'To je kulturna sramota! Drukčije taj nemar ne mogu nazvati', odgovor je to na pitanje kako to da Hrvatska ni na koji način nije obilježila 50 godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. Rekao je to veliki poznavatelj Andrićevog opusa, Krešimir Nemec, u intervjuu za Vjesnik. U materijalu za kakvog uglavnom nema mjesta u čitanim domaćim medijima, poput Jutarnjeg ili Večernjeg lista, a o 24 sata da i ne govorimo, Nemec će ustvrditi kako je besmisleno raspravljati o tome čiji je Andrić, kako se lako poistovjeti politika i poetika, ali i kako bi Hrvatska promatrajući pisce kroz 'nacionalni sitnozor' ostala bez polovice književnoga Parnasa

Sjajno predavanje što ga je prije nekoliko mjeseci u Knjižnici HAZU u Zagrebu održao akademik Krešimir Nemec posvećeno Andriću i Krleži bio je jedini događaj kojim je Hrvatska do sada obilježila 50 godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću. Krešimir Nemec, književni znanstvenik i redoviti sveučilišni profesor, jedan je od najboljih poznavatelja opusa našega jedinoga književnoga nobelovca, oko kojega se i dan-danas vode rasprave čiji je pisac, a u Federaciji BiH, primjerice, ne postoji ni jedna ulica, škola ili knjižnica koja nosi njegovo ime. Osim Andrićem, prof. dr. Krešimir Nemec bavio se i Šenoom, Gjalskim, Kovačićem, Kozarcem, Zagorkom, Nehajevom, Majerom, Sudetom, Krležom, Desnicom i mnogim drugim hrvatskim piscima čija je djela priredio za tisak. Profesor Nemec, koji je za svoj rad primio mnoga ugledna priznanja, član je i uredničkoga odbora edicije Stoljeća hrvatske književnosti, u kojoj su, u povodu ove obljetnice, trebala izaći piščeva izabrana djela. S akademikom Nemecom razgovarali smo o razlozima zbog kojih se to nije dogodilo, o Andriću književniku i Andriću -čovjeku, o njegovoj ulozi i značenju za hrvatsku književnost...

"Andrić nije shvatljiv unutar jedne nacionalne književnosti" - Krešimir Nemec (FOTO: Zlatko Kalle, Vjesnik)

Kako objašnjavate činjenicu da Hrvatska ni na koji način nije obilježila 50 godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću?

- To je kulturna sramota! Drukčije taj nemar ne mogu nazvati. Ne brinemo se za svoje velikane i, zbog meni nerazumljivih razloga, nekima ne praštamo njihova ideološka opredjeljenja ili - kako će neki reći - »devijacije«. Činimo to bez obzira na povijesni kontekst u kojem su takva opredjeljenja nastala i na okolnosti koje su ih generirale. Kod nas se često i olako poistovjećuju politika i poetika. Ova je godina (i) u hrvatskoj književnosti nesumnjivo trebala biti u znaku Ive Andrića i obljetnice njegove Nobelove nagrade. Ali, osim činjenice da je čitava naša kultura ili u stanju obamrlosti, kad je u pitanju odnos prema nacionalnom kanonu, ili posvemašnje trivijalizacije i ordinarne »kičifikacije«, kad je riječ o njezinu medijskom posredovanju, postoje i javne ili pritajene »rezerve« prema Andriću, ona tipično hrvatska »figa u džepu«. Slušam to već godinama: otišao je u Beograd, »prodao« se za diplomatsku službu, bio je notorni Jugoslaven, »odrekao« se hrvatstva i sl. Kad bi se takvim »etičkim« i ekskluzivnim nacionalnim sitnozorom promatrali i drugi naši pisci, bojim se da bismo ostali bez polovice književnoga Parnasa. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti jedina je ustanova čija je uprava spoznala važnost obljetnice i obilježila je nenametljivo i decentno, ali jasno artikulirano, što je sukladno njezinoj ulozi u javnosti. U projektu »Sobe hrvatskih nobelovaca« i Andrić će dobiti svoje mjesto u HAZU s prigodnom izložbom.

Zbog čega je Andrić uopće tako slabo prisutan u našoj sredini?

