POTVRĐENO JE: Ustaše i njihovi simpatizeri ostaju bez još četiri ulice u Zagrebu
U godinama nakon osamostaljenja Republike Hrvatske u dijelu javnosti prihvaćena je teza koju su promovirale i tadašnje hrvatske vlasti - da su ustaše i njihovi simpatizeri tek borci za hrvatsku neovisnost, domoljubi koji su se borili za slobodu Hrvata i samo su htjeli svoju državu. Shodno tome brojni ustaški „domoljubi“ su polako ulazili u pore ovog društva, te im se odavala zahvala dajući njihova imena ulicama i trgovima diljem Hrvatska, ponajviše u Zagrebu. Ta se nepravda sada napokon ispravlja.
Prošle godine smo pisali kako je za nekoliko ulica u naselju Ivanja Reka, na samom istočnom rubu Zagreba, zatražena promjena naziva. Radilo se o četiri ulice - Ulici Vladimira Arka, Ulici Filipa Lukasa, Ulici Ivana Šarića i Ulici Antuna Bonifačića – nazvane po osobama koje su izravno povezane sa zločinačkim ustaškim režimom Nezavisne Države Hrvatske.
ISPRAVLJANJE SRAMOTE: Ljubitelji Pavelića i NDH ostaju bez imena četiri ulice u Zagrebu?
Sada je zagrebačka Gradska skupština, na jučerašnjoj sjednici, prihvatila prijedlog da se preimenuju još četiri ulice koje nose imena po ustaškim dužnosnicima, suradnicima okupatora i simpatizerima NDH, pa čak i osuđenim ubojicama.
Jedan od takvih je Franjo Nevistić po kojem je nazvana uličica na području Črnomerca, točnije nedaleko Fraterščice. Nevistić je rođen u bosanskohercegovačkoj Šujici 1915. godine, a preminuo u argentinskom Buenos Airesu 1984. godine. Odmah nakon osnivanja NDH kreće njegov streloviti karijerni uspon. Prvo je postavljen za tajnika u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, da bi potom otišao u Rim gdje je radio kao drugi tajnik veleposlanstva NDH pri fašističkoj Italiji. Povratkom u Zagreb biva zaposlen kao docent na Pravnom fakultetu, a nekoliko mjeseci prije nego li će doći kraj ustaškom režimu imenovan je stožernikom Sveučilišnog Stožera. Bio je i glavni urednik ustaškog časopisa Spremnost.
Raskrižje dvojice ustaških dužnosnika (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Još prije Drugog svjetskog rata, u travnju 1937. godine, Nevistić je u Zagrebu, zajedno sa skupinom istomišljenika na ulici, ispred tadašnjeg studentskog doma u Runjaninovoj ulici, ubio studenta prava, Krstu Ljubičića koji se javno deklarirao kao antifašist. Ljubičića su usred bijela dana sedam puta izboli nožem, od čega su, pokazat će izvještaj patologa, četiri bila kobna. Za ubojstvo je Nevistić dobio tek osam mjeseci zatvora, dok su njegovi suučesnici prošli s još manjim kaznama.
No, odlukom Gradske skupštine od sada stotinjak Zagrepčana neće više imati tu „čast“ da živi u ulici nazvanoj po ubojici. Ubuduće će ova ulica nositi puno ljepše ime. Naime, preimenovat će se u Ulicu Mije Oremović kao znak poštovanja prema ovoj velikoj glumicu koju ćemo pamtiti kao tetu Minu iz „Tko pjeva zlo ne misli“, kao mamu iz „Imam dvije mame i dva tate“, kao učiteljicu iz „Smogovaca“ ili po nekoj od njenih brojnih velikih uloga. Istovremeno, područna osnovna škola u Nevistićevoj rodnoj Šujici još uvijek nosi njegovo ime, dok u Zagrebu postoji Zaklada dr. Franjo Nevistić u kojoj djeluju osobe porijeklom iz tog mjesta.
Tik uz Nevistićevu ulicu smjestila se i Ulica Ivana Oršanića nazvana po ustaškom političaru i dužnosniku. Još prije rata Oršanić je bio aktivni član ustaškog pokreta u Hrvatskoj, a po osnivanju NDH nagrađen je pozicijom poglavnog pobočnika te je izabran za člana Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaške organizacije čije članove je imenovao sam poglavnik Ante Pavelić s kojim je Oršanić blisko surađivao. Od 1944. godine obavljao je dužnost državnog savezničara Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi. Također je bio i državni tajnik za promidžbu u Ministarstvu urudžbe te zapovjednik ustaške mladeži.
