustava – jer su obje velike stranke navodno nepopularne – ipak ljudi i dalje glasaju primarno za te dvije stranke. Od 11 europarlamentaraca, 10 dolazi iz te dvije stranke ili koalicija koje predvode. Na predsjedničkim izborima, ljudi koji su predlagali neke nove ideje – Sinčić i Kujundžić – nisu uspjeli. Zasad mi se čini da se to „pariranje“ već uspostavilo i da ljudi znaju da je izbor ili SDP ili HDZ. O SDP-u, inače, ja imam prilično loše mišljenje, koje datira još iz vremena kad su ga vodili Ivica Račan i Zdravko Tomac. 

"U biti Karamarkovog programa za HDZ je zapravo putinizam" (FOTO: commons.wikipedia.org) 

Što možemo očekivati od HDZ-a s Karamarkom i "retorikom podjele", koja dominira u njegovim istupima?

- HDZ se ponaša onako kako sam predvidio u svom članku „Turning nationalists into EU supporters“, zbog kojeg su me prvaci HDZ-a napadali u kampanji za parlamentarne izbore 2011. godine, jer da „plašim Europu baukom hrvatskog nacionalizma“. Tada su me „neimenovani izvori“ bliski tadašnjoj predsjednici HDZ-a optuživali da denunciram Hrvatsku u inozemstvu i da svugdje vidim nacionalizam. Ali, evo, događa nam se da HDZ danas preuzima retoriku nekoć marginaliziranih radikalnodesnih portala, i da vodi ideološki rat. Zahtjevi iz Savske 66 sad se pojavljuju u Karamarkovim govorima. Nakon što je zemlja ušla u EU, nacionalisti smatraju da im više nitko ništa ne može, i da sad napokon mogu što hoće. Suzdržavali su se sve dok smo bili u pregovorima, ali su 1. srpnja 2013. godine dočekali svoj trenutak. Povratak nacionalizma događa se i u drugim zemljama koje su nedavno ušle u EU, iako ne u svima jednako. Mislim da našim građanima mora biti jasno što znači selektivna lustracija koju zagovara HDZ. To znači da će oni, ako uspiju dobiti većinu, formirati lustracijske komisije koje će procjenjivati tko je od bivših članova Partije, novinara, nastavnika na Sveučilištu ili javnih djelatnika danas domoljub a tko nije. Ivan Aralica govori o tome u svojim nedavnim izjavama. Dakle, imat ćemo diskrecijske postupke kojima će se ljudima zabranjivati javno djelovanje. Svrha toga je – uništavanje svake opozicije. HDZ planira kriminalizirati SDP, temeljem teze „mi smo krali, ali vi ste ubijali“. U biti Karamarkovog programa za HDZ je zapravo putinizam – situacija u kojoj se razbijanjem opozicije i nevladinih organizacija, zastrašivanjem medija i nezavisnih intelektualaca, pokušava ostati na vlasti zauvijek i bez opozicije. Uostalom, njihov životni i profesionalni background – Putinov i Karamarkov – je sličan. Ako pogledate strukturu vodstva HDZ-a, vidjet ćete dominaciju ljudi iz policije, a u širem okviru i ljudi u uniformama općenito, npr. nekadašnjih ratnika. U Hrvatskoj, inače, dolazi do obnove militarizma, o čemu upravo pišem jedan članak. Militarizam, pritom, nije ideja da vojska treba vladati, nego da svakog građanina treba tretirati prije svega kao vojnika. U tom kontekstu, ne iznenađuje me prijedlog za uvođenjem obaveznog vojnog roka – za kojeg Kolinda Grabar-Kitarović nije rekla odnosi li se samo na muškarce ili i na žene. Za našu budućnost, ako HDZ pobijedi, treba pogledati Makedoniju – to je model koji bi se primijenio i u Hrvatskoj u slučaju pobjede HDZ-a. 

Svjedoci smo zbijanja redova na desnoj strani političkog spektra Hrvatske. Pritom vodeća stranka na desnici, HDZ, ne zazire čak niti od suradnje s opcijama koje otvoreno veličaju ustaštvo (HČSP). Treba li nas to zabrinuti ili se radi tek o predizbornom manevru HDZ-a, koji neće ostaviti ozbiljnije posljedice?

