Sigurno ste primijetili kako naši prijatelji iz Bookse imaju odličan sajt, ali možda vam je promakao putopis u kojem autor Ivo Frangeš opisuje kako se zaputio do Madagaskara i Kenije. Skočivši do Afrike, za razliku od većine Lupeža kojima je krajnji domet Donji Vakuf ili Ivanić Grad, Frangeš je dospio do mjesta na kojima novac ne znači baš ništa, zbog čega je dva dana bio prinuđen gladovati, a potom je stječući nesvakidašnja iskustva, igrom sudbine završio tjedan dana u gostima kod ratničkog plemena

 

Kada me bratić još tamo prije ljeta, onako usput, pitao želim li s njim na Madagaskar te kasnije skoknuti još mjesec dana do Kenije, za mene je ta priča bila već zapisana. Već sam se vidio tamo, kao reinkarnaciju Indiane Jonesa dok se penjem po baobabima loveći lemure, kameleone i… čega sve tamo uopće ima? Jednostavno sam to morao vidjeti. Taj misteriozan otok, četvrti po veličini u svijetu i s više od 80 posto endemičnih biljnih i životinjskih vrsta doista zvuči kao prava stvar, a sad, nakon svega, mogu reći da to doista i jest. Kenija je zemlja s nešto razvijenijim turizmom, ali ništa manje zanimljivom kulturom, a da ne spominjem cijelu paletu afričkih životinja iz Disneyjeva Lion Kinga.

I tako smo nas dvojica, bez puno kompliciranja i pripreme, poljubili majke i krenuli u našu afričku avanturu. Let do Antananariva, glavnog grada Madagaskara, ide preko Londona i Nairobija te doista dobro zna kako čovjeka učiniti zombijem. No, već prvi koraci ulicama Tane izvukli su nam osmjehe na zgužvana lica. Ludnica na cestama, zanimljivi ljudi neobične fizionomije, prastari francuski automobili i sveopći kaos na ulicama upravo su ono zbog čega smo i došli. Ljudi i povijest otoka posebno su zanimljivi. Naime, Madagaskarom su do oko 6. stoljeća vladale životinje, a prvi su ljudi doplovili kanuima iz Indonezije. Kasnije otok nastanjuju i pripadnici Bantu naroda s Afričkog kopna te arapski i indijski trgovci koji suživotom stvaraju nevjerojatnu mješavinu različitih kultura i gena. U glavnom smo gradu proveli tek toliko da ponovno ovladamo vlastitim tijelima te ubrzo krećemo najvažnijom državnom cestom (za koju smo kasnije ustanovili da je jedina više-manje normalna za naše poimanje ceste na otoku) prema jugu, nagurani u mali japanski kombi zajedno s narodom i domaćim životinjama. Madagaskar je do 1960. bio važna francuska kolonija koja je služila kao glavni izvoznik vanilije, kave, čaja i kakaovca, što narodu, pak, nije donijelo ni dašak blagostanja. Država je nakon osamostaljenja prepuštena sama sebi, što je dovelo do rapidnog propadanja infrastrukture ostale nakon Francuza te niza državnih udara i valova nasilja koji se periodički ponavljaju prilikom gotovo svakih izbora. Posljednje takvo iskustvo za Madagaskar još je vrlo svježe i puške se još hlade otkako je 2009., nakon netransparentnih predsjedničkih izbora, država umalo gurnuta u građanski rat. Ipak, prisebnošću novog predsjednika i kompromisnom podjelom vlasti, nasilje je u zadnji čas zaustavljeno, a brojka mrtvih ostala je na 'zanemarivih'  dvjestotinjak. U tom kontekstu nas dvojica, u pretrpanom kombiju, po vrlo lošoj cesti na kojoj vojska naoružana dugim cijevima preventivno zaustavlja vozila svakih 10 km puta, krenusmo prema jugu u potrazi za nečim neodređenim. Nismo znali što tražimo, imali smo samo jedan cilj: doživjeti autentično iskustvo.

