ANDRAŽ ROŽMAN O „IZBRISANIMA“: „To je bilo etničko čišćenje birokratskim sredstvima“
Stranka DEMOS (Demokratična opozicija Slovenije), nakon osamostaljenja Slovenije, iz registra prebivališta izbrisala je 25.671 osobu. Taj potez, 1998. godine proglašen nezakonitim, uzrokovao je da ti ljudi, među kojima su i djeca, izgube identitet i osobne dokumente, poslove i mogućnost zapošljavanja, zdravstveno osiguranje, mogućnost školovanja i ostala ekonomska, zdravstvena i socijalna prava koja su im prethodno pripadala. Pamtimo ih kao „Izbrisane“.
FLASTER NA OTVORENU RANU: Spomenik „Izbrisanima“ kao pranje imidža ljubljanskih vlasti
Kako je to moguće? Na to pitanje koncizno je odgovorio Mirovni inštitut iz Ljubljane: prilikom osamostaljenja Slovenije 25. lipnja 1991. godine oni koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije, dobili su državljanstvo nove države - Republike Slovenije automatski, dok su svi državljani drugih republika SFRJ sa stalnim boravkom u SR Sloveniji prema članku 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije imali pravo u roku od šest mjeseci uložiti molbu za slovensko državljanstvo. Onima koji državljanstvo nisu dobili, koji zbog nekog razloga nisu uložili molbu ili je njihova molba odbijena ili odbačena, ili je postupak prekinut, oduzet je status stalnog prebivanja. Brisanje je u nekim slučajevima bilo i posve arbitrarno. Jasno je da su državljanstvo i stalno prebivalište različiti pojmovi, a svaki nosi određenu razinu prava i odgovornosti. Gubitak potonjeg u ovom slučaju doveo je do diskriminacije.
„Tega se ne da izbrisati“ („Ovo se ne može izbrisati“) dokumentaristički je roman Andraža Rožmana, u kojem je autor prikupio 42 svjedočanstva Izbrisanih, njihove rodbine i prijatelja te ih povezao u cjelinu. Knjiga dokumentira traume Izbrisanih i njihovu borbu za priznanje, čineći je važnim svjedočanstvom o ljudskim pravima. Ovo je, inače, treća knjiga Andraža Rožmana. Prvi roman, „Trije spomini“ („Tri uspomene“), priča je o sirijskom izdavaču, pjesniku i piscu palestinskog porijekla Mohamadu Abdulu Al Munemu i njegovom iskustvu izbjeglištva. Drugi roman, „Titov sin“, bavi se unutarnjim previranjima, marginalizaciji i stigmatizaciji duševnih tegoba. Izlazak nove knjige bio je povod da povedemo opsežan razgovor s Andražom, ne samo na temu "Izbrisanih", nego i o trenutnoj političkoj situaciji u Sloveniji koju uskoro očekuju važni izbori.
"I danas su vidljive transgeneracijske posljedice brisanja" - Andraž Rožman (FOTO: Matej Pušnik)
Knjiga „Tega se ne da izbrisati“ donosi literarizirane priče osoba izbrisanih iz registra prebivališta Slovenije. Kako si se odlučio baviti ovom temom i što si kroz svoj rad želio pokazati o društvu koje je uvjereno da se takve stvari „ne događaju kod nas“?
- Što sam želio pokazati o društvu? Odgovor na to društvo mora pronaći samo, ponajprije u obimom manjem dijelu knjige s fikcijskim pričama o prosječnim i nešto manje prosječnim Slovencima. Inače, kao i kod drugih mojih knjiga, odluka se odnosila na dvije razine, na emocionalnu i racionalnu. Najprije sam kroz prijateljstvo s izbrisanim aktivistima Irfanom Beširovićem i Mirjanom Učakar osjetio emocionalnu povezanost s pričama Izbrisanih. Zatim sam počeo razmišljati je li, trideset godina nakon brisanja, još uvijek važno pisati o tom birokratskom etničkom čišćenju. Brzo sam došao do potvrdnog odgovora, jer nepravda nikad nije u potpunosti ispravljena. Niti približno. Ljudi i dalje pate zbog brisanja, narušeno im je fizičko i psihičko zdravlje, razorene obitelji, neki nemaju mirovinu, barem ne pravednu, drugi su izgubili stan i ostalu imovinu, treći su izgubili život zbog deportacije na ratno područje i slično, a ponajviše su danas vidljive transgeneracijske posljedice brisanja koje se očituju na drugoj generaciji.
Jesi li prilikom pisanja imao neke etičke dileme?
