NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Brnjica za bonton
Vidi vraga, kako su bili fini naši (pra)stari kad su se tamo međusobno častili i sve mi se čini kako oni daju primjer što bi trebao biti „povratak starim vrijednostima“, o kojem i kakvom „povratku“ danas maštaju oni koji ne shvaćaju kako „vječno vraćanje istoga“ vodi u historijski ćorsokak. Ove je citate iz stenografskog zapisnika tada, i na vrijeme, probrao baš borbeni Miroslav Krleža, te ih naveo kao moto svojoj pjesmi „NA TRGU SVETOG MARKA“, a koja je trebala biti objavljena u tjedniku Sloboda 1917/4, ali je tjednik – baš zbog te pjesme – bio zaplijenjen, pa je pjesma objavljena tek u jednoj Krležinoj zbirci 1919. godine, da bi se otada često preštampavala, citirala i recitirala (premda sumnjam da novije i mlađe čitateljstvo uopće pomišlja ikako kontekstualizirati citate iz 1917. godine i dovesti ih u odnos/sraz s vijestima iz današnjega našega Sabora).
"Sablasni napjev se poje… na Trgu sv. Marka“ (FOTO: Lupiga.Com)
Tada, još mladi, borbeni Krleža (u svojoj 24 godini) pjesmu posvećuje „Hrvatsko-srpskoj koaliciji“, ali o toj, tada u Hrvatskoj vodećoj političkoj stranci (1906.-1918.), ovdje sada ne mogu raspredati (valjda se o njoj nešto uči u školama i na fakultetima!?!). Uglavnom, ukrasni epiteti koje je M. K. (zlobno?) probrao, obično se u novijim čitanjima zanemaruju, čak i preskaču, dakako u korist opojne inkantacije Krležinih stihova:
Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje,
na Trgu svetoga Marka se luđačke furije gone,
na Trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone,
na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.
Što bismo tek rekli danas, kad se čašćenje epitetima u Hrvatskom saboru kao otrovni bršljan saplelo oko mnogih diskusija/replika/ispravaka/pogrešnih citata, itd., a da se (još) nije našao polemički pjesnik koji bi ih posvetio višestranačkom saboru u demokratskoj, nezavisnoj i suverenoj državi (Vi ste prodali hrvatsku; A Vi je prodajete regionu, čitaj Srbima; Vama je mjesto u Remetincu; U Saboru sjede četnici i njuške; A vi ste zločinačka organizacija; Vi ljetujete mukte; A Vaša je stranka sve rasprodala stranim bankama; Mi ćemo Vas sve pomesti kad dođemo na vlast; Dok građani gladuju Vi pirujete…“ i tako dalje, zbrda/zdola)… „sablasni napjev se poje… na Trgu sv. Marka“.
Neka pokušaju izaći na kraj s gđama piljaricama (FOTO: Lupiga.Com)
Pa, što je onda, sve je relativno, pa je čak i onaj ton iz 1917. godine i ovaj u posljednjih 25 godina bolji i ljudskiji od onoga „glajhšaltovanja“ koje je u našim državnim institucijama (npr. u imitaciji Sabora) zavladalo nakon Drugog svjetskog rata do osvita nove slobode u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Naime, tada se sve događalo unaprijed dogovoreno, kao „po špagici“ i nije bilo „majci mrdanja“ da bi tkogod remetio dekreirani dnevni red. Ideološka predstava odvijala se u duhu socrealističkoga teatra: glavni referat, koreferati, diskusije (ali potonja s predviđenim pitanjima, baš kao danas na pres konferencijama bilo u Washingtonu, bilo u Moskvi!!!), a i kad se činilo da poneki ustaje „protiv“ kojega drugoga druga i to je bilo predodređeno da bi se povela hajka na žrtvenoga jarca (vina ili nevina). Bila je to mračna, ukočena, dosadna i zastrašujuća atmosfera, ali ono što se gubilo na ljudskome tonu, to se dobijalo na poslovnome fonu (jer su se planovi barem dogovarali, usuglašavali – kao danas „da sjednemo i porazgovaramo“ – i izvršavali).