- Ustaštvo je već odavno prešutno legalizirano i široko tolerirano u Hrvatskoj. Zabrinjava da je danas stanje po tom pitanju lošije nego prije pet godina. Na kraju mandata predsjednika Mesića i premijera Sanadera bili smo u boljem stanju nego sada. Sad se pojavljuje masovno „izvrtanje teza“: partizani su tretirani kao fašisti, a ustaše kao žrtve tog fašizma. Uostalom, pogledajmo samo koliko ima ustaških simbola na fasadama, i koliko ljudi viče „Za Dom – spremni!“ na stadionima, pa ćete vidjeti gdje smo. To je rezultat dugogodišnjeg indoktriniranja u školama, za što je prije svega odgovorna HDZ-ova vlast i Katolička crkva, koja na obrazovni sustav ima ogroman utjecaj. 

Kako sebi objašnjavate da hrvatski birači glasaju za stranku koja je prošle izbore izgubila zbog svekolike pljačke novca iz javnih poduzeća? Poznajete li neke slične primjere u europskim okvirima?

- Čini mi se da pitanje morala, pa i krađe kao jednog aspekta nemorala, nije kod nas uopće važno, naročito ne u politici. Lagati u javnosti – to je u Velikoj Britaniji „smrtni grijeh“ za političku karijeru. Krivokletstvo je kažnjivo i kažnjava se. No, ovdje imate kandidatkinju za predsjednicu Republike koja o meni iznese tri netočnosti (da ne koristim riječ: laži) i onda pobijedi na izborima. Imate osuđene ubojice koji figuriraju kao borci za pravdu. Imate plagijatore kojima se ništa ne događa – nego čekaju promaknuće. Događa se samo onima koji imaju originalne ideje i govore što misle. Problem je, dakle, kad imate novu ideju i kad radite svoj posao – npr. pišete članke onako kako mislite da treba – a nije problem ni krađa, ni ubojstvo, ni plagijat, koji je također oblik krađe. Imate ljude koji su u stanju o meni izgovoriti teške i opasne laži, a potom mi se srdačno jave na nekom diplomatskom prijemu! Kažu nešto kao: „Zaboga, pa niste se valjda naljutili – pa i sami znate da je politika takva!“ Jedan dio mojih „nesporazuma“ proizlazi iz različitog razumijevanja morala u odnosu na moje „kritičare“. Ja govorim što mislim, ali ovdje se ponekad smatra da nitko ne govori sve što misli, nego najveći dio prešuti, jer je tako oportuno. Prema tome, ljudi nekad čitaju ono što kažem, ali na to dodaju ono što „nisam rekao, ali sam mislio“. Jer, ako se usudio reći ovoliko – što li tek „stvarno“ misli? Tako nastane konstrukt, koji nema veze s mojim izjavama. Recimo, napišem da referendum nije bio liberalan – a Ivo Josipović kaže da sam rekao da nije bio „demokratski“, slijedom čega onda novinari napišu da sam rekao da je bio „antidemokratski“. Kad sam ga upozorio da je njegov Ured na web-stranici krivo interpretirao moj članak – on je to prihvatio, i ispričao se u e-mailu, ali nije promijenio, valjda zato što mu nije odgovaralo. Ili, Kolinda Grabar-Kitarović kaže da sam doveo u pitanje „legitimnost“ Hrvatske kao države. Da sam to mislio, tako bih i napisao – ne plašim se vlastitih riječi. Ali, nisam mislio, pa nisam ni napisao. Biti „neliberalan“ ne znači isto što i biti „nelegitiman“. Ali, stalno se suočavam s „dodavanjima“ i izvrtanjima, kao da je to normalna stvar. Sjećam se da smo u trećem razredu osnovne škole imali neki udžbenik koji se zvao „Razumijem što čitam“. Mislim da bi ga mnogi trebali ponovno uzeti u ruke. 

"Tuđmanovo gledanje na samoodređenje je lenjinističko i staljinističko" (FOTO: feral.com.hr) 

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman danas je u Hrvatskoj u statusu neupitne veličine. Na njegovom grobu redoviti su i demokršćani i socijaldemokrati. Kako to da su Tuđmanu zaboravljeni svi grijesi, zbog kojih smo početkom milenija govorili o nužnosti "detuđmanizacije"?

