Navikli smo da se državni činovnici jedni drugima ulaguju, podržavanjem određenog historijskog narativa koji je domaćinu bitan, kako bi time pokazali svoju „naklonost“. Usput će i sebe pohvaliti, kako to već ide, jer lijepo je o svom minulom radu misliti kao presudnom, onom koji je donio prevagu u određenom historijskom trenutku. Upravo to je učinio nekadašnji vanjskopolitički savjetnik turskog predsjednika Süleymana Demirela, Mehmet Ali Bayar, na skupu održanom u Dubrovniku povodom 30. obljetnice potpisivanja Splitske deklaracije. Tu su deklaraciju 22. srpnja 1995. godine potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, te je njome formalno omogućeno djelovanje Hrvatske vojske na teritoriju Bosne i Hercegovine, savez s Armijom BiH protiv Vojske Republike Srpske, a posredovao je, uz blagoslov Washingtona, tadašnji turski predsjednik Demirel.

To je, prema Bayanovim „svečarskim“ riječima spasilo stvar i omogućilo pobjedu u ratu: „Nakon Splita, cijela stvar je bila u tome kako to provesti u djelo, kako američko-turske i NATO vođene napore provesti u djelo na terenu. Bilo je presudno pitanje vremena, morali smo spasiti Bihać i nadalje smo morali dobiti rat, rat je dobiven u Bihaću. Sada svi znaju, bez Turske, čak i tijekom sramotnog embarga na oružje uvedenog protiv Bosne, bez turske vojne pomoći mnoge stvari ne bi bile moguće. I bez hrvatske pomoći ništa od te podrške ne bi moglo proći, Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe".

Od svega izrečenog, hrvatski se domaćin, Sebastijan Rogač, nekadašnji savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, a trenutno ravnatelj za multilateralne i globalne poslove Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, uhvatio ove posljednje poruke, da je Hrvatska bila ključna u spašavanju časti Europe, te ju je ponosno istaknuo u svom postu na društvenoj mreži X i u ostatku se dana razračunavao sa svima koji se nisu slagali s navedenom interpretacijom. 

Ponovimo još jednom da je potpisivanjem Splitske deklaracije formalno omogućeno prisustvo HV-a na teritoriju Bosne i Hercegovine. Formalno, jer je činjenicama nepobitno utvrđenim pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako je Hrvatska u ratu u BiH bila prisutna otpočetka, „imala potpunu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom i HVO-om, kao što je imala kontrolu i nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni“ (Tihomir Blaškić, "Lašvanska dolina" (IT-95-14), vidi ovdje). Nije to jedina presuda koja se u tom smislu može citirati, MKSJ je ustvrdio isto i u slučaju Darija Kordića i Marija Čerkeza, te Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele. 

Stoga će svatko kome je poznata uloga Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, a to su manje-više svi koji čitaju ovaj tekst, Bayarovu ocjenu smatrati ciničnom. Upravo tako je reagirao i jedan građanin Hrvatske (S.B., podaci poznati redakciji) upitavši se, na svom privatnom profilu na društvenoj mreži X, što to još uskoro više neće biti činjenica, „možda u budućnosti neće biti ni udruženog zločinačkog pothvata, ni agresije Srbije i Hrvatske na BiH, pa čak ni genocida“.

Građanin S.B. godinama je pratio suđenja, kako ona u Haagu, tako i ona pred domaćim sudovima, te spada među zaslužne za to što imamo zabilježena svjedočenja žrtava rata u Hrvatskoj. Kolokvijalno, riječ je o profesionalcu i zaslužnom građaninu, što u ovom slučaju ne bi trebalo biti naročito bitno, ali je važno za kontekst priče. Naime, upravo je navođenje pred sudom dokazanih činjenica isprovociralo anonimnu prijavu policiji kojom se dotični S.B. tereti za antihrvatstvo, bošnjački nacionalizam i širenje mržnje.

Sloboda argumentiranog "tvitanja" pod budnim okom stražara (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Nije poznat točan sadržaj prijave, kao ni kako je to policija trebala ocijeniti je li S.B. doista bošnjački nacionalist? Iako se nikad i nigdje nije izjasnio kao Bošnjak, a što i da jeste? Što to točno znači, u kontekstu policijskog postupanja? Je li to prekršaj ili krivično djelo i kako se kažnjava? Toliko je to policiji, međutim, bilo važno da su „tviteraša“ S.B. u samo dva dana locirali na otoku na kojem ljetuje, ne bi li ga po navedenoj prijavi ispitali. Policijski službenici koji su ga došli ispitati, nisu znali reći po kojem osnovu su došli, osim da se radi o njegovom postu na društvenoj mreži. S. B. je već znao više od toga što su mu policijski službenici htjeli reći i to zahvaljujući činjenici da godinama ljetuje na istom otoku pa su ga mještani upozorili da ih policija ispituje o njemu. 

