„Borit ćemo se protiv tiranije i nikada se nećemo predati. Ići ćemo do kraja, borit ćemo se na morima i oceanima. Borit ćemo se snažno, borit ćemo se u zraku, borit ćemo se na plažama, na poljima i ulicama, u brdima, pomažući jedni druge do izdisaja snage i do konačne pobjede nad tiranijom. Nikada se nećemo predati. Nikada, nikada, nikada“ - ovo je samo dio govora britanskog premijera Winstona Churchilla od 4. lipnja 1940. godine, kada je objavljujući rat njemačkim nacistima i njihovim saveznicima odbio ideju Nevilla Chamberlaina i lorda Halifaxa o mirovnim pregovorima s Adolfom Hitlerom koji su se trebali odvijati preko Benita Mussolinija i njegovih ađutanata. Na tom putu do konačne pobjede Britancima je obećao samo „krv, znoj i suze“. 

Tri godine poslije, u svibnju 1943., Churchill će poslati vojnu misiju na Balkan, točnije u grotlo njemačkih ofenziva između Neretve i Sutjeske, gdje su se partizanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske predvođene maršalom Titom i proleterskim i dalmatinskim brigadama već mjesecima tukle protiv brojčano i tehnički puno nadmoćnijeg neprijatelja – njemačkih SS divizija, ustaša i četnika. Sudionik te misije i svjedok tih bitaka, sir William Deakin, u svojoj knjizi "Embattled Mountain", zorno je opisao događaje tih dana, kao i ideju te karakter borbe partizanskih jedinica protiv njemačkih nacista i njihovih kolaboratora. Odmah po izvještaju s terena, Churchill stupa u savezništvo s maršalom Titom i partizanima,  odbacujući dotadašnju podršku vojnim strukturama dinastije Karađorđevića čiji je predvodnik bio general Draža Mihailović, bivši general kraljeve vojske, a sada vođa srpskih četnika. Raskrinkani dvostruki moral ideje i karaktera četničke borbe, čijim su formacijama partizanske jedinice upravo na Neretvi nanijele poraz od kojeg se vojno nikada nisu oporavili, a gdje su pod njemačkom komandom zajedno s ustašama ratovali protiv partizana, gubi tako najznačajniju podršku Churchilla i Velike Britanije.

Nacisti, fašisti i njihovi vojni saveznici te 1943. godine, već od siječanjskog poraza i potpunog uništenja njemačke Šeste armije u bitki za Staljingrad, redaju poraz za porazom dok se mitovi o nepobjedivosti nacista raspadaju u hrđi sa željeznim kukastim križevima na dnu rijeka - Volge, Neretve i Sutjeske.

Krv, znoj i suze – koje je Churchill u borbi protiv tiranije „obećao“ Britancima – na Balkan stižu već početkom 1941. godine bombardiranjem Beograda, bijegom kralja Petra II. Karađorđevića i ulaskom ustaša s njemačkim nacistima u Zagreb. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja, pod patronatom Hitlera i Mussolinija, koja u novom poretku obuhvaća prostor cijele današnje Bosne i Hercegovine, ali, zanimljivo, ne i današnje Republike Hrvatske (bez prodane dalmatinske obale i otočja Mussoliniju od strane Pavelića), za njene stanovnike znači uvođenje rasnih zakona, progone i masovnu egzekuciju Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista, te pokatoličavanje Srba u suradnji s Katoličkom crkvom. Nikakva suđenja! – glasi zakon o rasama u NDH. Krivi su i moraju nestati jer su Židovi, jer su Srbi, jer su Romi ili jednostavno politički protivnici. Od tog dana će u vagonima na tračnicama prema Jasenovcu i Gradiški Staroj, baš kao i prema Auschwitzu, uz pozdrav ZDS, nestajati mnogi ljudski životi – djeca, žene, starci.

NDH nije bila nikakva slobodna država kojoj je hrvatski narod težio u svojoj dugoj povijesti, već u povijesnom kontekstu i svom korijenu jedna anticivilizacijska i antigrađanska tvorevina u kojoj su mogli opstati samo oni koji su podanički stali pod nacističku zastavu, licemjerno obmanjujući puk kako stvaraju nekakvu nezavisnu državu Hrvatsku.