- Pišući o drugima, posebno o ljudima koji su preživjeli teška iskustva, uvijek se susrećeš s etičkim pitanjima. Kad sam razmišljao o tome, došao sam do spoznaje da knjiga mora biti što autentičnija, masovnija i povezana zajedništvom. Želio sam otvoriti prostor za njihov glas i što manje intervenirati. Tu sam se oslonio na nobelovku Svetlanu Aleksijevič. Dok sam proučavao način na koji ona piše, u tome sam vidio i ogledni prikaz vlastitog pristupa i razmišljanja, kao i autentičnost koju sam tražio. Odlučio sam knjizi pristupiti njenom metodom ili barem metodom sličnom onoj koju ona koristi. U mojim utopijskim zamislima od samog početka cilj je bio da knjiga bude ljepilo pojedinačnih priča koje bi se povezale u zajedništvo, kako u književnom, tako i u širem smislu.
Izbrisana osoba (FOTO: izbrisani.org)
Priče iz knjige prikazuju različite sudbine – raspad obitelji, gubitak doma, radnog odnosa, mogućnosti školovanja, ekstremne životne uvjete, pa i smrti izbrisanih. Kako si odabrao koje priče uključiti?
- Počeo sam slušanjem ljudi koje sam poznavao već ranije, zatim sam spontano nastavio prema ljudima koje sam upoznavao kroz sam proces. Isprva nisam znao kako tematski odabrati sugovornike, to se oblikovalo usput. Na kraju su se formirale različite skupine koje sam povezao u cjelinu: izbrisana djeca i djeca izbrisanih; izbrisani aktivisti; izbrisani oficiri; izbrisani koji nisu imali sve informacije o brisanju i svojim pravima; deportirani izbrisani koji se nikad nisu mogli vratiti u Sloveniju; neizbrisani aktivisti koji su ispričali priče pokojnih izbrisanih i, na kraju, odnos među ljudima koji su prije dvadeset godina činili aktivističku ili zagovaračku grupu koja je postigla velike pravne i političke uspjehe.
Kako si držao balans između dokumentarnog i literarnog pristupa?
- Svjesno sam odlučio literarizirati što je moguće manje, odnosno samo onoliko koliko mi se činilo nužno da bi priče funkcionirale. Pri vaganju bi uvijek prevladao etički i autentični argument, da glas ostane što je moguće bliži onome kakav mi je i došao od ljudi te da u njemu bude što manje mojih intervencija. Svjestan sam da je to u apsolutnom smislu nemoguće postići, ali sam se nastojao tome što više približiti. Na kraju je nastalo djelo koje sadrži književne, novinarske i dokumentarne elemente, a neki su me upozorili da graniči s etnografijom. Kad je riječ o procesu slušanja sugovornika i uživljavanja, velik su utjecaj imali i pristupi socijalnog rada, budući da sam upravo završio magisterij iz tog područja, kao i psihoanalize, jer sam još prije nekoliko godina završio devetogodišnji psihoanalitički proces u kojem sam upoznao posve drukčiji način slušanja od onoga kojeg sam poznavao ranije, a istodobno i tišinu, koja je vrlo važan dio knjige i koju označavam s tri točkice. Slično sam postupio već u prethodnom romanu „Titov sin“, u kojem moj alter ego leži na psihoanalitičkom kauču, dok sam ovaj put na neki način zamijenio uloge. U ovoj situaciji sam ja bio slušač, odnosno u metaforičkom smislu psihoanalitičar.
Aktivist Aleksandar Todorović, Mirjana Učakar – srčana feministica i sudionica Ženskog suda u Sarajevu – oboje pokojni, te Irfan Beširević, bili su ključni akteri u aktivizmu Izbrisanih. Aleksandar Todorović je u politički boj Izbrisanih uključio provokaciju. Njegove ideje poput simboličnog gladovanja pred zoološkim vrtom, blokada pješačkih prijelaza pred parlamentom ili upada na predavanja tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara, izazivale su burne reakcije javnosti. Kako bi opisao njihov doprinos i ulogu u oblikovanju javne svijesti o Izbrisanima?
- Irfan, Mirjana i Aleksandar simbol su borbe za Izbrisane, kojima sam knjigu i posvetio. To su iznimno srčani, načelni, inteligentni, politički iskusni i zanimljivi ljudi koji su svoj život posvetili pravima Izbrisanih. U knjizi doznajemo puno toga i o njima i o odnosima među njima. U vrijeme pisanja pokojni je bio samo Aco, o njemu su govorili isključivo drugi, njegova supruga, kći, izbrisani suborci, drugi aktivisti ... On je bio provokativan politički inovator i vizionar, ali istodobno i meta fizičkih napada nacionalista. Duboko me potreslo koliko su otvoreno njegova supruga i kći govorile o samoubojstvu, obiteljskim odnosima i osjećaju krivnje. Profesor i aktivist Andrej Kurnik, primjerice, rekao je o Aci da ga je naučio kako marginalizirani ljudi bez moći mogu kompenzirati svoju nemoć i da je polarizacija možda jedini način za to. „Bio je Machiavelli odozdo. Pljuvanje koje je doživljavao na ulici pretvorio je u snagu. Genijalno“, rekao je Kurnik. S druge strane, aktivistica i profesorica Jelka Zorn citirala je Acu i Paula Freirea, prema kojima je borba Izbrisanih za vlastita prava ponovno uspostavljanje čovječnosti prethodno dehumaniziranim ljudima, što je, kako u pogovoru zaključuje književnica Lidija Dimkovska, ujedno i ambicija ove knjige.
