Lako se moglo dogoditi, i sada naknadno vidim da bi to za mene bila velika šteta, da je ne pročitam uopće ili da sačeka neko neodređeno buduće vrijeme. Nakon kupnje veće količine knjiga u beogradskoj Laguni koncem ožujka, preostalo mi je konstatirati da se (hvala Ivanu Šarčeviću) među kupljenim knjigama nekim čudom našla i ova koju uopće nisam planirao. O Rajku Grliću znao sam površno, tek kao o redatelju i scenaristu nekih dobrih filmova. Između nas je i više nego dvostruka razlika u godinama, pa mi njegova knjiga nije bila na popisu stvari koje se „moraju“ pročitati. Ipak, nekako se umiješala tijekom prebiranja po policama i hvala joj na tome.

„Neispričane priče“ Rajka Grlića na 430 stranica, nakon predgovora i uvoda podijeljenih u 19 poglavlja označenih (ne svim) slovima engleske abecede od A do W, pričaju mnogo priča koje su, svaka jedinstvena na ovaj ili onaj način, od autora proživljene. Slažem se s Marinom Vujčić, urednicom koja je napisala predgovor, da je ova knjiga „nešto drukčije“ od svega što sam do sada pročitao: „Nije roman, nije autobiografija, nije drama, nisu memoari, nije leksikon, nije poezija, nije scenarij, nije zbirka priča – a opet je sve to. Jedinstven način na koji je Rajko Grlić pišući pronalazio dodirne točke filma i života, kombinirajući nepredvidivu dramaturgiju stvarnosti s fikcijom potencijalnih filmova, učinio ga je pripovjedačem koji je, nakon toliko filmova koji su obilježili hrvatsku kinematografiju, ovaj put 'izrežirao' sjajnu knjigu“.

U ovom Leksikonu neispričanih priča Grlić slovima abecede pridružuje određeni broj izraza ili fraza (u najširem: pojmova) vezanih za film, koji mu služe kao referentni okvir unutar kojeg će ispričati neku priču, obogatiti njihovo značenje novim iskustvima. Svaki od tih pojmova, njih više od 150 (radi ilustracije spomenut ću samo neke: „Animal Movies“, „Cinema's Exile“, „Escape Movies“, „Head&Final Shot“, „Jump cut“, „Military Movies“, „Prison Movies“, „Suspense“, „Television“), nosi sa sobom jednako toliko potencijalnih predložaka za scenarije filmova koji bi, kada bi se snimili, kazali nešto novo i bitno o stvarnosti, kako god pojam stvarnosti razumijevali.

Rajko Grlić (SCREENSHOT: YouTube/Vida)

No, i bez scenarističko-filmskih pretenzija, te priče same po sebi, često i na veseo ili sarkastičan način, donose mnogo bitnih informacija, i o filmskoj umjetnosti uopće, i o jugoslavenskom i hrvatskom filmu, i o jugoslavenskom i hrvatskom društvu u različitim desetljećima i historijskim lomovima. Ovu knjigu dobro je čitati uz prisustvo mobitela ili računala kao pomoćnoga sredstva, s kojim se (za one koji žele znati više) pristupa online enciklopedijama i člancima koji detaljnije govore o likovima i događajima koji se u Grlićevim pričama, na njegov način i onoliko koliko je potrebno za dinamiku njegovih priča i zapažanja, pojavljuju kao glavni ili sporedni akteri. Da navedem samo jedan primjer takvog čitanja: tek sam, inspiriran jednom od posljednjih priča, temeljito otkrio Dalibora Martinisa i otišao na internet pogledati „Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom (1978/2010)“, videokoncept u kojem Martinis 2010. godine odgovara na pitanja o životu i umjetnosti koja je snimio, postavljajući ih budućem sebi, kada je imao 31 godinu.

