U jeku ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća Slovenija je udarala lihvarske cijene za naoružanje koje je osvojila od JNA. Neke proizvode prodavalo se i po 300 posto više od njihove tržišne cijene. No, na snazi je bio međunarodni embargo na uvoz oružja u bivše jugoslavenske republike tako zainteresirani kupci iz Hrvatske i BiH nisu imali izbora. S obzirom da je prodaja bila ilegalna radilo se na 'riječ', bez ugovora, otpremnica, specifikacija i drugih papira. Kako su vojnici naoružani, kako su kupljeni tenkovi i avioni, koliko je sve to koštalo, o tome do dana današnjeg nema nijednog službenog dokumenta i kao da nikoga ni ne zanima.

Je li šverc oružjem u devedesetim godinama prošlog stoljeća izvor bogatstava dobrog dijela današnjih elita u bivšim jugoslavenskim republikama? Ako pitate slovenske novinare Mateja Šurca i Blaža Zgagu, autore unikatne trilogije knjiga „U ime države“ o švercu oružja u Sloveniji devedesetih, odgovor je pozitivan. Ne samo pozitivan, nego, što bi se reklo gradacijom posustale Eurovizije, pun pogodak – „twelve points“.

Šurc i Zgaga utvrdili su, prikupljanjem kredibilne i obimne dokumentacije, intervjuiranjem brojnih sudionika preprodaje naoružanja, ali još i na neke druge načine, da je JNA po povlačenju iz Slovenije samo u streljivu ostavila vrijednost oko milijarde tadašnjih DEM. Preciznije rečeno, tu su vrijednost u kratkom ratu u ljeto 1991. godine pripadnici slovenske Teritorijalne obrane osvojili u sukobu s jedinicama JNA. Kada se municiji pridoda pješačko naoružanje, artiljerijska oruđa i oružja te sve drugo što se moglo preprodati Hrvatskoj i BiH iz bivših skladišta JNA u Sloveniji, vrijednost kojom su raspolagali probrani slovenski 'logističari' penjala se na nekoliko milijardi današnjih eura. Tome autori knjige dodaju provizije koje je Slovenija uzimala za uvoz oružja u Hrvatsku i BiH preko svoga teritorija, ali i preprodaju naoružanja koje je Slovenija kupila za svoje potrebe, pa izvezla dalje.

Šurc i Zgaga došli su do konkretnih imena kupaca iz Hrvatske (FOTO: Lupiga.Com)

Autori trilogije došli su do saznanja da je Slovenija zainteresiranim kupcima udarala lihvarske cijene naoružanja koje je osvojila od JNA. Pripadajući cjenik je za neke proizvode, poput metaka za kalašnjikove oglašavao i do 300 posto veće cijene od onih po kojima se ta roba mogla nabavljati na drugim tržištima. No, bio je oglašen međunarodni embargo na uvoz oružja u bivše jugoslavenske republike tako zainteresirani kupci iz Hrvatske i BiH nisu imali izbora.

Kako se kupoprodaja odvijala ilegalno, suprotno međunarodnom embargu, najviše se radilo na 'riječ', bez ugovora, otpremnica, specifikacija i drugih papira. No, Šurc i Zgaga došli su do dovoljno dokumenata i iskaza koji svjedoče da su zarade bile enormne i da im se u službenom financijskom krvotoku Slovenije gubi svaki trag.

Na cijelu stvar pao bi debeli sloj zvjezdane prašine slovenskog osamostaljenja, da neki od ljudi koji su bili na izvoru odluka o preprodaji oružja nisu postali najutjecajniji političari u zemlji, poput Janeza Janše, bivšeg slovenskog premijera koji pokušava izbjeći robiju za primanje mita u aferi Patria, a neki se svrstali među najbogatije Slovence, poput bivšeg, 'ratnog' ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara. Uzgred, i ta afera s nabavkom finskih oklopnjaka, u koju je uključena i Hrvatska, svjedoči da jednom započeti poslovi s naoružanjem vuku na neki način svoj trag do današnjih dana.