Kako si kroz priče Izbrisanih istraživao ljudsku dimenziju brisanja i što znači dati glas onima koji su potisnuti i obespravljeni?
- Najprije bih rekao da ne dajem svoj glas, jer ljudi već imaju svoje glasove. Ja samo nastojim otvoriti prostor kako bi njihovi glasovi imali što veći doseg. Irfan i Mirjana više su puta naglašavali koliko je aktivizam bio važan za njihove živote, ne samo zbog političkih i pravnih pobjeda, nego i zbog toga što su kroz borbu pronašli smisao i ponovno dobili ljudsko lice. To je osobito vidljivo u Mirjaninim uvijek britkim i izravnim izjavama. Iznova je govorila da joj je brisanje, doduše, uništio život, ali ga je s druge strane promijenio nabolje, jer je prosječan život pred televizorom zamijenila aktivnim djelovanjem i zajedno se s drugovima i drugaricama oslobodila, osmislila i humanizirala, a to možemo postići svi ako se povežemo u zajednicu te se zalažemo za pravdu i radikalnu jednakost. Sve je to od iznimne važnosti za političku povijest Slovenije, pri čemu govorim o pravoj, plemenitoj politici koja dolazi odozdo, a ne o političkom marketingu, kako je stranačku politiku nazvao pokojni sociolog Tonči Kuzmanić. Politička borba izbrisanih postupno je proizvodila znanje, sve dok nije postala obrazovna baza za sve sljedeće borbe u Sloveniji. Bit tog znanja jest da se potlačeni moraju politizirati i sami boriti za svoja prava, dok svi ostali moramo biti njihova podrška, njihov razglas. Neki ljubljanski aktivisti tu su spoznaju crpili iz borbe zapatista u meksičkom Chiapasu, dok u socijalnom radu to nazivamo načelom: ništa o čovjeku bez čovjeka. Sve je to, naravno, utjecalo i na moja razmišljanja tijekom pisanja knjige i o ljudskoj dimenziji brisanja.
Rožmanova knjiga (FOTO: Tomaž Stupar)
Europski sud za ljudska prava presudio je u korist Izbrisanih. Jesu li ti poznati podaci, koliko je Izbrisanih dosad dobilo odštete i koliki su to iznosi? Jesu li nakon te presude automatski dobili odštete ili je trebalo podnijeti odštetni zahtjev?
- Ti podaci su navedeni na web stranici Mirovnog inštituta, gdje piše da je odštetu dobilo nešto više od 5.000 izbrisanih, a iznosi su bili bizarni, 50 eura za mjesec dana izbrisanosti. Odštete nisu dodijeljene automatski. Ne samo to, najmanje polovici od 25.671 izbrisanih nikad nije vraćen ni status – većina tih ljudi napustila je Sloveniju jer su bili deportirani ili su zbog sistemskog nacionalizma i rasizma otišli sami – a kamoli da su dobili odštetu. U vrijeme pisanja knjige i meni i nevladinim organizacijama bilo je poznato nekoliko desetaka ljudi koji su cijelo to vrijeme živjeli u Sloveniji u bijednim uvjetima i kojima ni nakon više od trideset godina nije bio vraćen status. Koliko takvih ljudi ima danas, ne znam, neki su u međuvremenu umrli, ali sam uvjeren da ih još uvijek ima. Za sve ne možemo ni znati, jer nisu svi u kontaktu s nevladinim organizacijama koje se bave Izbrisanima. Mnogi su umrli, a da im status nije vraćen.
U državama nastalim po raspadu Jugoslavije, uglavnom se ne zna o sistemskom brisanju iz registra prebivališta koje se desilo u Sloveniji i što ono predstavlja. Imaš li saznanja o takvoj ili sličnim problematikama u drugim državama bivše Jugoslavije?
- Nemam. Kad je riječ o kontekstu raspada Jugoslavije, mogu reći samo to da je brisanje dokaz da Slovenija nije bila isključena iz ratnih strahota devedesetih. Naravno, ne želim uspoređivati brisanje s drugim zločinima koji su se događali tijekom ratova, to bi bilo besmisleno, ali mogu reći – i to je u Sloveniji općeprihvaćen termin – da je brisanje bilo etničko čišćenje, samo nekim drugim, birokratskim sredstvima, koje je u nekim slučajevima završilo i deportacijom na ratno područje te fizičkom smrću. Uzrokovao ga je slovenski nacionalizam, koji je po svojoj strukturi sličan svakom drugom nacionalizmu. Pokušavao je dehumanizirati, protjerati, izbrisati, ubiti, što je u Sloveniji, na sreću, bilo moguće isključivom birokratski, a ne oružjem – oružani sukob trajao je svega deset dana. Što bi se tek dogodilo da su nacionalisti umjesto birokracijom rukovali oružjem?
