O PRIČI I PRIČANJU: Evo što je Ivo Andrić rekao primajući Nobelovu nagradu za književnost
Ivo Andrić na dodjeli nagrade (FOTO: Wiki)
Dodjela Nobelove nagrade te 1961. godine održana je u Stockholmu, u dvorani Koncertne palače švedske akademije. Nekada najveće svjetsko priznanje Ivi Andriću dodijelio je dr. Anders Esterling. Govor koji je u regiji surovo prisvajani književnik održao pred okupljenima, Andrić je nazvao „O priči i pričanju“.
Prvo Andrićevo pismo (FAKSIMIL: Hrvatska misao, Matica hrvatska Sarajevo, br. 2/2012)
Nagradu je odlučio pokloniti unaprjeđenju bosanskohercegovačkog bibliotekarstva. U pismu koje je u svibnju 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine stoji: „Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine“. Kasnije je Andrić u istu svrhu poklonio i ostatak novca, a što je rekao u svome govoru pročitajte u nastavku …
Drugo Andrićevo pismo kojim obznanjuje da će pokloniti i ostatak novca (FAKSIMIL: Hrvatska misao (Matica hrvatska Sarajevo, br. 2/2012)
"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim…
Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."
Lupiga.Com
Od prvog dana a ne tako davno nazalost procitao sam govor Ive Andrica prilikom dodjele Nobolove nagrade u Stokholmu . Kazem nazalost zato sto to ranije nisam imao interes za knjizevnost a slobodno isto tako nazalost nisam imao niti afimiteta prema skoli . Jednostavno je to tako kod mene bilo , sto no onomad jednom rece cuveni glumac Stevo Zigon opisujuci svoje skolske dane da je u svom razredu imao jednog ponavljaca onako mangupa . Eto tesko priznajuci takvu istinu na kraju ne samo da zelim vec na neki nacin i moram zarad sebe licno . No da se vratim temi i zapocetoj misli . Ima vec sada dugi niz godina kako se vracam stalno da procitam govor Andrica iz jednostavnih a licnih razloga jer me svaki put kada procitam ujedno ubuzme i sreca i tuga . Sreca zato sto u nasoj teskoj Bosansko Hercegovackoj istoriji i tragediji koja je vise prisutna nego li sreca u tako lijepoj zemlji sa svim njenim narodima i obicajima . A ipak je iznjedrila tako umne glave u mnogim sferama zivota i nauke. A tuzam sto posmatrajuci istoriju kroz pisano slovo i price nasih strarih nekako mi se cini da je citav svijet napredovao u svakom pogledu a samo Bosna nazadovala i kao da sve vise ta tamana vilajetna sjena lebdi iznad nase lijepe zemlje i isto takvog naroda i sinova Bosanskih . Danas ovaj govor Ive Andrica koji u meni budi covjeka i sve ono sto sam dobijao za savjet kako od oca i majke tako i od ucitelja i vjeroucitelja i ostalih prosvetara kroz moje skolovanje nazalost samo do kraja srednje skole . Danas je na snazi vulgarno uplitanje vlastodrzaca u sve i svasta sto se tice nasih zivota a niti blizu dobronamjeri i strahujem za nasu lijepu zemlju i sve narode i narodnosti koji u njoj zive . Mogao bih pisati jos dugo dugo eto toliko je veliko razocarenje na danasnjicu i buducnost neizvijesnu i svakako se ne nadam dobrom jer smo pobjegli svi zajedno od kulture i skole koja svakako ne lici na skolu kakva je nakada bila a umnim glavama uskratili pravo na pamet i rijec prepustajuci se nizvijesnosti i nicem dobrom vezano za buducnost svih nas . Svakako lijep pozdrav svim dobrim ljudima na svijetu .