U svjetlu – ili upravo u mraku – sve brojnijih prijetnji nuklearnim ratom, aktivacije novih svjetskih kriznih žarišta i militarizirane popularne kulture i javnog diskursa, vrijedi prisjetiti se da se istim izazovima u drugačijim političkim konstelacijama moglo doskočiti i drugačije. Naime, drugu polovicu prošlog stoljeća obilježila je blokovska podjela svijeta, u kojoj nadmetanje između NATO saveza predvođenog SAD-om i Varšavskog pakta na čelu sa SSSR-om ipak nikad nije rezultiralo sustavnim oružanim sukobom. Ipak, rat je vođen drugim sredstvima – propagandom i kontrapropagandom, trgovinskim ograničenjima, špijunažom, tehnološkim, znanstvenim i drugim nadmetanjem. Brojne od tih metoda ne izostaju ni u suvremenom kontekstu.

Suprotno položaju koji ima danas, u spomenutim se odnosima Hrvatska kao dio bivše države mogla podičiti većom geopolitičkom relevantnošću. Iako to iskustvo ne seže daleko u prošlost, u hrvatskom javnom diskursu čini se zaboravljenim. Štoviše, jugoslavensko "NE" Staljinu 1948. godine postalo je minorna epizoda poglavlja povijesti koje se općenito nastoji potisnuti. O politici nesvrstanosti u školama se tek simbolično govori, zbog čega ne treba ni očekivati da se o njenim izravnim posljedicama na društvenu stvarnost govori uopće. 

Naraštajima stasalim devedesetih i nakon njih uvelike ostaje nepoznata, recimo, Banduška konferencija održana 1955. godine u Indoneziji, na njoj iskomunicirana potreba za dokidanjem kolonijalizma, rasnih podjela i bipolarnosti u svijetu, sastanak jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera te indijskog premijera Jawaharlala Nehrua na Brijunima, a jednako tako i Prva konferencija predstavnika ukupno 25 nesvrstanih država održana u Beogradu 1961. godine. Do danas, Pokret nesvrstanih i drugdje je u svijetu izgubio na značaju, no Hrvatska i dalje zadržava status zemlje promatračice.

Naser, Nehru i Tito dolaze na Brijune (FOTO: Wiki/Stevan Kragujević)

Nesvrstanost nije bila pitanje samo vanjske politike, nego i kulturne, ekonomske i trgovinske diplomacije. Ovdje je važnu ulogu odigrala razmjena ljudi – jugoslavenska radna snaga i tehnologija sustavno je slana u zemlje Pokreta nesvrstanih, a iz njih su zauzvrat dolazili strani studenti. Upravo studentsko nasljeđe doktrine nesvrstanosti kustosica, umjetnica i aktivistica Petra Matić intenzivno proučava još od 2019. godine, o čemu je prije dvije godine organizirala izložbu u zagrebačkoj Galeriji VN, „Nesvrstani Zagreb“. U međuvremenu je njeno istraživanje o Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP) koji su 1962. godine bili formirali studenti iz zemalja Pokreta nesvrstanih preraslo u virtualni Arhiv Nesvrstanih, projekt Kulturne udruge Jutro s rastućom dokumentacijom o međukulturnim aktivnostima kluba. 

Arhiv počiva na načelu digitalizacije građe i njenog vraćanja vlasnicima. Pohranjeni predmeti i znanje vezano uz njih tako postaje dostupno svima, a niz aktivnosti udruge u svibnju ove godine pridonio je vidljivosti inicijative i dijela povijesti koju ona mapira. Među sadržajima arhiva moguće je pogledati fotografije svakodnevnog života studenata iz nesvrstanih zemalja u Jugoslaviji, reprodukcije umjetničkih radova interkulturnih umjetnika, dokumente Hrvatsko-latinoameričkog i iberskog centra HLAIO te spomenutog MSKP-a, kao i brojeve biltena Solidarnost koji je klub izdavao od 1966. godine. Koliko je poznato iz ranijih intervjua koje je Matić davala medijima, Solidarnost je bila jedina stalna publikacija kluba takvog tipa te budući prvi hrvatski časopis o međunarodnim odnosima. 

Studentsko nasljeđe doktrine nesvrstanosti kustosica Petra Matić intenzivno proučava još od 2019. godine (FOTO: Luka Pešun)

Početkom svibnja u prostorijama Srpskog kulturnog centra održane su projekcije filmova „Slovenec po izbiri“ (2019) Aleša Verbiča i „Blaq Tito“ (2022) Christiana Guerematchija. Dok Verbičev dokumentarac predstavlja životni put nekoliko bivših afričkih, azijskih i američkih studenata koji su sedamdesetih i osamdesetih došli u Sloveniju te ondje ostali do danas, Guerematchi, rođeni Mariborčanin srednjoafričkih korijena, uprizoruje hipotetski dolazak "crnog Tita" koji se odvija negdje između jave i sna ili figuracije i apstrakcije idejnog. 