Brisanje traje i njegove posljedice su danas, više od 30 godina nakon akta brisanja drugačije – uključujući i psihološke, zdravstvene i transgeneracijske učinke. U knjizi je i brutalno iskreno svjedočanstvo Ratka Stojiljkovića, današnjeg aktivista za prava izbrisane djece i volontera, koji je i sam tokom brisanja bio dijete. Ratko između ostalog kaže: „Da nisam bio izbrisan, danas bih imao doktorat ili magisterij … Ne bih se posvećivao marginaliziranim skupinama. I ne bi me progonila mržnja“. Kako je brisanje utjecalo na mlađe generacije?
- Djeca izbrisanih i izbrisana djeca bila su stigmatizirana, na neki način čak i getoizirana. Vrijeđali su ih, često ih nazivajući čefurima (pogrdan naziv za neslovenske doseljenike iz bivše Jugoslavije, op.a.), ne samo njihovi vršnjaci nego i učitelji, službenici ... Iz Ratkove priče jasno se vidi kako su ne samo izbrisani, nego i druga djeca roditelja iz drugih jugoslavenskih republika, bila stjerana uza zid te su na nasilje kojem su bili izloženi mogli odgovoriti jedino nasiljem. Bez sumnje je riječ o kulturnom rasizmu. Kod mlađih generacija vidljive su i socijalne i psihološke posljedice. Na neke su roditelji prenosili nasilje koje su sami doživljavali zbog brisanja i posljedične borbe za golo preživljavanje; bili su prisiljeni na rad na crno i nemoguće stambene uvjete, odnosno na siromaštvo, a logična posljedica toga bili su problemi u obitelji. Zbog brisanja se mnogi nisu mogli školovati i socijalizirati poput njihovih vršnjaka, neki su morali radom uzdržavati obitelji, kao maloljetnici trpjeti poniženja na radnom mjestu te sate i dane čekati u upravnim jedinicama, kao što je vidljivo u priči Biljane Pilipović. Iz priča djece jasna je transgeneracijska trauma koja i dalje traje i koja se vjerojatno nesvjesno prenosi i na treću generaciju, što je, na primjer, moguće iščitati iz priče Miljane Kostić Blagojević. Djeca se sjećaju i pričaju o tome na drukčiji način nego njihovi roditelji. Više puta mi se činilo da se lakše i dublje unose u vlastita iskustva. Čini mi se da u njihovom prepričavanju ima manje srama.
"Čini mi se da u prepričavanju djece ima manje srama" (FOTO: Črt Piksi)
Posebno je tragična sudbina izbrisanih Zorana Tešanovića i Dragomira Petronjića. Možeš li nam ukratko ispričati što im se desilo?
- U oba slučaja je posljedica brisanja bila smrt. Dragomira je slovenska policija bez ikakve odluke deportirala i predala hrvatskim vlastima. Nakon rata pronađen je u logoru gdje je strijeljan, a na tijelu su bili tragovi mučenja (posmrtni ostaci Dragomira Petronjića, pronađeni su 2007. godine u masovnoj grobnici nedaleko Jajca u BiH, op.a.). Taj je slučaj dokazan, jer je njegova obitelj godinama istraživala što se dogodilo i službene informacije dijelila s javnošću. Ne znamo, međutim, koliko je ljudi doživjelo sličnu sudbinu. Zoranu Tešanoviću nikad nije vraćen status. Od brisanja pa sve do smrti živio je u Sloveniji bez dokumenata i bez ikakvih prava. Tri desetljeća nije mogao legalno raditi, otići liječniku, kupiti ili unajmiti stan ... Posljednjih je godina gotovo nepokretan živio u prikolici na rubu Ljubljane, a jedinu je podršku imao u nevladinim organizacijama. Zimi se grijao plinskom bocom. U prosincu 2022. godine plin je eksplodirao, samo šest mjeseci prije završetka izvanrednog postupka za stjecanje stalnog prebivališta, čime bi Zoran dobio i pravo na smještaj u domu za starije osobe. Kako je ispričala Nataša Posel, direktorica Amnesty International Slovenija, Zoran je šest mjeseci čekao u hladnjači da mu se potvrdi identitet, nakon čega je pokopan u zajedničku grobnicu za siromašne, u kojoj nema ni Zoranova imena ni imena drugih pokopanih. Bio je izbrisan i nakon smrti.
Na tvojoj prvoj promociji u Participativnoj Ljubljanskoj Avtonomnoj Coni - PLAC okupili su se Izbrisani, prostor je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, a tražila su se i dodatna sjedala. Kako si doživio taj susret i je li to za tebe bio neki trenutak katarze?
