Neki dan smo na istom ovom mjestu objavili tekst Andreja Nikolaidisa, u kojem se dohvatio, širokoj masi, vrlo intrigantnog pitanja – čiji je Ivo Andrić. Poznatim književnikom kojeg svojata pola regije, bez obzira što većina onih koji se olako svojatanja hvataju, vjerojatno nije pročitala nijedno njegovo cijelo djelo, pozabavio se u svojoj novoj kolumni i Boris Dežulović. Napomenut ćemo još i kako se, po našem skromnom mišljenju, radi o Dežulovićevom najboljem tekstu otkako piše za Oslobođenje

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, prijavio se Mujo na kviz, da u igri detekcije glumi zagonetnu ličnost. Oliver Mlakar ga u studiju posjeo pored neke dvojice, pa ih krenuo ispitivati. "Osoba A, hoćete li nam se predstaviti?" "Ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine", odgovorio čovjek, a Mujo se pravo zbunio. "Hvala. Osoba B?" "Ja sam Ivo Andrić", odgovorio i ovaj, "dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine". "Čekaj ba, stani!", ustao konačno Mujo, "ko sam onda ja?".

Postao tako Ivo Andrić trideset šest godina nakon smrti zagonetna ličnost. Malo se o njemu zna, tek da je prije pola stoljeća dobio Nobelovu nagradu za fiziku, ili kako se već zove ona najpoznatija književna nagrada. Od cijelog Andrića ostale samo dvije rečenice, a nijedna njegova: ona "halo, pisac, napiše li se šta?", kojom mu se čaršija javljala za njegovih šetnji Sarajevom, i ona "ko će nam sad biti pisac?", kojom se po istoj urbanoj legendi oprostila od njega.

"Halo pisac, napiše li se testament?", dobacuje mu čaršija i danas, čekajući da sud donese odluku može li Andrićeva beogradska Zadužbina zabraniti Matici hrvatskoj iz Sarajeva da njegove knjige objavljuje u ediciji "Hrvatska književnost u BiH". Da odluči dakle čijoj književnosti pripada i tko je uopće zagonetna ličnost Ivo Andrić, pisac kojeg nema.

- Čekaj, stani, ko sam onda ja? - pita zbunjeno i on, pa nakon trenutka-dva opće konsternacije prasne u smijeh. - Zajebavam se, ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

- Hahaha, sjajno, sjajno, molim aplauz za osobu C - egzaltirano će Oliver. - Malo šale nikad nije naodmet, zar ne?

Nakon dugačkog aplauza iz publike natjecatelji konačno započinju unakrsno ispitivanje.

- Osoba C - započet će prvi. - Gdje ste rođeni?

- U Bosni i Hercegovini, u Docu kraj Travnika.

- Hvala. Osoba A, gdje ste odrasli, gdje ste išli u školu?

- U Višegradu i Sarajevu.

- Osoba B, recite, to što pišete, te knjige i to, o čemu se u njima radi, gdje se događaju?

- Pa, recimo uglavnom u otomanskoj Bosni.

- Hvala, nemam više pitanja - zadovoljno će zaključiti prvi natjecatelj.

- Osoba B - ustat će drugi. - Kako vam se zovu roditelji?

- Antun i Kata. Ali odgojili su me tetka Ana i teča Ivan.

- Što su oni bili po nacionalnosti?

- Koliko ja znam, Hrvati.

- Hvala. Osoba C, gdje ste otišli nakon gimnazije?

- U Zagreb, na studije. I kasnije u Beč i Krakow.

- Recite, kako ste se tada upisivali u indeks, što ste navodili kao nacionalnost, vjeroispovijest i materinji jezik?

- Hrvat, rimokatolik, hrvatski jezik.

- Na kojem ste onda jeziku objavili prve knjige?

- Pa na hrvatskom, jasno. U Zagrebu.

- Hvala. Osoba A, sjećate li se možda kad ste prvi put uvršteni u neku antologiju?

- Sjećam se, kako ne, još kao studentu, 1914, pjesme su mi objavljene u Wiesnerovoj antologiji Hrvatska mlada lirika.

- Hvala, nemam više pitanja.

- Osoba A - ustat će najzad natjecatelj broj 3, zakopčavajući sako. - Gde ste točno umrli?

- U Beogradu.

- Tamo ste se zatekli, ili...?

- Ne, ne, tamo sam živio još od 1920. godine.

- Pa na kojem ste jeziku pisali celo to vreme?

- Na srpskom, jasno.

- Hvala. Osoba B, vi?

- Na srpskom.

- Čekaj bre, stani! - upast će osoba C. - Na kojem sam onda jeziku ja pisao?

- Hahaha, divno, divno, šala nas je održala, zar ne? Molim jedan aplauz za naša tri "nobelovca", hvala, bili ste sjajni, naše natjecatelje čeka bogami težak posao.

I bio bogami težak posao. Svatko od trojice zagonetnih dobio po jedan glas i prava je sad drama u studiju.

- Koga ćemo prvog? - pogrijavat će dramu Oliver. - Dobro, najbolje po redu: neka nam se prvo predstavi osoba A.

- Ja sam Suljo, iz viceva o Muji i Sulji.

- Gospodine Suljo, moram vam reći da ste bili izvanredni, umalo ste i mene prevarili - oduševio se Oliver. - Kako ono, "čekaj bre", to je bilo sjajno.

- Ma ja, vježbo sam malo. "Đes bre, šta ima", i to.

- Molim veliki aplauz za našega Suljoa, hvala, hvala, a sada molim da nam se predstavi osoba B.

- Ja sam Haso, iz viceva o Muji i Sulji.

- Sjajno, sjajno! Kako ono - namignuo mu Oliver - "halo, Haso, napiše li se šta?" Hahaha, divno, sad znamo tko je naša zagonetna ličnost!

- Ja sam Fata - predstavila se na koncu i osoba C. - Iz viceva o Muji i Sulji, Mujina žena.

- Kako sad... - zamucao je voditelj, pa se lupio po čelu. - Shvaćam, hahaha, zamalo ste me prevarili, gospođo Andrić, pardon gospodine, hahaha, izvanredno, molim aplauz za našeg...

- Ne, ne, stvarno - prekinula ga Fata, pa izvadila iz torbice ličnu kartu. I zaista, lijepo piše "Fatima".

- Čekajte, stanite malo, što ćemo sad? - gledao je zbunjeni Mlakar prema režiji. - Tko će nam sad biti pisac?

- Evo ja ću - javit će se konačno iz publike Mujo.

- Oprostite, a tko ste vi? - upitat će Oliver.

- Kako ba ko?? - pogledao ga je Mujo. - Ja sam Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Boris Dežulović, Oslobođenje