Već godinama se na društvenim mrežama oglašavaju stranice koje nude „pomoć pri pisanju akademskih radova“. Odlučili smo kontaktirati te stranice s upitom o tome koliko bi nas koštao, primjerice, seminar od četiri stranice, a koliko diplomski rad od četrdesetak stranica. Rezultati su ovakvi. Za seminar smo dobili ponude u iznosu od 30, odnosno 48 eura te jednu za znatno viših 185 eura, dakle za četiri stranice. U slučaju diplomskog rada, dobili smo jednu ponudu od 400 eura, koja nam je zapravo spuštena sa „400-500 eura“ nakon što smo rekli da ćemo razmisliti. Druga nam je ponuđena u dvije rate, s ukupnim iznosom od 440 eura, dok je treća ponuda iznosila 1.485 eura. Cijene, rečeno nam je, ovise o temi, broju stranica i datumu isporuke. Pa tko onda kaže da je obrazovanje neprocjenjivo? 

Profile ovih stranica krase jeftine fraze poput „pouzdana i diskretna uloga u skladu s najvišim standardima“ ili „u svijetu akademskih izazova, prilagođena podrška je ključ vašeg uspjeha“. Jednoj od njih se u potpisu e-maila čak nalazi i disclaimer koji crvenim slovima upozorava kako su usluge „potpuno LEGALNE“ – dakle, velikim slovima. 

„Pod legalnim podrazumijevamo poštivanje autorskih prava i načela akademsko-znanstvene prakse. Svi oblici plagijarizma, krađe autorskih prava i povezanih prekršaja su isključeni. Naš poslovni odnos je profesionalan i etičan, a na klijentima stoji izbor na koji način će koristiti naše konačne intelektualne proizvode s obzirom da pružamo više vrsti stručnih usluga, a ne samo akademske“, odgovoreno nam je na pitanje što bi značio naznačeni disclamier. 

Potpis tvrtke koja nudi usluge pisanja studentskih radova (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

No, iako objašnjavaju da ne pružaju samo akademske usluge, činjenica je kako je pisanje studentske radove etično upitna praksa. Naši sugovornici iz akademske zajednice složni su po pitanju toga da se prakse ovakvih tvrtki i "poduzetnika" neupitno trebaju zakonski kažnjavati. 

„Radi se o prevari – ništa različito od izrade i preprodaje lažnih legitimacijskih dokumenata – dakle, trebalo bi biti zakonski kažnjivo“, smatra Helena Popović, docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Sami studenti često su u dvojbi oko toga čitaju li svi profesori baš sve radove. Odgovor na to pitanje teško je dati, ali sigurno je da mnogi profesori čitaju studentske radove, a studenti to uvijek mogu i provjeriti. 

„Kao i u svakoj profesiji, imate savjesne i temeljite zaposlenike i one koji to nisu. Ako student/studentica želi provjeriti je li seminar pročitan uvijek može tražiti konzultacije i zatražiti komentare na seminarski rad“, komentira Popović.

Nije nepoznanica kako neki studenti ne pišu svoje radove ili to rade sa teškom mukom, kao i da institucije višeg obrazovanja imaju svoje mane i da je akademska čestitost babaroga kojom se plaše brucoši kako ne bi bili zločesti i prepisivali. Usluge stranica koje nude pisanje seminara ipak nisu pretjerano popularne među studentima. Umjetna inteligencija format pisanja tuđih radova učinio je zastarjelim, dok se neki studenti radije okreću svojim kolegama studentima, odnosno provjerenom „čoviku“ koji zna i koji može napisati seminar za male novce. Uvijek postoji netko u neposrednoj blizini tko je „čovik za seminare“, a takvi se ne oglašavaju, nego predaja o njihovom umijeću ide „od usta do usta“, bez dizanja prašine na društvenim mrežama.