- Za mene je to bio najljepši dan u godini, a nastavio se duboko u noć. Stekao sam dojam da je knjiga doista postala poveznica ove zajednice, baš kako sam želio, jer su se na istom mjestu ponovno okupili suborci i suborkinje, prijatelji i prijateljice koji se možda dugo nisu vidjeli, kao i šira javnost kojoj je stalo do tog pitanja. To nije bila klasična promocija knjige. Iako bi se izdavačka kuća Goga, s kojom već dugi niz godina izvrsno surađujem, rado pobrinula za organizaciju, želio sam se angažirati sam, pri čemu su mi neizmjerno pomogle prijateljice i prijatelji, drugarice i drugovi. Tako su neki pripremili prostor, postavili pozornicu i stolice, drugi su skuhali grah, treći donijeli kolače, četvrti piće … A najvažnije, došli su Izbrisani, koji su dobili riječ. Želio sam da se poruka prenese i na taj način. Već dugo nisam bio tako nervozan pred javni nastup, da bih na kraju osjetio spokoj i sreću jer sam imao dojam da nam je lijepo, što je ujedno i jedna od poruka knjige: iako je borba za prava Izbrisanih bila mukotrpna i iako su priče iznimno teške, ponekad je bilo i vremena za druženje i radost. I takvo povezivanje dio je borbe protiv svih mogućih oblika ugnjetavanja.
U jednom od intervjua izjavio si da si na promociji bio i tužan.
- Istina. Bio sam tužan jer neki nisu bili s nama, budući da su tijekom procesa nastajanja knjige umrli. Posebno mi je nedostajala Mirjana Učakar, koja bi s nama sigurno cijelu noć plesala, pila i pušila. Mirjana je umrla 2. listopada 2022. godine, dok sam još provodio istraživanje. S njom sam želio napraviti još nekoliko intervjua. Nažalost, otišla je prerano, ali sam neke naše razgovore imao sačuvane. Jako sam je volio, bila je neposredna i energična, uvijek za druženje, razgovor i šalu. Bila je dobra duša zajednice. Ne poznajem čovjeka koji je ne bi volio i kojem ne bi nedostajala. Najviše, naravno, nedostaje Irfanu, njenom najbližem prijatelju, bili su u svakodnevnom kontaktu iako je ona živjela u Ptuju, a on u Ljubljani. Volio bih da se ovom knjigom sačuva sjećanje na nju, ali i na druge ljude i njihove odnose. Nažalost, tijekom pisanja knjige i ubrzo nakon njenog izlaska, osim Mirjane, umrlo je još petero izbrisanih.
Predstavljanje knjige na kojem se tražilo mjesto viška (FOTO: Tomaž Stupar)
Početkom 2025. godine su u već spomenutom PLAC-u gostovale „Žene u crnom“, srbijanska inicijativa s dugom feminističkom i antimilitarističkom tradicijom. Kakva je tvoja veza s njima i kako vidiš mrežu postjugoslovenskih aktivističkih scena i solidarnosti?
- Sa „Ženama u crnom“ vrlo sam povezan od proljeća 2024. godine, kad smo se mjesec dana družili u Beogradu. Otad smo u redovnom kontaktu. Sudjelujem i u njihovim susretima, koji su mi otvorili nove horizonte. U posljednja tri desetljeća one su činile iznimne stvari, što je već dobro poznato. Na mene je najveći dojam ostavila njihova ljudskost, toplina, nevjerojatna ustrajnost, požrtvovnost i beskompromisnost u borbi za prava žrtava i jednakost svih ljudi, kao i znanje koje produciraju kroz brojne događaje, susrete i publikacije. Mogao bih još nabrajati. Stašu Zajović sam upoznao ranije, ona je i jedna od pripovjedačica u knjizi „Tega se ne da izbrisati“. Ispričala je priču o svom odnosu s Mirjanom, koju je označila kao antifašistkinju, internacionalistkinju i feministkinju. Surađivale su na Ženskom sudu u Sarajevu i postale prijateljice.
ŽENSKI SUD: Prenošenje privatne boli na javnu scenu
Građanska inicijativa izbrisanih je imala svoj prostor i arhiv u Avtonomnoj tovarni Rog, samoupravnom kulturnom i aktivističkom centru. U siječnju 2021. godine izvršena je prisilno iseljavanje Roga, objekti su porušeni čime su i Izbrisani izgubili svoj prostor. Mnogi ovaj događaj uz nastavak gentrifikacije javnog prostora vide i kao primjer dvostrukog brisanja Izbrisanih. Kako komentiraš ovaj razvoj u kontekstu svoje knjige i položaja Izbrisanih? Vidiš li u uklanjanju Roga nastavak mehanizama isključivanja i represije koji su devedesetih zadesili Izbrisane i kako taj događaj oblikuje prostor za kritički aktivizam danas?