- Pišem članak o Tuđmanovu razumijevanju pojma samoodređenja naroda, a budući da u tom članku analiziram vezu između Lenjina, Staljina i Tuđmana po tom pitanju, nema dvojbe da će biti opet „popularan“. Tuđmanovo gledanje na samoodređenje je, naime, lenjinističko i staljinističko, ne vilsonijansko, ali mitotvorci to ne žele ni čuti. Oni interpretiraju Tuđmana revizionistički, zanemarajući njegovu komunističku prošlost. Karamarko detuđmanizira Tuđmana zdesna, „zaboravljajući“ da je on bio partizan, da je bio impresioniran Titom, da je 1989. godine – u intervjuu Poletu – za sebe rekao da je „hrvatski čovjek, marksist, revolucionar i povjesničar“, i da je štoviše rekao da su ga cijeli život vodili isti oni ideali koji su vodili Augusta Cesarca i druge hrvatske ljevičare koji su 1941. godine na strijeljanju viknuli: „Živjela sovjetska (ili možda Sovjetska?) Hrvatska!“. Današnji „tuđmanisti“ zanemaruju sve to. Na drugoj strani, bio sam zapanjen kad sam čuo da je predsjednik Josipović rekao da je Tuđmanova politika pomirenja u devedesetima bila najbolji dio njegove politike. Kakvo pomirenje, zaboga? Zemlja mu se raspala po etničkim linijama – i nije se sastavila sve dok za to nije dobila pomoć i odobrenje izvana, od strane SAD-a. Nije sa samo raspala Jugoslavija, raspale su se i sve njene republike, osim možda Slovenije, u kojoj su jednostavno „izbrisali“ ljude koji nisu htjeli slovensko državljanstvo. To „pomirenje“ već valjda po definiciji isključuje hrvatske Srbe – ali, ta praksa isključivanja svih koji se ne slažu s mainstreamom je kod nas uobičajena. „Jedinstvo“ i „pomirenje“ se odnosi samo na one koji se s „nama“ slažu – oni koji se ne slažu se ne računaju. Njih možemo „izbrisati“, kao da ne postoje. Potom, kakvo je „pomirenje“ Tuđman demonstrirao prilikom Zagrebačke krize 1995. i 1996. godine, kad je 14 mjeseci odbijao potvrditi bilo kojeg kandidata za gradonačelnika Zagreba koji bi dolazio iz opozicije, tvrdeći da „stoka sitnog zuba“ ne može biti ista „rasnom konju“? Nedavno sam gostovao u emisiji „Otvoreno“ s Matom Granićem koji je govorio o Tuđmanovoj politici pomirenja – a njegov brat, Goran Granić je bio jedan od onih koje je Tuđman tretirao kao „žutog vraga“ i odbio ga je potvrditi za gradonačelnika! Da ne govorim o drugim aspektima tuđmanizma, kao što su – rehabilitacija Rankovićevih kadrova iz policije (Manolića, Boljkovca), ponuda pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi da rade za njega (o čemu imamo vrlo dobru knjigu Orhideje Gaure-Hodak o Perkoviću i Tuđmanu), odbijanje kompromisa koji bi mogao spriječiti rat ili makar ga ublažiti, odbijanje da se izvrši dogovoreno s međunarodnom zajednicom, itd. I inače je ideja da se treba vratiti u „zlatne 1990-e“, kad smo bili „ujedinjeni i složni“, što danas promovira HDZ, doista paradoksalna. 1990-e su bile strašne godine za Hrvatsku. U njima je poginulo preko 20.000 ljudi, uništena nam je industrija, Vukovar sravnjen sa zemljom, vladala je pravna i politička nesigurnost, nije bilo slobode, ljudi su stradali bez suda i bez suđenja, Srbi su istjerani i nije im dopušten povratak, a zemlja je došla na rub sankcija, od kojih ju je spasio sponzorski odnos sa SAD-om. Povratak u 1990-e je povratak u to stanje. To je povratak u ratno stanje, o čemu uostalom i govore Vladimir Šeks i Tomislav Karamarko kad kažu da „Domovinski rat“ nije završen, nego još traje, i još će se intenzivirati. Zato im trebaju neprijatelji, a kad ih više nema u stvarnosti, treba ih izmisliti. Proizvodnja neprijatelja je glavna industrijska grana koju nam predlaže sadašnja nacionalistička desnica.

Kako gledate na pojavu novih političkih stranaka i inicijativa, poput OraH-a, Živog Zida i Radničke fronte?

- Vidjet ćemo. To je izraz želje jednog broja dosad isključenih da se uključe u politički život. Ali, zasad mi izgledaju više kao izraz protesta, nego kao solidne i dugotrajne političke organizacije. Još uvijek živimo u potpunoj dominaciji HDZ-a i SDP-a, koji se ideološki ne slažu, ali imaju zajednički interes da zadrže duopol. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva