Imao je, kao i gotovo svaki mladi čovjek na pragu svojih formativnih godina, mnogo planova, a onda se sve svelo na samo jedan cilj – život u šumi. Ivor Kos, 21-godišnji je mladić koji je odbacio suvremeni način življenja i preselio se u šumu.

Živio je u selu Novaki Oborovski u Općini Rugvica nedaleko Zagreba. No, Kos smatra da su Novaki Oborovski ipak daleko od autentičnog seoskog života. 

„Zovem to moderno selo. Po definiciji jest selo, ali ljudi su živčani, ne hrane se zdravo i zagađuju okoliš, tako da to po meni nije nikakvo selo“, govori na početku razgovora za Lupigu Ivor Kos koji je Zagrebu završio srednju Graditeljsko-tehničku školu. Znanje koje je stekao u školi zasigurno će mu pomoći u naumu da vlastitim rukama sagradi kuću. 

Ivor Kos namjerava vlastitim rukama podići kuću (FOTO: Privatni album)

Iako je već u srednjoškolskim danima maštao o preseljenju u zelenilo, ovog proljeća si je zacrtao – 10. travnja je datum kada će otići živjeti u šumu, pa kud puklo. Činilo se da mu se osmjehnula sreća jer je dogovorio da živi na zemljištu jedne bake koja je jedina stanovnica zabačenog sela u blizini gornjeg toka rijeke Mrežnice. Zamisao je bila da on živi na njezinom posjedu u šatoru i pomaže joj, ali kada je došao do bakine kuće, do koje se dolazi makadamskom cestom dugom 18 kilometara pa se onda još nekoliko kilometara pješači – dočekao ga je, veli, hladan tuš. 

„Htio sam da mi baka prenese znanje koje je nemam o životinjama, biljkama, sadnji i o lokalnim stvarima. To bi bila vrhunska simbioza, ali ništa nije išlo po planu. Sve je propalo. Ne znam je li se prepala ili je zla, ali kad sam došao pravila se da me ne poznaje i da nije bilo nikakvog dogovora. Počela mi je prijetiti policijom, socijalnom službom. Morao sam otići. Počeo je padati mrak i nisam stigao doći do auta, a našao sam se sasvim sam usred šume. Nisam ponio iz auta ni vodu niti hranu, imao sam samo šator i stvari koje mi u tom trenutku nisu trebale. Tako da sam postavio šator. Bilo je užasno, nisam oka sklopio čitavu noć, divlje životinje su prolazile. Drugi dan sam promijenio lokaciju. Poanta je da nisam odustao. Imao sam osjećaj da trebam ostati da se ne smijem predati i da će se nešto dobro dogoditi“, prepričava nam kako je proteklo njegovo prvo noćenje u šumi.

Drugi dan je, kaže, također bilo jako teško, nastavlja, trebalo mu je pola sata pješačenja do vode. 

„Nisam se usudio zapaliti vatru jer je u tom dijelu Mrežnice gdje sam postavio šator sve bilo izrazito suho, tako da sam palio vatru samo uz rijeku. To me veoma iscrpljivao jer da bih si skuhao obrok morao sam pješačiti pola sata do rijeke sa svim stvarima pa natrag“, prisjeća se „mladić iz šume“.

Ulovljeni ručak (FOTO: Privatni album)

Treći dan života u šumi opet je promijenio lokaciju boravka, četvrti dan je napravio ručak pored rijeke i upoznao čovjeka na čijem je zemljištu proveo mjesec dana. I ta priča, govori nam Ivor, pokazala se pogrešnom.

„Taj čovjek me počeo iskorištavati tako da ništa i od te zemlje. Tamo sam već bio posadio vrt, sve sam ručno prekopavao. Bilo je sve OK na početku, on i njegova žena su mi davali ručak, ali počeo je očekivati od mene previše. Kada me Nikola Borić koji također već godinama živi u šumi pozvao da na Papuku održim predavanje o tome kako sam se snašao, otišao sam tamo i tamo mi se pokvario auto pa sam ostao četiri-pet dana kod Nikole na Papuku. Čovjek na čijem sam zemljištu boravio me stalno nazivao i pitao gdje sam jer, govorio je, imamo puno posla. Vidio sam gdje to sve vodi. Izgubio se smisao da si pomažemo pa sam završio tu priču i otišao. Rekao sam si tad – nema nazad, ako se vratim kući izgubio sam“, prisjeća se Kos. 

Vratio se, kaže, samo po stvari na Mrežnicu pa otišao na Papuk i tamo proveo mjesec dana. Plan je bio da kupi jedan komad zemlje, ali je odustao zbog poteškoća s opskrbom vode, a cijena je, veli, bila prevelika. 

Prvi zasadi Ivora Kosa (FOTO: Privatni album)

„Trenutno sam u potrazi za zemljištem. Mislim da je najbolje odlaziti na lokacije i tražiti. Meni nije cilj da se zavučem u šumu sto kilometara od svih. Svjestan sam da je nemoguće da budem skroz samoodrživ. Cilj mi je povećati postotak samoodrživosti i kvalitetu života. Kasnije želim ljudima pomoći ako imaju želju odvojiti se od grada“, iznosi nam svoj plan. 

Trenutno s ljudima komunicira preko Facebook stranice Ivor u šumi koja je u kratkom vremenu okupila preko 4.000 pratitelja. Na njoj dijeli crtice iz svog života u prirodi. 

„Stvara se jedna supkultura ljudi koji žive drugačije. Cilj je da se što manje zagađuje priroda, da se manje ovisi o sustavu i da ljudi počnu razmišljati svojom glavom. Ne mislim da svatko mora otići u šumu kao ja bez ičega ili prolaziti ekstremne stvari. Ja to radim zbog sebe“, ističe za Lupigu. 