- Za knjigu „Tega se ne da izbrisati“ taj događaj doduše nije presudan, no slažem se da je riječ o nastavku mehanizma isključivanja i represije. Autonomna tvornica Rog bila je legendaran politički, umjetnički i kulturni prostor koji je gradska vlast nezakonito deložirala i srušila, čime je uništila prostor izbrisanih, izbjeglica i migranata, umjetnika, filozofa, sportaša, migrantskih radnika, LGBT+ zajednice i drugih. Uglavnom, uništila je samoorganizirani prostor u kojem za ulazak nije bio potreban novac, nije bilo važno kojoj klasi pripadaš, nije se trebalo baviti natječajima i birokracijom, nego je bila dovoljna volja za suradnjom i stvaranjem. Danas ondje stoji blještava zgrada koju općina promovira kao kreativni centar, ali je ona potpuna suprotnost onome što je bio stari, pravi Rog. U Centru Rog, kako su nazvali novu zgradu, danas glavnu riječ nemaju obični ljudi, nego on funkcionira prema diktatu gradske vlasti i tržišne logike, s izlikom da je riječ o otvorenom prostoru za sve građanke i građane. Naravno, samo za one koji si mogu priuštiti ulazak u staklenu zgradu. Centar Rog savršeno se uklapa u već posve gentrificirano središte Ljubljane i kao takav predstavlja primjer dekadentnog kapitalizma u njegovoj završnoj fazi.
FLASTER NA OTVORENU RANU: Spomenik „Izbrisanima“ kao pranje imidža ljubljanskih vlasti
Izbrisani su u Parku izbrisanih, pred novim Centrom Rog dobili i svoje spomen obilježje. Kako vidiš simboličnu i emotivnu vrijednost spomen-obilježja Izbrisanima, posebice činjenicu da je oblikovano kao gornji dio slova Ć, čime se protjerano slovo i identitet kojem pripada simbolično vraćaju u javni prostor?
- U umjetničkom smislu, to je sigurno dobro rješenje. Ali ključno je pitanje što taj spomenik znači Izbrisanima. Ako je Društvo izbrisanih odlučilo da im spomenik mnogo znači i pristali su da stoji na mjestu gdje su u Autonomnoj tvornici Rog imali svoj prostor, koji je općina srušila, tad nemam niti ja pravo protiviti se. Samo oni mogu znati što spomenik predstavlja ljudima koji su prošli kroz iskustvo brisanja. Sam ga ne bih postavio na mjesto odakle je općina nasilno protjerala izbrisane dok istovremeno postavljanjem tog spomenika općina dobiva mogućnost djelomične aproprijacije borbe za prava Izbrisanih, s kojom, zapravo, nije imala ništa. Ali nije toliko važno što ja mislim, bitno je što žele Izbrisani. Spomenik, nekima od njih znači mnogo, drugima ne. Na primjer, gospođa čiji je pokojni muž bio izbrisan i kasnije mu je vraćen status rekla mi je da joj spomenik znači jako puno: „Kad pomislim da ljudi sada znaju tko smo, rasplačem se“. S druge strane, izbrisana osoba kojoj nakon više od 30 godina još uvijek nije vraćen status kaže da se pred spomenikom osjeća kao da su joj još jednom pljunuli u lice: „Dok nam svima ne vrate status, nemaju zašto postavljati spomenik“. Dakle, može se zaključiti da izbrisani različito shvaćaju spomenik ovisno o njihovom (klasnom) položaju. Istovremeno je jasno da brisanje, koje nije jednokratan događaj nego proces, još uvijek traje.
Tvoja knjiga je dokumentarni roman koji povezuje osobne priče izbrisanih, njihovih obitelji i aktivista. U prikazu knjige, Lidija Dimkovska spominje grižnju savjesti prilikom čitanja tvog rukopisa. Isto sam se osjećala čitajući tvoju knjigu, ali i desetak godina ranije gledajući „25.671“, predstavu Olivera Frljića na istu temu. Smatraš li pisanje ove knjige oblikom aktivizma i kakva je uloga umjetnosti i književnosti u postavljanju glasova nevidljivih i potlačenih u javni diskurs, te u poticanju solidarnosti i društvene refleksije?
- Mislim da je svako pisanje namijenjeno javnoj objavi politički čin u širem smislu, čak i kad se radi o naizgled potpuno nepolitičnim, primjerice, intimnim temama, koje obrađuju unutarnje konflikte pojedinca. Književnost je uvijek neki oblik angažmana, i dobro je da bude vrlo raznolika; i sam volim vrlo različite pristupe. Svi smo na spektru između potpune apolitičnosti i potpune političnosti. Autor se mora odlučiti gdje će stati na toj ljestvici – hoće li pretežno reproducirati aktualne društveno-političke norme ili će pokušati biti subverzivan. Tu se radi o etičkom pitanju, a za mene je neetično biti potpuno apolitičan ili se pretvarati da si apolitičan, jer kao pisac, odnosno kao netko čije je djelo dio javnog prostora, uopće ne možeš biti apolitičan. Prije nego počnem pisati, uvijek razmišljam o čemu i na koji način uopće imam pravo pisati s obzirom na to da sam bijel, heteroseksualan muškarac, građanin Europske unije i, vjerojatno, pripadam srednjoj klasi. O svemu tome možda i previše razmišljam, ponekad ograničim samog sebe jer imam osjećaj da o određenim temama ne smijem pisati, iako to nije točno – pisac može pisati o svemu, samo je izuzetno teško pronaći pravi izraz, ponekad gotovo nemoguće. U tom smislu, kod sljedeće knjige probat ću prema sebi biti nježniji, manje strog, ne ograničavati vlastitu kreativnost.