Negdje u isto vrijeme, policijskim priopćenjem u medijima obaviješteni smo da su trojica mladića, državljana BiH, osuđena na novčanu i kaznu zatvora u trajanju od 20, odnosno 10 dana zatvora. Oni su 15. srpnja u večernjim satima, na autocesti A3, na odmorištu Stari Grabovac nedaleko Novske, na prostoru benzinske pumpe zalijepili naljepnice s obilježjima Republike Srpske. Općinski sud u Sisku ekspresno je presudio da su imali namjeru „veličanja vojske i entiteta Republike Srpske“, tumačeći da je takvo postupanje sukladno prekršajima iz čl. 5 Zakona o prekršajima javnog reda i mira te je tako propisao i kazne. Nije poznato tko je njih prijavio, s obzirom da nadležni ministar uporno tvrdi da je policija u tom smislu nemoćna kad su u pitanju obožavatelji djela Marka Perkovića Thompsona. I zbog njegovih koncerata privedenih ima, ali uglavnom zbog upotrebe pirotehničkih sredstava. Koristimo li najsvježiji primjer pokušaja ponavljanja zagrebačkog „koncertnog spektakla“, u Sinju je zbog pjevanja pjesama neprimjerenog sadržaja privedeno tek šest osoba (procjenjuje se da je koncertu nazočilo oko 150.000 ljudi) iako su se te pjesme cijeli dan razlijevale po ulici i kafićima, kao i prethodno u Zagrebu. Na primjer skandaloznu „Jasenovac i Gradiška Stara“, koja slavi „mesare“ ustaškog zločinca Maksa Luburića, Crnu Legiju i Antu Pavelića te ponosno spominje klaonicu nakon koje je Neretva nosila srpska tijela, kako svjedoče video snimke, pjevalo je na stotine ljudi. 

Usporedbe radi, Nemanja Berić, advokat iz Srbije, prošle je godine proveo 15 dana u zatvoru u Hrvatskoj jer je slušao pjesme Baje Malog Knindže u svom automobilu. Iz nekoliko slučajeva kažnjavanja stranaca (mahom državljana Srbije, potom i BiH) zbog istog djela, vidljivo je da policiji i sudstvu treba maksimalno četiri dana da te osobe identificiraju, lociraju, osude i protjeraju. Pretposljednji u nizu, slučaj je mladog motociklista iz Srbije, koji je na društvenoj mreži objavio fotografiju iz Hrvatske „na kojoj je isticao nacionalističke simbole podizanjem tri prsta obje ruke“. Policija ga je ubrzo našla, isključila iz prometa i izvela pred sud. Njegov motocikl poslali su na tehnički pregled, njemu izrekli 700 eura kazne te ga protjerali uz zabranu ulaska u Europsku uniju.

Jesu li zato policajci građanina S.B. prije svega upitali je li strani državljanin? Kad im je odgovorio da je i hrvatski državljanin, usput ih upitavši zašto troše novac poreznih obveznika na uznemiravanje građana na odmoru, otišli su. U odgovoru koji je nakon ovog posjeta službeno tražio, a potom i dobio iz Policijske uprave šibensko-kninske, istaknuto je kako u njegovom slučaju nisu utvrđeni elementi prekršaja iz čl. 5 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 

Svejedno nam se nameće pitanje što se sve može dogoditi čovjeku za kojeg anonimni prijavitelj zaključi da nije dovoljno Hrvat ili da nije Hrvat po nečijoj mjeri? Tko propisuje kriterije, postoji li test?

Da S.B. kojim slučajem nije hrvatski državljanin, pitanje je kako bi ova priča završial (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Hrvatska policija i sudstvo imaju cijeli historijat etnički motiviranih progona, a upravo su ti progoni bili razlogom zbog kojih se Hrvatska, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001. godine, obavezala na reformu pravosuđa i unaprjeđenje temeljnih prava, preuzevši pritom čitav niz zadataka vezanih uz neistražene ratne zločine. I razlog zbog kojeg su ispunjavanje obaveza iz poglavlja 23 pratile međunarodne organizacije za ljudska prava koje su o tome redovito informirale javnost te Organizacija za europsku sigurnost i suradnju koja je o svojim zapažanjima izvještavala vladine institucije. Na tu potrebu su upućivali obrasci koji su dotad bili zamijećeni u suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj: nesrazmjerno veliki broj predmeta pokrenutih protiv pripadnika etničke srpske manjine; korištenje grupnih optužnica u kojima se ne navodi konkretna uloga optuženog u izvršenju navedenog zločina; pribjegavanje suđenjima in absentia (u odsustvu optuženog); te osuđujuće presude protiv etničkih Srba tamo gdje dokazima nisu potkrijepljeni navodi optužbe. 