Čitajući knjigu na taj način, još sam više zavolio film i poželio pogledati (svjestan ipak da je to teško ostvarivo) sve filmove koji se u knjizi spominju, shvaćajući da se radi o bitnim kulturnim referencama. Također, prolazeći kroz različite priče, postao sam svjesniji svih problema koji stoje na putu pravljenja dobrog filma i cijelog rada koji je potrebno u to uložiti – Ante Tomić je u jednoj od ovih priča, za snimanja „Karaule“, zabrinuto rekao: „Kako se možeš time baviti? To je strašan posao!“

Manje količinski zastupljen i uglavnom isprepleten s umjetničko-filmskim aspektom, ali nimalo manje važan i informativan, jest i društveno-politički aspekt ove knjige. Od cijele obitelji Rajkove mame Eve, njih trideset i dvoje, samo su mama i stric Moritz preživjeli Drugi svjetski rat. Režim hrvatskih nacista (ustaša), kako je poznato svima osim moralno nakaznim poštovateljima 10. travnja, NDH i pozdrava „Za dom spremni“, koji po današnjoj thompsoniziranoj Hrvatskoj opet niču kao otrovne gljive poslije kisele kiše, svojoj kolekciji počinjenih genocida dodao je i istrebljenje hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova, što najvećim dijelom objašnjava prethodno iznijetu činjenicu. No, ni Socijalistička se Jugoslavija nije propustila ogriješiti o njih: Rajkov otac, poznati i važni filozof Danko Grlić, prošao je „obuku“ na Golom otoku, a majka Eva, partizanka, kasnija autorica knjige „Sjećanja“, provela je pune tri godine u neljudskim uvjetima Golog otoka. No, usprkos svim nevoljama s Jugoslavijom, ipak bismo mogli reći da im je to društvo najzad omogućilo da se afirmiraju.

Novi režim, onaj Tuđmanov, donio je i nove korake unazad. Kako Grlić piše u pismu iz 1994. godine (str. 93-99 u knjizi) upućenom svojoj kćeri tinejdžerici Olgi koja je od njega tražila da joj objasni zašto su napustili Hrvatsku i preselili se u Sjedinjene Države: „Kad je došla nova vlast, počelo je novo, čak i žešće, silovanje pojedinca. Istovremeno se stravično smanjio prostor na kojem se moglo pobjeći od te vlasti, prostor na kojem se moglo raditi a da ti vlast ne gleda u tanjur, ne zaviruje u krevet, ne prisluškuje telefon“. 

Grlić je po hrvatskim režimskim medijima ili glasilima neoustaškog podzemlja u mnoštvu prilika proglašavan za četnika, zatim za Židova koji radi protiv Hrvatske (kako je opisao u jednoj priči pod slovom B, matematički gledajući on je 50% Židov, 37.5% katolik i 12.5% pravoslavac), sve to uz anonimne telefone i prijetnje, i u tom novom ratnom stanju, u kojem „mržnja iskrivljuje psihu“ i u kojem je „vraški teško, gotovo nemoguće (…) živjeti a ne mrziti“, odlučio je da je jedini izlaz odlazak daleko, u Ameriku. A tamo u Americi, dok su u Hrvatskoj provodili njegove brisanje i zaborav, dok su Hrvatskom drmali tipovi poput Antuna Vrdoljaka, mnoga sveučilišta otimala su se za to da ga imaju za profesora – najzad je na Ohio University stekao najviši profesorski status.

Hrvatski liberali također bi trebali pročitati ovu knjigu, kako bi prestali sudjelovati u produkciji bajki o „dobrom ocu Franji“ kome bi Hrvati, već na temelju toga da je bio prvi koji je na nacionalističkom valu osvojio vlast, dugovali nekakvo poštovanje ili čak zahvalnost. Slučaj Rajka Grlića, i mnogi drugi slični i još mnogi puno gori, ne mogu se tek tako ignorirati ako želimo stvoriti ispravnu sliku o devedesetima i ako se želimo, radi svog zdravlja i svoje budućnosti, suočiti s tamnim stranama svoje prošlosti.

„Kako nagovoriti sebe, kako nagovoriti onoga tko dolazi iza mene, da tu treba ponovno rađati, smijati se, raditi? Kako kad primitivizam i u svom najnovijem trijumfalnom pohodu želi ponovno dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni, svi životi bezrazložno življeni“, pita se Grlić u uvodu ove knjige. Teško je dati ikakav, a pogotovo neki nov odgovor na takva pitanja. U toj „nadi protiv svake nade“, kao što govori Pavao u Poslanici Rimljanima, u tom „optimizmu volje“ koji dolazi nasuprot „pesimizmu uma“, kako bi rekao Antonio Gramsci, i jest sadržan paradoks života. Grlić je imao – i srećom još uvijek ima i nadajmo se da će to još dugo potrajati – život koji je zaslužio da i kroz ove maestralno ispričane „Neispričane priče“ bude ispričan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Presshaus

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.