Detalj iz predstave "25.671" Olivera Frljića (FOTO: Mare Mutić)
A kako je s grižnjom savjesti?
- S grižnjom savjesti se vjerojatno suočava svatko tko piše o drugima, osobito o deprivilegiranima, i to je u redu. Bitno je da odluku ne donosiš na temelju grižnje savjesti, nego da je preradiš i da je ona, poput svih drugih doživljaja, samo dio procesa koji te vodi do etički i književno kredibilnog djela. Isto vrijedi i za čitatelje knjiga i gledatelje predstava: u redu je ako osjete i grižnju savjesti koja pokreće razmišljanje, ali je pogrešno ako ona na kraju postane dominantna, jer se osjećajem krivnje ne postiže ništa dobro. Osjećaj krivnje je, naime, suprotnost odgovornosti, a to je neodgovornost. Literatura treba poticati čitatelja i pisca da budu odgovorni prema sebi i drugima. Biti odgovoran znači biti pun poštovanja, empatičan, osjetljiv, human, povezujući, dobronamjeran i prije svega solidaran. Moj cilj svakako nije bio da grižnja savjesti bude dominantan osjećaj pri čitanju knjige „Tega se ne da izbrisati“, nego da potakne čitatelje na razmišljanje o tome što je odgovorno i pravedno.
U intervjuima i javnim nastupima često spominješ prisutnost nacionalizma, rasizma i marginalizacije u slovenskom društvu. Na nedavni slučaj iz Novog Mesta, smrt Aleša Šutara, kojeg je 21-godišnji osumnjičeni iz romskog naselja nasmrt pretukao, država je odgovorila vrlo oštro zakonskim izmjenama i donošenjem „Šutarovog zakona“. Uvođenje represivnog zakona prouzročilo je val zabrinutosti i društvene podjele, a mnogi upozoravaju da država i institucije primjenjuju dvostruke standarde – nasilje počinjeno od strane pripadnika marginaliziranih skupina brzo se i javno osuđuje, dok se nasilje pripadnika većinske populacije nerijetko relativizira ili potiskuje. Kako komentiraš razvoj situacije u kontekstu priča iz tvoje knjige: vidiš li paralelu između današnjih zakonodavnih i društvenih reakcija, represivnih mjera i mehanizama isključivanja koji su devedesetih snašli izbrisane? Može li ovakva legislativa i reakcija države ponovo otvoriti prostor za dehumanizaciju marginaliziranih skupina, poput Roma ili drugih ranjivih zajednica?
- Apsolutno. Uzorak se ponavlja: jednom su glavna meta Izbrisani, drugi put izbjeglice, sad Romi. U slučaju koji spominješ, državne institucije otvorile su vrata rasizmu, koji se u proteklim mjesecima snažno proširio po cijeloj zemlji. Vrata su u početku otvarali polako, jer su godinama zanemarivali položaj Roma koji žive u neprihvatljivim uvjetima, a u posljednje vrijeme su ta vrata širom otvorili stvaranjem moralne panike i skandaloznim zakonom koji nije usmjeren samo na represiju prema Romima, nego i prema drugima. Čini se da je vlast iskoristila tragediju kako bi ostvarila snove mnogih vlada o drastičnom pojačanju represije. U novom zakonu nalaze se odredbe poput one da policija može bez naloga ući u stan ako sumnja da će ondje pronaći oružje; na temelju odluke policijskog zapovjednika (dakle, arbitrarna odluka) može zatvoriti i nadzirati cijela područja; pod određenim uvjetima siromašni mogu izgubiti pravo na besplatnu pravnu pomoć; intervencija u socijalne naknade ako osoba više puta ne plati kaznu za prekršaj itd. Poznajem više ljudi koji zbog siromaštva i duševnih problema nisu u stanju platiti kaznu i ne mogu zamisliti što će se s njima dogoditi ako im država oduzme socijalne naknade. Zakon, dakle, neće štetiti samo Romima, nego i drugim, prvenstveno marginaliziranim grupama, dok većinsko stanovništvo plješće zakonu koji su podržali i liberali i desničari. Zakon nije rasistički samo prema Romima, nego i prema siromašnima.
Kakav je uopće položaj Roma u Sloveniji?
- Posljednjih tjedana više sam puta bio u društvu Roma koji su mi ispričali koliko tešku represiju i stigmu doživljavaju već godinama. Govorili su o policijskom nasilju, o tome kako policija vrijeđa i tuče djecu i starije žene; o diskriminaciji pri dodjeli javnih stanova, jer ljubljanski stambeni fond Romima ne dodjeljuje socijalne stanove iako su prvi na listi, o čemu postoji i označeni popis; o tome kako prosvjetni radnici romsku djecu odvraćaju od pohađanja nastave, a jedno su dijete čak i ispisali iz osnovne škole, što je nezakonito i ne znam kako je to uopće moguće ... Kad razgovaraš s djetetom koje pita kad će moći ići u školu i vidiš koliko to silno želi, jednostavno ne znaš što bi mu rekao. Istodobno ti je u mislima da to dijete živi u baraci ili prikolici bez struje i tople vode, s upitnim grijanjem, da ima roditelje koji cijeli život žive u getoiziranom okruženju i zato mu ne mogu ponuditi ništa drugo osim tog istog okruženja. Kako se onda ta djeca mogu razvijati kao njihovi vršnjaci? Kako da izbjegnu opasnosti ulice?