Nakon projekcije, o tekovinama kulturne razmjene između Jugoslavije i drugih nesvrstanih zemalja razgovarali su Mohamed Al Younis, Jordanac koji je na studij u Hrvatsku stigao 1971. godine, te Rea Drvar, kulturna antropologinja i muzeologinja mlađe generacije i jednim dijelom latinoameričkog podrijetla. Perspektive su ispreplele općenitu povijest kulturne razmjene nesvrstanih zemalja i osobne priče sugovornika na koje se ona izravno odrazila. Kako je Al Younis istaknuo, Jugoslavija je doživjela znatnu liberalizaciju nakon smjene Aleksandra Rankovića sa svih dužnosti. Ovo je značilo i otvaranje zemlje sve većem broju arapskih studenata, potpomognutih vladama zemalja iz kojih su potjecali. Drvar je primijetila da se latinoameričke studente u lokalnoj sredini doživljavalo manje egzotičnima kroz to što ih se uspoređivalo s Talijanima ili čak s njima poistovjećivalo. 

Mohamed Al Younis na studij u Hrvatsku stigao je 1971. godine iz Jordana (FOTO: Luka Pešun)

U konačnici, uključujući i na temelju filmskog materijala, moguće je zaključiti da je Slovenija izniman primjer kontinuiteta vrlo dobre integracije doseljeničke populacije, dok se u Hrvatskoj različitost i dalje percipira sa skepsom, čak i kad je riječ o manjinama koje su društvu svojstvene mnogo dulje, poput Roma. Čak i za studente danas, mnogo godina nakon sveučilišnih veza koje su omogućavale diplomatske veze između nesvrstanih zemalja, znatno je lakše doći u Srbiju ili Sloveniju. Hrvatska u tom smislu ostaje vrlo nepristupačna, opterećena izrazitom birokracijom u području visokog obrazovanja.

U razmaku od nekoliko dana, Matić je održala i video konferenciju s afričkim kolegicama koje se bave arhivima i očuvanjem kulturnog nasljeđa. U razgovoru čija je snimka dostupna sudjelovali su sudanska arhitektica i kustosica Zainab Gaafar (Safeguarding Sudan's Living Heritage), voditeljica digitalne zbirke African Digital Heritage Mutanu Kyany’a te predstavnik ganske institucije Library of Africa and the African Diaspora Seth Avusuglo. Ovo istovremeno virtualno otvaranje Arhiva Nesvrstanih poslužilo je kao razmjena iskustava profesionalnije prirode, unutar koje je svaki sugovornik objasnio i perspektivu rada na očuvanju i, čak i važnije, kontekstualizaciji uobičajeno globalno marginaliziranog kulturnog nasljeđa.

Jedno od zbivanja u svibnju koje je Udruga Jutro inicirala bilo je i zajedničko čitanje tekstova u zagrebačkom Multimedijalnom Institutu s britanskim sociologom Paulom Stubbom, koji od 1990-ih godina živi i radi u Zagrebu. Ovdje vrijedi istaknuti Titovo tumačenje politike nesvrstanosti i samih temelja jugoslavenske državnosti nakon Drugog svjetskog rata u govoru pred indijskim parlamentom 1954. godine. Uz očekivano utvrđivanje narativa o kapitalizmu kao fazi ekonomskog razvoja koju je bilo potrebno nadići i okrenuti se "demokratskom socijalizmu", Tito ovdje detaljnije objašnjava službeni stav o ulozi i odgovornosti Ujedinjenih naroda u održanju svjetskog mira te kako nesvrstane zemlje mogu dopuniti njihovo djelovanje. Drugim riječima, politika nesvrstanosti je poduprta objašnjenjima da omogućuje državama nezavisnost, prevenira daljnju blokovsku podjelu koja lako vodi u sukobe te čuva manje nacije od gutanja većih. Ovakav vanjskopolitički plan i program sagledan je iz povijesno i prostorno udaljenije perspektive u tekstu iz 1987. godine „The Black Community and the Non-Aligned Movement“, u kojem autorica Barbara Lee objašnjava što je nesvrstanost značila za afro-američku zajednicu u SAD-u. 