Oršanić drži govor na osnivačkoj konferenciji fašističkog Europskog saveza mladih u Beču 1942. godine (FOTO: Wikimedia/Novo pokoljenje)
I on je, kao i njegov kolega Nevistić, preminuo u Buenos Airesu, gdje je pobjegao na koncu rata. Glas koncila, glasilo Zagrebačke nadbiskupije, Oršanića predstavlja kao „ustrajnog borca za slobodu čovjeka u slobodnoj domovini“.
Umjesto po njemu od sada će se ulica na Črnomercu zvati po Boženi Begović, prvoj spikerici Radio Zagreba, književnici, glumici, prvoj ženi na poziciji direktorice drame u zagrebačkom HNK.
Nedaleko od spomenute dvije ulice smjestila se stotinjak metara dugačka Ulica Srećka Karamana. Karaman je bio književnik i pravnik. Za vrijeme NDH radio je kao upravni činovnik u Imotskom i Makarskoj, a surađivao je s Nevistićem kao jedan od autora ustaškog časopisa Spremnost. Iz Hrvatske zadnjih dana rata bježi prema Austriji, a partizani ga zarobljavaju na Bleiburgu. Preživio je, te je, poput Nevistića i Oršanića, preminuo u Buenos Airesu gdje je pisao za razne emigrantske listove.
Karaman više neće imati svoju ulicu u Zagrebu, umjesto njega dobit će je Božena Kraljeva, filmska, kazališna i televizijska glumica (1904. – 1989.).
Ulica jednoj od autora ustaškog časopisa Spremnost (SCREENSHOT: GoogleMaps)
U Ulici Branka Klarića svega je desetak obiteljskih kuća čiji će stanovnici morati promijeniti dokumente, a nalazi se u neposrednoj blizini prethodno spominjanih ulica. Branko Klarić bio je pjesnik koji je svoje uratke objavljivao u časopisima i novinama, a izdao je i nekoliko knjiga poezije te jedan roman. Za ovu priliku možemo istaknuti njegovu zbirku „Svjedočanstvo zemlje“ iz 1943. godine u kojoj je spjevao stihove koji veličaju ustaše i, prvenstveno, Antu Pavelića. „Genije Hrvatske“, „Psalam za Hrvatsku i Poglavnika“, „Travanjski navještaj“ i „Ustaška lađa“ samo su neke od njih. Tu je i pjesma „Ustaši koji je pao“ posvećena zloglasnom Juri Francetiću kojeg se naziva „hrvatskim vitezom“. Zabilježimo i jedan stih iz te pjesme: „Klicat će Hrvatskoj svojoj cvjetovi mali, Cvjetovi procvali. I sve će spominjati tebe, Blagoslivljat grob tvoj, Ustašo, junače pali, Brate moj." Tu će zbirku Hrvatski biografski leksikon nazvati „knjigom rodoljubne lirike“, dok će Glas koncila objaviti tekst u kojem se žali što će jedan ovakav pjesnik izgubiti svoju ulicu u Zagrebu. Opskurni portal nadobudnog imena Hrvatsko kulturno vijeće otići će korak dalje i zapitati se po čemu je to Branko Klarić „glorifikator zločinačkog pokreta“ te zavapiti „može li se tko suprotstaviti ovom kulturocidu!?“.
Klarić je za vrijeme NDH pisao za ustaško glasilo Hrvatski narod, ali i za Spremnost kao i za niz sličnih listova. Za razliku od njegove trojice kolega, Klarić nije preživio Drugi svjetski rat. Na putu prema Bleiburgu izgubio mu se svaki trag. Ulica koja se zove po njemu, uskoro će dobiti novo ime, po Elizi Gerner, hrvatskoj kazališnoj glumici (1920-2013.).
Inače, prijedlog za preimenovanje ulica koji je prihvatila Gradska skupština uputio je Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova, na inicijativu Vijeća Gradske četvrti Črnomerec i Documente - Centra za suočavanje s prošlošću te Svjetskog židovskog kongresa. Odluka će na snagu stupiti 1. srpnja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: GoogleMaps
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
davno su glavne ustaške "pobjegulje" postale prodane "usraše" u argentini, urugvaju i paragvaju, a jedva su u desetku dospjele do čilea. na životu su jih dṙžale CIA, MI6 i MOSSAD, uz YU "udbaše". većina je iztriebljena kratko nakon 1945., a malobrojni prëživjeli "domobrani" su pušteni na slobodu. nema potrëbe niti za jednom jedinom ulicom, cestom, putom ili poljskom stazom s imenom nëkojega ustaše-usraše. jednako tako nema potrëbe ni za ulicu ili spomenik jedinomu četničskomu gradonačelniku splita, a ni za sve one tisuće hṙvatskih četnikā. vanske politične silnice ćē u određenom trenutku pojačati pritisak, pak će sve "ustaško-usraško-udbaško" konačno biti odstranjeno.