Uskoro, 22. ožujka, u Sloveniji će se održati izbori. Neki od ljudi koji su bili na političkim funkcijama i sudjelovali u procesu brisanja i danas su aktivni u politici. U posljednje četiri godine, od smjene vlade Janeza Janše, Slovenija je prema svijetu poslala niz progresivnih poruka, primjerice priznavanje Palestine, a prema neslužbenim informacijama, u narednim tjednima trebala bi donijeti odluku o pridruživanju tužbi Južne Afrike protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Iz Slovenije je, kroz djelovanje civilnog društva, došla i jedna od ključnih inicijativa te potpora europskoj građanskoj inicijativi „My Voice, My Choice“. Što se može očekivati na ovim izborima, s obzirom na jačanje represije diljem svijeta, i koliko su, po tebi, realne šanse da se ponovno uspostavi nazadnjačka politika Janeza Janše?
- Sve upućuje na pobjedu krajnje desnice, ali u nešto blažem obliku i na takvu polarizaciju da nitko neće moći sastaviti vladu. S druge strane, rezultati anketa snažno osciliraju, a do izbora ima još dovoljno vremena da se stvari promijene. Možda Slovenija prema van daje progresivnu sliku, ali to je samo privid. U stvarnosti se političko polje još više pomaknulo udesno; liberalna vlada, koja je imala dosad najudobniju većinu, lošim je odlukama i aferama prokockala podršku i popločala put krajnjoj desnici, ponajviše već spomenutim skandaloznim tzv. Šutarovim zakonom, koji ozakonjuje ultra-represiju i rasizam prema Romima, siromašnima i svima koji u potpunosti ne slijede neoliberalnu paradigmu, svima koji se ne žele podrediti potpunom nadzoru i poslušnosti. No uvjeren sam da će prije ili kasnije određeni članci tog zakona pasti na Ustavnom sudu ili na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Kad je riječ o Palestini, Slovenija se smatra jednom od progresivnijih država, no treba znati da je vlada na tom području suviše deklarativna, a premalo konkretna, a ponekad i obmanjujuća. Primjerice, u kolovozu je objavila da je zabranila uvoz robe koja potječe iz nezakonitih naselja na okupiranom palestinskom području, no Amnesty International je nedavno razotkrio da zapravo nikad nije usvojena pravna osnova za tu mjeru. Treba znati da motiv za stav vlade prema Palestini proizlazi iz unutarnjopolitičkih interesa, pri čemu veliku ulogu ima politika odozdo, koja vrši pritisak na etabliranu stranačku politiku i koja je u Sloveniji prilično razgranata – od socijalističkih i anarhističkih kolektiva do iznimno aktivnog pokreta za prava Palestinaca, koji djeluje već više od deset godina, te iznimno uspješne, već spomenute kampanje „My Voice, My Choice“. Naravno, pozicija Slovenije prema Palestini u potpunosti će se promijeniti ako Janša postane premijer. Kad je posljednji put bio premijer s vladine su zgrade visjele izraelske zastave. Što će njegov izbor značiti u kombinaciji s geopolitičkim okolnostima, teško je i zamisliti. Sadašnjoj vladi najviše zamjeram to što je popločala put Janši, što i ne iznenađuje, jer iz povijesti znamo da liberali utiru put fašizmu. Ipak, još uvijek postoji određena mogućnost da do najgoreg scenarija ne dođe. Zato, iako izbori nipošto nisu praznik demokracije, nego više nalikuju izboru istih ili sličnih okusa jogurta s različitim etiketama, 22. ožujka moramo glasati protiv sastavljanja krajnje desne vlade. Toga mi je već dosta, jer to činimo posljednjih dvadeset godina. Ali što nam u ovom trenutku drugo preostaje?
POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje
„NE BI SE ŠTEL MEŠAT“: Više EU članica ovog mjeseca priznaje Palestinu. A gdje je tu Hrvatska?
Da se za kraj razgovora vratimo na tvoju knjigu. Nedavno je prevedena i pod naslovom „Ovo se ne može izbrisati“ objavljena kod izdavača Otvorena knjiga u Srbiji. Kao što znamo, transgranična dostupnost knjiga u regiji i dalje je izazov. Hoće li je hrvatski čitatelji uskoro imati priliku čitati?
- Nadam se. Koliko znam, jedno hrvatska izdavačka kuća prijavila se na natječaj za prijevod i u iščekivanju je rezultata.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Ujedinjeni protiv fašizma
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