Poveo sam razgovor o ovoj temi, jer me je kosnula jedna inicijativa koja dolazi iz „regiona“ (da prostite: iz Srbije)… Tamo su počeli dogovori oko bontona na sjednicama Skupštine Srbije (hrvatski: njihova Sabora), tako da će se globiti one koji svoje kolege u raspravi časte žestokim epitetima („bolesnik“, „kriminalac“, „lopov“, „stoka“, „đubre“, „ološ“…) ovo još nije definitivno (prema Jutarnjem listu, 16. III.), ali pruža nadu da će u „regionu“ prije zapušiti usta svojim delegatima, nego što ćemo mi – izvan „regiona“ i na daleko uljudnijem Zapadu – staviti brnjicu našim uvaženim zastupnicima. Pitam se, na kraju, je li sve to uopće potrebno, jer ružna riječ kalja najprije usta iz kojih izlazi, a onda se vraća kao bumerang. Jedino je glupo što narod mora izdržavati poneke takve zastupnike, koji svojim lošim temperamentom ugrožavaju čak i reputaciju piljarica. Shodno rečenom, one zastupnike koji ustrajavaju u lošoj praksi (vrijeđanja), trebalo bi deložirati iz Sabora i detaširati na zagrebačku pijacu/tržnicu Dolac, neka pokušaju izaći na kraj s rečenim gđama piljaricama (pa kome obojci, a kome buganci iliti ozebline).
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
TITOVA MISAO U IZGRADNJI SOCIJALISTIČKOG SAMOUPRAVNOG DRUŠTVA
Dr Zvonimir ŠEPAROVIĆ
redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu
TITO - ZAKONITOST I ODGOVORNOST
„Ako se ima što žrtvovati, onda se ni u kom slučaju ne smiju žrtvovati pravda i istina."
TITO
I.
Govoriti o veličini Titova djela isto je što i baviti se našom poviješću, stvarnošću i budućnošću ili, kako reče Krleža, „kada je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima." Iz mnoštva mogućih pristupa Titovu djelu i životu, za mlade generacije od posebne je vrijednosti ukazati na moralni integritet Titove ličnosti. Za mlade pravnike može biti korisno ukazati na Titovo poimanje zakonitosti i odgovornosti u današnjem svijetu. Tito, koji se cijeli život borio „po crti svog moralnog uvjerenja", pokazao je kako se u nevoljama, u ratovima, pred klasnim neprijateljem, pred nadmoćnim silama, pred strahotnim prijetnjama apokaliptičnoga uništenja ovoga našeg svijeta samo snagom vlastitoga uvjerenja, vjerovanja u svoj narod, svoju klasu, u pravdu, u mir može ući u povijest svijetla obraza s dubokim tragom što ga je ostavio u svom narodu i u svijetu u kojem je živio.
Prema Marxu, život ljudske vrste je produktivan život u stalnoj samoreprodukciji. Ali ako postoje neke konstantne ontološke karakteristike čovjeka, one se ispoljavaju različito u raznim ljudskim situacijama. Čovjek je uopće generičko biće, a realno egzistira samo konkretni čovjek, individuum u danim životnim okolnostima. Međutim, nisu samo materijalne i socijalne okolnosti ono što čini čovjeka, nego su to i njegovi ideali. Kako ističe A. Tanović, on nije samo ono što u stvarnosti jest, nego i ono što može i treba da bude. Etičke konsekvencije koje proizlaze iz te koncepcije čovjeka bitno su huma¬nističke, pa je čovjekov korijen čovjek i zadatak mu je da se realizira kao čovjek. To može postići ostvarujući uvjete života maksimalno adekvatne samoj ljudskoj zajednici. Budući da je čovjek osnovna i najviša vrijednost, sva moralnost sagledana u toj dimenziji, dobro je sve ono što doprinosi emancipaciji čovjeka kao autentične društvene ličnosti, a zlo sve ono što sprečava takav razvoj i afirmaciju ljudskog dostojanstva u zajednici. Dakle, ispravno je sve što vodi realizaciji ljudske suštine, samopotvrdivanja svili ljudskih kreativnih mogućnosti, njegovih suštinskih snaga, a vrlina se sastoji u samorazvoju i usavršavanju sebe i zajednice; dužnost je čovjekova da čini sve što je u njegovoj moći da unaprijedi svoju i zajedničku produktivnost, da doprinese jačanju samosvijesti i svijesti o jedinstvenosti ljudskog bivstvovanja i afirmaciji univerzalnog humanizma.
Tito je takva neponovljiva ličnost, kao konkretni čovjek u ovom našem podneblju koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da unaprijedi samosvijest i afirmira univerzalni humanizam.
Pokazat ćemo to slijedeći neke od Titovih postupaka kojima je iskazao svoj moralni kredo i poimanje o potrebi zakonitog postupanja i odgovornosti čovjeka danas.