- Na razini čitatelja i čitanosti on je prisutan stalno; on je uvijek imao i ima svoje štovatelje. Osim toga, u hrvatskoj književnosti Andrić ima i svoje brojne sljedbenike, pisce koji su se oblikovali na njegovu poetičkom i stilskom tragu. To je čitava jedna »Andrićeva škola« koja obuhvaća pisce raznih naraštaja, od Aralice, F. Šehovića, Ladana, Lovrenovića, Horozovića ili Čuića pa do Jergovića i Mlakića. Kad govorimo o slaboj prisutnosti Andrića u našoj sredini, onda bih rekao da je najviše zatajila kulturna elita: književne udruge, nakladnici, kulturne ustanove, urednici u medijima. Dakako, ne bježim ni od odgovornosti akademske zajednice. I ona se u konkretnom slučaju nedovoljno angažirala pa smo ove obljetničke godine na znanstvene skupove Andriću u čast morali ići u Travnik ili Mostar; ovdje nije napravljeno (gotovo) ništa. Vidim ovih dana da se samo pulski književni festival San(j)am knjige u Istri sjetio Andrića organiziravši prigodni literarni kolokvij.

Na znanstvene skupove o Andriću iz Hrvatske se moralo ići u Travnik ili Mostar

Matica hrvatska iz Zagreba željela je tiskati djela Ive Andrića u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Međutim, nije za to dobila zeleno svjetlo od beogradske Zadužbine Ive Andrića. Znate li što je s tim i hoćemo li ipak dobiti Andrićeva izabrana djela?

- Još u kolovozu prošle godine uputio sam pismo uredništvu edicije Stoljeća hrvatske književnosti s prijedlogom da se tiskaju izabrana djela Ive Andrića i tako dostojno obilježi njegova Nobelova nagrada. Nakon toga počinju poznati problemi sa Zadužbinom Ive Andrića, koji još nisu razriješeni. Uostalom, već je negativno iskustvo Mirka Marjanovića s tiskanjem Andrića u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga bilo jasan signal da Zadužbina ne želi dati prava za tiskanje Andrića u nekoj ediciji koja bi imala hrvatski predznak. »Slučaj« je još na sudu, osporava se i valjanost testamenta po kojem djeluje Zadužbina, a kada će se i kako sve skupa završiti, teško je predvidjeti. No svakako je žalosno da jedna »zadužbina«, koja bi se u svakom smislu trebala brinuti za popularizaciju »svoga« pisca u svim sredinama, odluči da na razne načine onemogući tiskanje Andrićevih djela baš i samo u hrvatskim edicijama. Dakle, Hrvata Andrića treba na neki način zaštititi od Hrvata! Po mome mišljenju upravo ta nacionalna diskriminacija govori dosta i o Zadužbini Ive Andrića i nekom dubinskom strahu njegovih članova koji se očituje u upornom nastojanju da se Andriću, makar i simbolički, onemogući vraćanje njegovim korijenima. Naime, članovi Zadužbine uzeli su na sebe ulogu neprijepornih tumača Andrićeve zadnje volje. A svima koji imalo poznaju Andrićevo djelo, jednostavno je nepojmljivo da bi Andrićeva zadnja volja/želja bila da ga se ne tiska u Hrvatskoj. Zamislite što bi se dogodilo kad bi, primjerice, nasljednici Krležinih prava - DHK i HAZU - zabranili izvođenje Krležinih drama na kazališnim daskama samo u Srbiji ili, primjerice, u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Vjerojatno bi ustale na noge sve udruge, spominjali bi se bilateralni sporazumi, reciprociteti u kulturi i sl. Napominjem da se sve to zbiva u trenutku kad se Držić i Gundulić tiskaju u ediciji Deset vekova srpske književnosti (u izdanju Matice srpske). Zanimljiva je ta »znanstvena« logika naših »komšija«: Držić i Gundulić su, tobože, pisci »dvojne pripadnosti«, dok je Andrić, gle čuda, »samo srpski«.

Zbog čega mi gotovo četiri desetljeća nakon Andrićeve smrti moramo raspravljati o tome čiji je Andrić pisac i tko ima pravo na njega?

- Takve su rasprave besmislene, to je čisto politikantstvo. Ako je barem u nečemu Andrić bio dosljedan, bilo je to jugoslavenstvo - od mladenačkoga pristupanja pokretu »Mlada Bosna« pa do smrti. Smatrao je da su Hrvati, Srbi i Slovenci samo »plemena« jednoga naroda - jugoslavenskog. U takvu stavu tada nije osamljen. Ni njegov prijelaz na ekavicu nije u to vrijeme u hrvatskoj književnosti neki »eksces«. Naprotiv, učinili su to i Krleža, Šimić, Ujević, Krklec, Barac, Čerina, Donadini, Majer, Bartulović, Sudeta i brojni drugi. Ne treba zaboraviti da je (i) jugoslavenstvo ideološka konstrukcija nastala upravo na hrvatskom tlu. Ne treba zaboraviti ni to da su Andrićeva sabrana djela do rata devedesetih godina redovito tiskali udruženi jugoslavenski izdavači iz svih republika, a i sastav Zadužbine bio je višenacionalan. Ponovit ću po tisućiti put: Andrić nije shvatljiv unutar jedne nacionalne književnosti. Nakon smrti Jugoslavije on je hrvatski, srpski i bosanski pisac.

Svačiji i ničiji pisac u društvu Miroslava Krleže

Koji su književni argumenti za pripadnost Ive Andrića i hrvatskoj književnosti?

- Krenimo od samih temelja spisateljske poetike Ive Andrića, a to su franjevačke kronike i književnost hrvatske moderne, na prvom mjestu Matoš. Na tim je osnovama Andrić gradio svoju skladnu književnu građevinu. Njegove prve zbirke lirske proze »Ex Ponto« i »Nemiri« sadrže tematske i izražajne potencijale bez kojih autorova kasnija djela ne bi bila razumljiva. Nemoguće je iz Andrićeva djela »oljuštiti« hrvatski kulturalni sloj. Osim toga, ne treba zaboraviti da Andrić u trenutku kad zauvijek napušta Zagreb, ima 28 godina: on je, dakle, u svakom pogledu formiran i kao čovjek i kao pisac. Nakon odlaska, sve do 1941., uglavnom je u diplomatskoj službi diljem Europe (Rim, Bukurešt, Madrid, Marseille, Pariz, Bruxelles, Ženeva, Graz, Berlin). Svugdje je učio, širio svoje književne vidike, kreativno asimilirao različite poticaje. Bio je vrlo vješt u amalgamiranju različitih, često i oprečnih filozofskih i literarnih utjecaja. Ali inicijalni kapital jest onaj koji sam spomenuo. Koji je, dakle, književni argument za pripadnost Andrića hrvatskoj književnosti? Pa upravo njegovo djelo!

Vi ste se mnogo bavili, i još se uvijek bavite, Andrićem. Što Vas je na to potaknulo? Čime Vas taj pisac nadahnjuje, intrigira?

- Krleža osvaja brzo, na »prepad«, a Andrić polako i sustavno. Što sam stariji, sve više volim Andrića, njegovu preciznu rečenicu, izbrušeni stil, životnu mudrost, profetsku snagu. Došlo je vrijeme da mu se barem malo odužim za sva ona neopisiva »zadovoljstva u tekstu« koje mi je pružio.

Vrlo dobro poznajete psihološku strukturu njegove ličnosti. Kakav je bio kao čovjek?

- Andrić je bio vrlo komplicirana osoba, introvertiran, povučen, depresivan, bojažljiv, uvijek u nekom grču. Patio je cijeli život od nesanice, ali je i od te velike neugode uspio stvoriti estetski kapital: napisao je prekrasnu prozu »Nesanica« (u »Znakovima pored puta«). Snagu je koncentrirao na svoju unutrašnjost, na autoanalizu. Bio je zapravo osamljenik, živio je u svome svijetu u koji je bilo teško ući. Nerado je davao intervjue, nije volio buku i medijsku pozornost. Bio je mudrac, filozof, odmjeren i suzdržan u svakoj gesti. Volio se prikazivati kao žrtva i patnik, često je imao osjećaj krivnje. Rado je navlačio masku; i sam je umjetnika definirao kao »sumnjivo lice« i »putnika s lažnim pasošem«. Zanimljivo je da upravo njegove identitetske mimikrije, odnosno »muke s identitetom«, najviše privlače današnje polarizacije: tipično za vrijeme koje na stvari gleda isključivo crno-bijelo. A kod Andrića bit je uvijek u nijansi, prijelazu, fluidnosti, iskustvu razlike, neodređenosti.

Kako Vaši studenti doživljavaju Andrića, kakav je njihov odnos prema njemu?

- Oni više nisu opterećeni ideološkim floskulama i predrasudama o kojima smo govorili. I dobro je da taj izvanliterarni kontekst više ne opterećuje recepciju. Andrić je za njih sve više ono što treba i biti: »samo« veliki pisac. Moram priznati da je nekim dijelovima svoga opusa dosta udaljen od senzibiliteta i preferencija današnjih studenata. No čini mi se da je to sudbina manje-više svih klasika: velika djela i veliki umjetnički projekti guše se u poplavi masovne kulture, radikalnog egalitarizma i populizma.

Sandra Viktorija Katunarić, Vjesnik