Nakon dva tjedna peripetija po nacionalnim parkovima unutrašnjosti, uspona na drugi po visini vrh Madagaskara te nakon što smo skoro progutani prelazeći nabujale rijeke, dospijevamo do kraja ceste RN7 na jugozapadnoj obali. Tamo se u lučkom gradu ukrcavamo na drveni jedrenjak (upravljan od strane nepismenih mornara bez karte i kompasa) te u gusarskom stilu, vođeni zvijezdama, krećemo Mozambičkim kanalom prema sjeveru na dvotjedno istraživanje tajnovite zapadne obale i ribarskih sela do kojih kopnenim putem nije moguće doći. Konačno smo uspjeli! Zašli smo u kutak svijeta gdje je novac još uvijek novina i ne postiže mnogo. Riječ je o polunomadskom ribarskom narodu imena Vezo, a takvom načinu života i priliči njihov asketski skroman pristup životu i imovini – čim ulove dovoljno ribe da prežive dan, potrebe su im zadovoljene te ih stjecanje bilo kakva bogatstva ne zanima. Pune razmjere tog pogleda na život i takvog, zapadnjacima neshvatljivog životnog stila, okusili smo kada smo pokušali kupiti hranu novcem koji u par navrata ljudima nije predstavljao apsolutno ništa te smo znali ostati gladni mašući buntom novčanica u ruci. Putem smo mijenjali prijevozna sredstva te smo tako, među ostalim, 2 dana proveli na pirogi, tradicionalnom kanuu s pomoćnim trupom čije je porijeklo u Indoneziji i pomoću kojeg se ta fascinantna kultura tijekom svoje kolonizacijske povijesti proširila na golemom području od Madagaskara do Uskršnjih otoka. Dva dana bez hrane u kanuu širine 60ak cm zaista su nezaboravno iskustvo nakon kojeg smo ljubili čvrsto tlo pod nogama, pogotovo nakon zadnje etape našega puta po moru kada smo bili toliko blizu potopa da smo na kraju iskočili u vodu do pasa i na taj se način dokopali dragog kopna. Sveukupno 400 kilometara na jedra prešli smo u smjeru sjevera što nas je na koncu dovelo do Morondave, grada iz kojeg navodno postoji cesta prema Antananarivu. Dvadesetak sati vožnje za put od 250 km u pretrpanom kombiju po cesti nalik na švicarski sir sada je zvučalo kao čisti luksuz u usporedbi s kanuom i valovima.

Prvi dio puta već je bio za nama i sada se valjalo pripremiti za malo 'prave Afrike'. Nepuna tri sata leta i već smo bili u Nairobiju, afričkoj metropoli i gradu s reputacijom jednog od trenutno najopasnijih u svijetu.

Kenija je zemlja s razvijenom turističkom industrijom i relativno moćnom ekonomijom, koja je godinama imala status oaze mira i stabilnosti, okružene brojnim manje sretnim državnim sudbinama poput Somalije, Sudana, Etiopije i Ugande. No, Kenijci su sve to doveli u pitanje postizbornim valom nasilja 2008. godine, kada je poginulo više od 1000 ljudi, a državna se ekonomija našla pred krahom, ponajviše zbog potpune propasti turističke sezone. Imajući iskustvo sa sličnom situacijom u Hrvatskoj 90-ih, znali smo da je upravo u takvom razdoblju najzahvalnije posjetiti zemlju jer, obzirom da turista nema ni za lijek, gosti su cjenjeniji no ikad.

Nairobi, taj impresivni velegrad vrlo ugodne klime, čiji centar po broju nebodera iznenađujuće nalikuje na Manhattan, te količinom ljudi u odijelima ruši predrasude o Africi, u isto je vrijeme, navodno, trenutno vodeći u  svijetu po stopi kriminaliteta. Imajući tu činjenicu na umu, javlja se neobičan osjećaj zadovoljstva kada vam nakon nekoliko dana provedenih u gradu nestanu samo novčanik i mobitel.

U Nairobiju smo obnovili zalihe hrane, kupili dovoljno plina za kuhanje na visini te se odmah zaputili ka ostvarenju svog jedinog unaprijed zadanog cilja – usponu na drugi po visini vrh Afrike, Mount Kenyju. Sretni gadovi, kakvi jesmo, uspjeli smo, sasvim slučajno, odnosno posredstvom velikog kozmosa, zateći se pri usponu u samom epicentru prstenaste pomrčine sunca u maksimalnom trajanju od 11 minuta, fenomena koji će se ponoviti tek 3043. godine. Nacionalni parkovi su u Keniji iznimno skupi, pa smo stoga nas dvojica, bez vodiča i nosača koji su za Mt. Kenyju standard, u tri dana uspjeli stati na vrh tog 5000 metara visokog sveca te tamo dočekati zoru s pogledom na more oblaka nad Afrikom iz kojeg izviruje jedino vrh Kilimanjara 300 km prema jugu. Nedovoljno vremena za aklimatizaciju omogućilo mi je da iskusim sve čari visinske bolesti koja, kako sam naučio, ponajviše pogađa psihu penjača te je u stanju onesposobiti i najpripremljenije pojedince. Nakon uspješnog uspona zaputismo se prema dolini poznatoj pod imenom Great Rift Valley u kojoj se pred 3 milijuna godina prvi put javila životinja pametnija od drugih koja će kasnije zavladati svijetom. Ta kolijevka ljudske vrste rasjedna je dolina između afričkih i arapskih tektonskih ploča koja obiluje vulkanskim jezerima. Čovjek se zaista neobično osjeća kada je svjestan da se nalazi na mjestu s kojeg je, uvjetno rečeno, potekla ljudska vrsta. Lijepo je zamišljati, kuhajući večeru na vatri, kako je možda baš tamo negdje, u dalekoj prošlosti, čovjek prvi puta zapalio hrpicu drva upoznavši svoju novu vjernu prijateljicu koju je kasnije nazvao vatrom. Proveli smo gotovo tjedan dana kampirajući na jezerima koja su dom nepreglednim skupinama plamenaca. Jata tih neobičnih ptica sastoje se od tisuća jedinki koje zajedno priređuju jednu od najspektakularnijih predstava divljeg životinjskog svijeta uopće, na trenutke bojeći cijelo nebo u ružičaste nijanse. Općenito, životinjski je svijet u Keniji uistinu nevjerojatan. Zebre, žirafe, slonovi i ostale životinje s razglednica u ruralnim su područjima doslovno posvuda te ih se često može vidjeti kako bezbrižno pasu uz cestu ili pak znatiželjno trče za automobilima. U takvom je okruženju lako zaboraviti na sve, a pogotovo na vrijeme, tako da se nas dvojica iznenada nađosmo u zadnjih 10 dana našega puta.