Na otpor toj tiraniji, na krv, znoj, suze i zajedničku borbu protiv nacista i fašista, pozvala je tada jedino Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom u svojim proglasima narodima i narodnostima Jugoslavije i pozivom na naoružavanje i zajednički otpor. U tom kontekstu i Churchillov proglas o borbi protiv tiranije na poljima, ulicama i brdima do konačne pobjede, svoju najbrutalniju realnost nalazi i oslikava upravo u teškim borbama proleterskih i dalmatinskih brigada koje su vođene na Neretvi i Sutjesci.

Tiranija koju je četiri godine provodila NDH ostavština je sustavnog progona, ubijanja i zatiranja kulture, posebno u drugoj polovini 1943. i 1944. godine kada je brutalnošću dosegla vrhunac anticivilizacijskog ludila. NDH i ustaše će svoj potpuni slom doživjeti u vojnom porazu nacističke Njemačke svibnja 1945. godine, pa će se u tom kaosu poslije kapitulacije 9. svibnja, zajedno s ostacima razbijenih njemačkih, četničkih i belogardejskih formacija, početi povlačiti prema sjeveru i Austriji, gdje će ih dočekati saveznička britanska vojska.

Poslije pet godina nacističkog terora i milijuna ubijenih u nacističkim koncentracijskim logorima – Auschwitz, Dachau, Jasenovac … poslije Dunkirka i Staljingrada i zločina protiv čovječnosti, vojska NDH je na polju u Austriji između savezničke britanske vojske i partizanskih jedinica, na Bleiburgu, poražena i razoružana, dok su kreatori zla – od poglavnika Ante Pavelića do njegovih najbližih suradnika – već odavno na tzv. Štakorskom putu, daleko od okrnjene Hrvatske i hrvatskog naroda, uz naredbu onima koji su ostali da se ne predaju.

Za nacističke tvorevine i države tu je povijest završena, a njihova sudbina odlukama s Jalte od 4. do 11. veljače 1945. godine, zapečaćena. Tu se, između ostalog, kaže da će se one vojske i njeni saveznici koji su služili nacizmu morati predati pobjedničkim vojskama protiv kojih su se i borile, te da će sve državne tvorevine nastale u vrijeme nacističke okupacije biti u tom porazu kao takve i poništene. 

Nacistička tvorevina NDH, tako, tu i tim odlukama i u porazu nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu 9. svibnja 1945. godine, nakon četiri godine podaništva prestaje postojati. Brutalno suluda i naprosto naivna je bila zamisao, a koju često spominju i neki današnji povijesni revizionisti, da su se ustaše nadale da će biti prihvaćeni u savezničko zarobljeništvo odakle će se u nekakvom preokretu nastaviti boriti protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih jedinica.

Desetljećima kasnije, a upravo i samo zahvaljujući odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a te zajedničkoj borbi i pobjedi hrvatskih antifašista koji su sa svojim sunarodnjacima 1945. godine stali na stranu pobjednika, nasuprot NDH, u novijem dobu bilo je uopće i moguće utemeljiti današnju međunarodno priznatu državu pod nazivom – Republika Hrvatska.

Bleiburg je direktna posljedica ustaškog terora, no ni tada, ni danas iz vremenske distance, nije se smio dogoditi i ostat će vječita točka za prosudbe i rasprave o zločinima iz naše povijesti. Sve ostalo, svaki udio ljudskog bića u kojem jedna ljudska ruka oduzima život drugom čovjeku, nedvosmisleno je početak svakog čina zločina, iskonskog barbarstva i ljudskog zla. I zato na tome treba raditi, govoriti i suprotstavljati se prije svega netoleranciji i mržnji prema drugom i drugačijem – kulturom sjećanja, građanskom kuražom, demokracijom i antifašizmom, jer zlo je, u ogledalu laži povijesnog revizionizma i falsifikata u dvostrukim konotacijama, još uvijek i svuda oko nas.

Nekakva vječita misao u poruci, iako smo svjedoci da se i danas podaničke politike ne libe doći do profita i zone interesa prodajući domoljublje za profit, premda nas već mjesecima okupiraju i genocid u Gazi i ratovi u Ukrajini i Iranu, bila bi da se rasni zakoni i koncentracijski logori, pa onda ni Bleiburg, više nikada i nikome na ovim prostorima nigdje ne ponove. Kultura sjećanja je temelj naše civilizacije, istina nema alternativu, bez nje nema civilizacijskih normativa, a naposljetku – ni slobode!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.