Do danas nema nijednog službenog dokumenta o tome kako se nabavljalo oružje (FOTO: novilist.hr)

Eto nas tako i kod Hrvatske i njezinog naoružavanja. Hrvatska je akciju „Oluja“ u kolovozu 1995. godine dočekala sa 130.000 vojnika, 350 tenkova, 800 artiljerijskih jedinica, 30 aviona i helikoptera. Kako su ti vojnici naoružani, kako su kupljeni tenkovi i avioni, koliko je sve to koštalo, o tome do dana današnjeg nema nijednog službenog dokumenta! Niti ga je itko, osim bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, tražio.

Mesićevi istraživački poduhvati o ratnome profiterstvu, od kojih je najpoznatiji onaj famozni susret njegova savjetnika Saše Perkovića i jednog od glavnih dobavljača oružja generala Vladimira Zagorca u Beču, uglavnom su nailazili na podsmijeh kod najvećeg dijela javnosti koja je prigrlila narativ kako je sve u obrani Hrvatske bilo svijetlo i besprijekorno. Pa i nabava naoružanja vrijednog nekoliko desetaka milijardi dolara o kojem nema nijednog službenog, cjelovitog izvješća!

Tako se o naoružavanju svoje zemlje građani Hrvatske više mogu informirati iz slovenskih izvora, budući da je prvi dio trilogije 'U ime naroda' iscrpno posvećen transakcijama s oružjem između Slovenije i Hrvatske. Šurc i Zgaga došli su do konkretnih imena kupaca iz Hrvatske, kao i ovdašnjih tvrtki koje su izdvajale i uplaćivale novac za oružje.

No, da se, recimo, pitalo nedavno preminulog generala Martina Špegelja, jednog od osnivača Hrvatske vojske i šefova nabave prvih kontingenata oružja za obranu Hrvatske, javnosti bi bio omogućen uvid barem u najvažnije stavke kupovine ratne vojne opreme. Špegelj je o svom učešću u tim nabavkama bez ustezanja pisao u svojim memoarima 'Sjećanja vojnika'. Možda je i zato na vrijeme sklonjen iz vojne i operative Ministarstva obrane.

Anton Krkovič, zapovjednik specijalne policijske jedinice Moris i Janez Janša, dvojica glavnih ljudi za raspolaganje oružjem koje je TO Slovenije osvojila od JNA (FOTO: Bobo)

Branimir Glavaš, kao i neki haaški osumnjičenici, objavljivali su na svojim internetskim stranicama dokumente o nabavljanju oružja, ali više iz očaja i nužde da se dokažu većim patriotima od nekih s kojima su u sukobu. Kao što je i afera Zagorac s pripadajućom dosuđenom robijom za tog generala, bila više kakav-takav ustupak Mesiću, nego pokušaj da se stvarno istraži što se sve i kako radilo u priskrbljivanju ratne opreme.

Unošenje ustavne odredbe o nezastarijevanju kaznenog djela ratnog profiterstva prije nekoliko godina, pokazalo se, bilo je u isključivo u funkciji obračuna s Ivom Sanaderom. Pa nije li u najmanju ruku tragikomično da je za zarađivanje na ratnoj muci naroda, između obilja mogućeg kriminala u nabavci oružja vrijednog nekoliko milijardi dolara, osuđen samo Sanader i to za proviziju na kreditu za kupovinu ambasada!?

Ni u Sloveniji se, prema rukopisu Šurca i Zgage, dugo, desetak godina nije previše razgrtao ratni i poratni mulj, ni ispitivalo podrijetlo bogatstva nekih vojnih logističara. No, sazrela je u Deželi s vremenom svijest da ogromne razlike u imovini među slovenskim građanima treba istjerati na čistac barem u onim slučajevima gdje je pozadina tih razlika besramno bogaćenje na švercu oružja. Možda i u Hrvatskoj sazre takva svijest jednog dana.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: wallpapers.com