AHMED BURIĆ: Poetika + politika = muzika
Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku.
„Često si u Sloveniji, ta zemlja je puna muzike, zar ne?“ – upitao me je prije nekoga vremena, glazbeni producent Joe Boyd, čovjek čije reference u svijetu popularne muzike bude apsolutno poštovanje. Puno je mitova oko toga, ali ispada da je on najviše „kriv“ što se današnji književni nobelovac Bob Dylan na Newport Folk Festivalu „uključio“ u struju. I tako postao glas nekolicine generacija, koje su se usprotivile američkoj imperijalističkoj dominaciji u svijetu. Malo kasnije Joe će u Londonu pokrenuti UFO Club, za skupljanje i afirmaciju mladih bendova, što će rezultirati prvim singlom tada nepoznate grupe Pink Floyd, koja će kroz karijeru prodati oko 250 miliona nosača zvuka. Nećemo dalje s njegovim referencama, možda još samo to da je producirao jedan od najpoznatijih komada filmske glazbe – „Duelling banjos“ iz remek djela „Izbavljenje“. Joe je živi spomenik zapadne pop-kulture. „Nisam tada imao 800 funti da snimim četiri pjesme njih četvorice – Gingera Bakera, Jacka Brucea, Erica Claptona i Steviea Winwooda, htio sam da pjeva Winwood, ali kasnije se desilo što je moralo“.
Da, uvijek se desi ono što mora. Tako je, recimo, prošloga tjedna održana Cvičkarija u Novom Mestu, 50. tjedan cvičeka i Pop Up Wine Festival, koja je zbrala tisuće ljudi. Da, dobro, mi iz Ljubljane s visine kulturne snobovštine ne možemo do kraja shvatiti taj događaj, ali mjesto je ta tri dana živjelo festivalski. Događaj je, istina, podijelio moje dolenjsko društvo: jedni su jamrali „da zašto se to dešava u centru pokrajine, na Glavnom trgu, to je veselica za na selo“, dok su drugi odobravali stvar. Što, neka se desi veselje: ono je uvijek vrijedan antropološki eksperiment. Plus činjenica da je cviček, uz chianti, jedino vino na svijetu koje se pravi iz crnih i bijelih sorti grožđa. Miješano. Miš-maš. Gemišt.
I muzika. Liste izvođača koji nastupaju uvijek su značajan dokument. Dakle, ako stvar posmatramo sa sociološke ravni, udarna pesnica za ovu vrstu zabave su Modrijani. Petak večer, glavni trg, i – gruvaj. Nismo ovdje zbog glazbene kritike: oni rasprodaju sve što zakažu, ta muzika ima poznata ograničenja u formi i sadržaju, vjerojatno niko iz tog žanra nikada neće prestići Avsenike, ali ni rokeri neće Beatlese, a ljudi to sviraju, i sviraće ubuduće. Nije moja čaša cvičeka, što bi se reklo, ali narod voli veselo. Svaki.
E, sad, kako je još Konfučije zapisao da ako hoćeš da upoznaš neki narod, onda poslušaj njegovu muziku, u tu se misao, kao i u pitanje Joea Boyda valja udubiti s dvije strane: prva je raznolikost. Slovenija je miješano društvo, tu žive pripadnici svega i svačega, i to se na njezinoj muzici čuje. S te strane možemo reći da je „eksperiment multikulture“, kako ga je onomad nazvala Angela Merkel, proglasivši ga u Njemačkoj neuspješnijim, u Sloveniji, u nekoj mjeri, uspio. To su, uostalom, pokazali i rezultati posljednjih izbora, čiji se credo može svesti na - NE Janši. Ta zemlja ne treba biti mađarsko–ruska kolonija.
U međuvremenu, zemlja pleše, i ljudi sviraju sve: tango, bossanovu, reaggae, dub, jazz, blues, balkan, i puno ih je dobrih. Drugo je duboka diskrepanca između onoga što se čuje na radiju, i onoga što čujete da nastaje u studijima. Nikada neću shvatiti zašto se ljudima servira pop koji izgleda skupo, u odnosu na nešto stvarno, i umjetnički fundirano. Dobro, sigurno ćete reći da je tako i u drugim granama ljudskoga bivanja, ali to je u slovenačkoj muzici tako zakucano, da čovjek jedva može povjerovati. Za posljednja dva tjedna često sam slušao slovenske radio stanice i dva puta čuo Vladu Kreslina, jednom Dan D, i jednom Mrfy. Možda slušam pogrešne stanice, ili me opalio prekmursko-dolenjski lokal patriotizam, ali stvarno pišem kako mislim. Govorim kako slušam. Slovenačka muzika je u ovom trenutku priličan fenomen: problem tih stvari je uvijek u tome što je naš pristup historicistički. Tako nekako je bilo i s punkom: takve stvari se skoro nikada ne izučavaju u trenutku nastanka, nego kasnije, kad vrijeme presudi. Da, baš kao reče stari dobri Dylan – ne možeš biti pametan i zaljubljen istovremeno.
Da, baš kao što se neke stvari nikada ne mogu zaboraviti. Tu subotnju večer na Novom trgu u Novom mestu, po kiši i to „žganje“ grupe Kingston (poštena tezga, sve „nakalemljeno“, i kako valja), DMP (benda koji je probijao led u devedesetima) i Dana D. Ljudi koji neće doma, iako je kiša, šareni kišobrani i energija koja pokriva grad. Pusti, naj te nosi voda…
Ispada da se otvorenost neke kulture mjeri prihvatom onih koji su je u prošlosti nipodaštavali: tako je ovih dana viralnim svijetom zaplovio spot u kojem notorni Bora Čorba pjeva svoju staru pjesmu „Hoću, majko hoću (u gradsku čistoću)“, u novom aranžmanu, sa sve dragačevskim trubama, i ekipom Okolja Piran, firme za zbrinjavanje otpada. Čorba, koji je posljednjih trideset godina uglavnom zagađivao duhovni prostor, našao se u novoj okolini, i počeo razmišljati ekološki. Spot je, simbolički, pokajnički: život je stari cinik. Put od prijezira prema bečkim konjušarima, do saradnje sa piranskim smetlarima trajao je dugo, više od trideset godina. Valjalo ih je preživjeti.
Tako da muzika zapravo jeste politika plus poetika. S tim da neke elemente u jednačini možete zamijeniti.
Zavisi koliko ste budni.
I koliko sanjate.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Cvičkarija/Facebook/E. Koncilija