Često na ovom mjestu objavljujemo citate dobitnika Nobelove nagrade za književnost, genija oko kojeg se lome koplja po sasvim banalnom pitanju - čiji je. Dakako, on je Ivo Andrić, a ono što ovdje donosimo dođe vam gotovo kao savjet velikog majstora koji kaže: Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda

Oba sljedeća zapisa nalaze se u Andrićevoj zbirci aforizama, posthumno objavljenoj, „Znakovi pored puta“ …

Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bježanje natrag, jer se od toga pobjeći ne može. Da biste se spasli, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek. Pretjerati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.

To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha.

***

Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima.

Poslije toga mi još „živimo“ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju.

Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas.

U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.

Lupiga.Com