Turizam je u Keniji vrlo nalik nemilosrdnoj zvijeri kojoj je nemoguće umaći. Gdje god se makneš, uvijek će se naći netko tko će te navlačiti za rukav pokušavajući te odvući u svoj kombi na safari čija je cijena dovoljna da nahrani prosječnu kenijsku obitelj za mjesec dana. Od toga je zaista je teško pobjeći i nije lako doživjeti autentičnu sliku lokalnog života, bez da na tebe ljudi gledaju samo kao na izvor lake zarade. Već smo bili pomireni s idejom kako ćemo iz Kenije vjerojatno otići kao prosječni turisti ne uspjevši se maknuti sa uhodanih turističkih ruta, kad se sreća ponovno pobrinula za nas. U kampu u Nairobiju smo nenadano upoznali Miriam, Nizozemku koja je oženjena za Samburu ratnika, pripadnika ratničkog plemena Samburu Maasai s kojim živi i radi u najtradicionalnijem dijelu Kenije, na sjeveru zemlje gdje turisti rijetko zalaze zbog čestih oružanih sukoba. Za razliku od svojih poznatijih rođaka, Samburui nisu otkrili turizam i još uvijek su u ljutome ratu s okolnim plemenima. Narod se naziva ratnicima, tako da je odmah vrlo jasno čime se bave. Rat prožima velik dio njihove kulture (kao što je to s gotovo svim narodima koji nisu imali laku prošlost), što se i očituje u razvijenim raznim oblicima tradicionalnog oružja poput mačeva, koplja i otrovnih strelica, koje ratnici danas ipak sve češće zamjenjuju kalašnjikovima. Tjedan dana proveli smo u tom vrlo ekskluzivnom društvu, ne prestajući se diviti količini pažnje koju ti ljudi pridaju vlastitom izgledu. Mladi ratnici umotani u šarene krpe i okićeni desecima narukvica, ogrlica, obojanih lica i proširenih ušnih resica, ponosno hodaju uokolo noseći mačeve i koplja kao dio svakodnevnog 'dress codea'. Sjever Kenije vrlo je izložen dugim i teškim sušama koje uzimaju mnoge živote, bilo neposredno ili posredno, potičući žestoke sukobe među gladnim narodima. Tjedan dana prije našeg dolaska, na veliku sreću svih naroda istočne Afrike, pala je kiša prekinuvši tako 24 mjeseca dugo sušno razdoblje bez ijedne kapi kiše. Upravo ta posljednja suša imala je vrlo teške posljedice za Samburu narod. Samburui su tradicionalno stočari te su ljudi izgubili više od polovine stoke, a ovoga su im puta čak i deve umirale od gladi, što zorno stavlja stvari u perspektivu. Kušavši krv, koju mladi Samburu ratnici piju po tradiciji ali i iz proste potrebe, te iskusivši neudobnost devinih grba, uz još druga slična iskustva svakodnevice tih ljudi, ispunili smo mnogo više od prvobitnih ideja o upoznavanju stvarnoga života koji je toliko različit od našega. No, u jednom se trenutku, kao i obično, približio dan našeg odlaska i valjalo je zaputiti se natrag prema Nairobiju. Nakon posljednje noći na afričkom kontinentu i iskustva sa uzbudljivim noćnim životom te metropole u punom smislu riječi, svjedočili smo nevjerojatnoj teleportaciji koja nas je u desetak sati ispljunula u London, jednu od meka europskog zapada. Užurbani lijepo obučeni ljudi s I-podovima u ušima i mobitelima u rukama. Konačno, miris doma.

Kažu da takvo intenzivno iskustvo sudjelovanja u svakodnevnom životu ljudi čija je sudbina toliko drugačija od naše može čovjeka učiniti nesposobnim za ponovno funkcioniranje u zapadnom svijetu. Smatram da je takva spoznaja možda i najvrjednije što putniku putovanje može dati. I zahvalan sam mu na tome.

TEKST I FOTO: Ivo Frangeš za Booksu