Smatra da je budućnost ljudskog roda u zajednicama na selu i u prirodi. 

„Gradovi su dugoročno neodrživi. Najbolje bi bile zajednice gdje su ljudi dovoljno daleko da imaju svoj mir, a opet dovoljno blizu da se poznaju i da si mogu pomoći“, procjenjuje mladić. 

"Oduvijek sam više povezan s prirodom nego s materijalnim svijetom" (FOTO: Privatni album)

Njega je, kaže, ubrzani način življenja ponukao ga je da poželi otići u šumu. 

„Taj brzi način života budi u meni moju lošu stranu jer svi mi imamo dobro i lošu stranu. Kada nemam vremena, živčan sam i nenamjerno se ponašam kako ne bih htio. Ljudi su danas zaluđeni glupostima. Mislim da ljudi nisu svjesni da je praktički sve što rade krivo. Nemaju vremena za sebe, svoje misli i za svoju djecu. Radije će se truditi da im se poveća plaća za 500 kuna nego da provedu vrijeme sa svojom djecom“, iznosi nam svoje viđenje.

Iako okolina možda misli drugačije, Ivor Kos ne vjeruje da je premlad za donošenje važnih životnih odluka, poput preseljenja. I napuštanja posla u kojem nema slobodu. 

„Iako imam 21 godinu smatram da to ništa ne znači. Osjećam i radim kako mislim da treba. Oduvijek sam više povezan s prirodom nego s materijalnim svijetom. Prvi put sam poželio otići u šumu još u srednjoj školi. Nisam se nikad vidio da radim od osam do četiri. Prvo sam mislio da je rješenje da imam vlastitu firmu, ali to nije bilo za mene. Više bih rekao da sam bio pod utjecajem drugih ljudi koji su mi govorili što je uspjeh. Kasnije sam shvatio da ljudi koji imaju milijune za mene uopće nisu primjer uspješnih ljudi. Ja to ne želim. Šuma je za mene jedino rješenje“, iskreno će.

Nekad mu je, priznaje, čudno biti sam, s nikim ne pričati. Počnu mu nedostajti ljudi, ali kada ih vidi, kaže, brzo ih se zasiti. Od predmeta mu, dodaje, ne fali ništa – pogotovo ne televizija. Da nas je internet odvojio od prirode, itekako je svjestan. 

Trenutačni dom 21-godišnjaka (FOTO: Privatni album)

„Stvari se tolikom brzinom zaboravljaju, gubi se sve što smo gradili. Netko je umro da bismo mi znali da je neka biljka otrovna, a onda se sve zaboravilo. Danas ljudi hodaju šumom i nemaju pojma koje biljke se oko njih nalaze. A da ne govorim o novim generacijama, oni tek neće ništa znati. Problem je i što izumiru stare sorte biljaka. Tako da mislim da je zabrinjavajuće ovo što se danas događa, možda me toga i najviše strah. Ljudi misle da se sve može naučiti na internetu, a to baš i nije tako. Ja sam najviše naučio na Papuku od jedne stare bake. Da je ljudi vide rekli bi da je glupa i podcjenjivali njezino znanje jer nema firmu, ali ta žena je puna znanja za svoje lokalno područje. Zna svaku biljku i svaki kamen i što čemu služi“, objašnjava nam Ivor Kos koji je uvjeren kako su najveći uspjeh u životu dobrota, iskrenost i poštenje. 

„Učim stalno, ali za mene je najveći uspjeh da budeš bezuvjetno dobar prema nekome i da si spreman se žrtvovati za iskrenost i dobrotu. Naravno da će te uvijek netko sjebati kada si dobar, treba to proći i pretrpjeti. Ali kada to prođe, takvi se ljudi maknu od tebe kao vrag od tamjana. Počneš nakon nekog vremena privlačiti dobre ljude u život, a to možeš samo ako si iskren. Mislim da je biti pošten jedini pravi put. Nisam savršen, imam fakat puno mana, ali ja biram biti pošten. To mi daje snagu“, otvoreno će naš sugovornik.

Trenutno ovaj mladić zarađuje za život tako što dostavlja knjige Nikole Borića „Šuma je moj dom“. Skuplja novac za zemljište i živi po šumskim lokacijama diljem Hrvatske. 

„Nije mi cilj zaraditi puno novaca nego imati novac za osnovne stvari. Znam obrađivati drvo i kamen, kovati željezo ... Mislio sam da znam nešto o biljkama, a sada vidim da imam još puno za naučiti. Želim sam napraviti svoju kuću i namještaj. Volio bih kada bi ljudi više izrađivali vlastite stvari“, kaže nam.

Inače je svirao bubnjeve u bendu, ali danas takav hobi smatra sebičnim. 

„Nije vrijeme za to, vrijeme je za saditi vrt. Kako je rekao glazbenik Varg Vikernes iz Burzuma – u vremenu koje dolazi sebično je baviti se glazbom. Već sad je hrana preskupa. Tako da, sorry frende, nemaš vremena za svirati gitaru, rođen si u krivo vrijeme, pobrini se za sebe i svoju djecu i kasnije ako imaš vremena sviraj gitaru. Danas je luksuz, po meni, baviti se hobijima. Ne osjećam se dobro da se bavim bendom, a ne znam i dalje posaditi vrt kako treba. Tko mi brani da kasnije kada sagradim kuću donesem bubnjeve i sviram?“, zaključuje ovaj 21-godišnjak kojemu priroda predstavlja sve u životu. Životinje i ljudi, kaže, puno su gluplji od prirode.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album