Vratimo se stoga na sad već notorni čl. 5 Zakona o prekršajima javnog reda i mira koji propisuje: „Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili navođenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 700,00 do 4000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana“. Isti je to članak po kojemu je kažnjivo pjevanje ustaških pjesama, isticanje ustaških simbola, ili uzvikivanje „Za dom spremni“, ali kaznene prijave i postupanje u pravilu izostaje. Policija ispituje, kaže nadležni ministar. Ispituje li možda i prošlotjednu utakmicu na Poljudu na kojoj su tribine zborno uzvikivale „Za dom spremni“? Sud očito zna, za razliku od javnosti, koji to simboli remete i ugrožavaju javni red i sigurnost, s obzirom da nitko od organa reda nije takvim doživio ustaški pozdrav koji se od koncerta Marka Perkovića Thompsona valja sabornicom, ulicom, društvenim mrežama, skarednim portalima i uopće doživljava potpunu državnu renesansu.

Iz višestrukih obraćanja ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, nakon navedenog koncerta, razumjeli smo da mu je javni red i mir iznad svega, te da je to razlog zbog kojeg su toliki ljudi, noseći majice vrlo istaknute ustaške simbolike, samo prošli kraj policije, jer policija, prema njegovim riječima, nije htjela riskirati incidente te „ne poduzima akcije koje ne može opravdati na sudu“. Znači li to da isticanje ustaških simbola u Hrvatskoj nije problematično, eto, ni toliko da potakne policiju da radi svoj posao?

Dakle, naljepnice s obilježjima Republike Srpske (što samo po sebi nije kažnjivo jer se radi o legalnom entitetu unutar državnog ustrojstva Bosne i Hercegovine) na nekoj pumpi u Grabovcu su problem, ali Jure i Boban u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici nisu, kao ni Crna legija, Maksovi „mesari“ i pozivanje na klanje Srba u Sinju, sa sve prijenosom na društvenim mrežama. Svi sretni, mirni čak, kaže ministar, u trenutku kad je pola grada sakriveno iza spuštenih roleta. Kako se mjeri kažnjivo izazivanje straha? U broju uplašenih i ugroženih građana ili kao ideološki prekršaj? Kako drugačije objasniti, evo recimo, to da je policija procijenila da post građanina S.B. ugrožava Hrvatsku, ni manje ni više? Toliko da su ga identificirali, locirali i po prijavi ispitali u roku od dva dana. S druge strane postoje čitave galerije fotografija sa čuvene zagrebačke (i potonje sinjske) šetnje razdraganih i pristojnih ljudi u crnom, istaknutih ustaških simbola, dok pjevaju pjesme koje remete javni red i mir, ali nečiji drugi mir, ne ministrov, ne vladin. I crkva, posebno, misli da je sve u najboljem redu, mogu ustaški simboli kad se zna da su to bogobojazni ljudi, jer čemu inače misa prije koncerta, leteće gospe i križ?

Doslovno nam se crta što u ovoj državi nije kažnjivo, s obzirom da je to ionako stvar interpretacije suda. Zakon je u tom smislu, kako smo vidjeli, ostavljen dovoljno neodređenim. Mi nemamo državnog odvjetnika koji bi ustaške simbole, pjesme i sljedbu smatrao djelima ili ljudima koja ugrožavaju javni red i mir, pa shodno tome zahtijevao procesuiranje onih koji su u prekršaju navedenog zakona. Nemamo ni državnog odvjetnika koji bi se bavio ozbiljnim zastrašivanjem građanina RH i uznemiravanjem njegove obitelji, kao što je to bilo u slučaju građanina S.B.

Jedino što smo iz cijelog slučaja mogli naučiti jest da policija ima dužnost postupati po svakoj anonimnoj prijavi i, kako smo vidjeli, to spremno čini. Ako je doista tako i „samo treba prijaviti“, pozivam vas da odmah prijavite simbole, pjesme i ljude koji ugrožavaju vaš osjećaj sigurnosti, poput ustaša i ustašovanja recimo, s obzirom da to ne čini ni policija ni državni odvjetnik. Ništa vas ne košta, prijava je anonimna. I da cijela stvar bude lakša, možete to učiniti preko za to predviđene MUP-ove aplikacije. Što drugo uopće mogu učiniti lojalni građani za zemlju u kojoj žive?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.