Dodjela diploma hrvatskog jezika studentima iz nesvrstanih zemalja (FOTO: Arhiv Nesvrstanih)

Dio programa s prevoditeljem, vodičem i doktorandom lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nawarom Ghanimom Muradom omogućio je aktualizaciju pitanja hrvatske otvorenosti sredinama s kojima zemlja danas više ne održava kulturne i druge veze. Murad je iz rodnog Iraka u Hrvatsku došao 2011. godine. U usporedbi s mladim ljudima koji su sličan put prelazili 1960-ih, 1970-ih ili 1980-ih, on nije naišao na strukturalnu podršku u integraciji. Da je bio student tih godina, možda bi bio jedan od primatelja rijetke izdašne iračke stipendije koja je mogla premašivati tadašnjih 1.500 američkih dolara, ili bar minimalne mjesečne pomoći od oko 300 dolara. U svakom slučaju, nesvrstane zemlje koje su slale svoje studente u Jugoslaviju podupirale su ih barem simboličnim iznosima, a ovi su zauzvrat bili buduća diplomacija u stranoj zemlji i time živi zalog za budućnost. Kako je objasnio Murad, i Jugoslavija je potrošila znatna sredstva na poučavanje novih studenata jugoslavenskom povijesnom i političkom iskustvu s kojim su se u nekom trenutku mogli vratiti društvima iz kojih su inicijalno došli ili u svakom slučaju širiti željenu predodžbu o Jugoslaviji. 

Najrecentnija aktivnost vezana za Arhiv Nesvrstanih jest šetnja nesvrstanim Zagrebom koju je vodio Murad, a koja je obuhvatila nekoć važne točke grada za studentsku populaciju iz nesvrstanih zemalja. Glavni kolodvor, glavna zgrada pošte, prostor današnje Galerije Importanne, park Tomislavac, hotel Esplanada s nekadašnjim barom Zlatni lavovi, a kasnije Dijamant, Državni arhiv u čijoj je zgradi nekad bila smještena glavna gradska knjižnica, Botanički vrt i druge lokacije ovime su oživljene kao važna stajališta svakodnevne rute mladih koji su obogatili i zadužili hrvatsko društvo. MSKP-ovo sjedište bilo je u Tvrtkovoj ulici 5, odakle je 1975. godine privremeno premješteno u N paviljon Studentskog centra, no ondje je i trajno prestao djelovati 1990-ih, kad su prostorije zapaljene, a zbirke oduzete. Postojala je inicijativa da se klubu nakon rata dodjeli Francuski paviljon, koji tada nije bio uređen i bio je neadekvatan za takvu funkciju. S obzirom da su studenti zahtijevali bolji prostor, naposljetku su dobili tek dio zgrade, no ni on danas više ne postoji u tom obliku. 

Jedan od studentskih dokumenata iz arhiva (FOTO: Arhiv Nesvrstanih)

U zlatnim danima, aktivnosti MSKP-a bile su doista brojne. Strani studenti su samoinicijativno organizirali tečajeve arapskog i drugih jezika, filmske programe, predstavljali nacionalne plesove i druge oblike nematerijalne kulture, donirali su krv ... Novim članovima pomagali su oko dobivanja soba u studentskom domu, a preko kluba je bilo moguće nabaviti i karte za kazalište, prisustvovati proslavama praznika i raznih obljetnica stranih država te općenito postati njihovim predstavnicima u institucijama i industrijskom sektoru. Svojom ukupnom djelatnošću, klub je usmjeravao buduće stručnjake unutar sustava čiji su dio imali potencijal postati, što je u velikoj većini slučajeva u snažnom kontrastu s današnjim iskustvom studija i probijanja u ranoj fazi karijere čak i domaćih studenata. Više tisuća stranih studenata na ovaj je način prošlo samo kroz Zagreb, mnogi su u Hrvatskoj i ostali, a istovremeno je samo u Irak otišlo oko 14.000 hrvatskih radnika, među kojima su mnogi zarađenim novcem podizali čitave kuće i hranili obitelji. 

Opširan, kustoski kreativan program Jutra koncentriran oko uspostave Arhiva Nesvrstanih jedan je od interaktivnih načina kako obnoviti sjećanje na pozitivne primjere međunarodnih suradnji i njegovati znatiželju za druge i drugačije od kojih je moguće nešto naučiti. Vrijedi ga kontekstualizirati upravo tako, usprkos pritisku trendova prevrednovanja povijesti koje 20. stoljeće pretvara isključivo, pojednostavljeno i nekritički u epizodu neslobode i opresije. Uvidom u individualne priče koje otvara Arhiv Nesvrstanih, postaje jasno da kulturni život Zagreba, kao i onaj svih drugih većih gradova bivše države u kojima su slični studentski klubovi postojali, iza sebe ima mnogo bogatiju povijest nego što se tipično može zaključiti iz suvremenih narativa o lokalnom razvoju identiteta, kao i da je hrvatsko društvo bilo sposobno za strukturalnu podršku čiji je konačan, ostvaren cilj bio konkretan boljitak zajednice.

Ponovno, u ovo geopolitički vrlo dinamično vrijeme, doprinos ovakvih i sličnih inicijativa jest u podsjećanju da je sliku svijeta i vlastiti položaj u njemu moguće zamisliti i drugačije, da alternative datim kategorijama postoje i postojale su, a ponekad su zaista i prostor za kolektivan otpor stvarima koje nam se mogu i ne sviđati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Arhiv Nesvrstanih

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.