"Sada su ChatGPT i drugi generatori teksta novi izazov" - Helena Popović (SCREENSHOT: N1)

„U svakom slučaju, nedeklarirano predstavljanje tuđeg rada, uključujući AI alate što se donekle može softverski provjeriti, kao vlastitog rada, zasigurno je kršenje akademske čestitosti (plagijat) i podliježe stegovnoj odgovornosti studenata, a čak i deklarirano korištenje dijela 'naručenog' teksta uz hipotetsko odobravanje nositelja kolegija ne doprinosi ishodu 'samostalno (uz mentorstvo) napisati stručni ili znanstveni rad' ako je to traženi ishod“, kaže predavač s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Izvor Rukavina.

Kako bi odumrla ova „nečasna“ praksa, valjda trebaju umrijeti i uvjeti koji ju proizvode.

Prema mišljenju jedne studentice, veteranke u pisanju radova, teško da će praksu pisanja radova za novac nešto „izbaciti s tržišta“. Uvjerena je da čak i umjetna inteligencija nije tolika prijetnja kolikom se čini. 

Studentica s kojom smo razgovarali, a kojoj iz razumljivih razloga nećemo navoditi ime, krpala je svoj budžet pisanjem tuđih studentskih radova. U „poslu“ je dugo, a na društvenim mrežama se ne oglašava. Kaže kako je većinom pisala seminarske radove, a diplomske tek povremeno i to jednom ili dvaput godišnje. Za nekih desetak stranica naplaćivala je 20 eura, a diplomske bi cijenila između 200 i 250 eura. Radove je počela pisati za bliske kolega sa svoga studija što se s vremenom pročulo i izvan njenog fakulteta. Tada su krenuli i pozivi od nepoznatih ljudi koji su tražili da im piše radove. No, ona se većinom držala pravila da piše radove samo unutar vlastitog područja studija, prelazeći na teritorij drugih fakulteta samo u nekim iznimnim slučajevima. S obzirom da sada već polako zaključuje svoje studentske dane, počela je odbijati pisanje seminara. 

„Ja sam to radila jer sam trebala novce“, kratko će sumirati odgovor na naše pitanje zašto se počela baviti time. 

Činjenica da se na ovu praksu gleda kao na ozbiljan akademski prijestup, njoj ne predstavlja previše. Za nju akademska čestitost ne znači ništa ako se ne može zadovoljiti osnovne potrebe. 

„Osoba koja ima tešku financijsku situaciju i ne može naći normalan posao, nju briga za akademsku čestitost, jer na fakultet idu uglavnom bogati ljudi, bogata djeca“, kaže nam ova studentica.

Međutim, iako su socijalno-klasni uvjeti bitni, ipak je moguće naći druge načine za džeparac, komentira Hajrudin Hromadžić, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, koji smatra kako obrazovanje treba biti javno financirano, a ne neka roba. 

„To znači i da mora postojati akademska inkluzivnost koja počiva, ne na nečijoj financijskoj mogućnosti ili nemogućnosti da studira, već na zadovoljavanju kriterija i posvećenosti studiju. Iz tih su razloga važne i politike poticanja na studij i akademski rad, poput recimo stipendiranja za one koji svojim trudom i kvalitetom to zaslužuju“, istaknut će Hromadžić. 

Cjenkanje s tvrtkom koja studentima piše radove (SCREENSHOT: Lupiga.Com)

Inače, studentica s kojom smo razgovarali tumači da neki pojedinci naprosto nekada ne stižu napisati rad zbog obaveza pa im treba pomoć, ali da se diplomski rad ipak kad-tad mora napisati. Dogodilo joj se da su je neki studenti tražili da im ispravi diplomske radove koji su kupljeni i za iznose od 1.000 eura. Ona sama je odustala od pisanja diplomskih radova jer joj je jedan od glavnih problema bila komunikacija s mentorima. Studenti su joj, naime, znali slati screenshot e-mail prepiske razgovora i pitati što da mentoru odgovore. Dodaje i kako nakon odrađenog seminara ili prezentacija, uvijek utroši dosta vremena kako bi „naručiteljima“ objasnila što se u radu uopće nalazi, a oni opet, paradoksalno, moraju uložiti neko vrijeme da nauče to što su trebali napraviti u startu.

Kako je već smanjila broj seminara koje piše za druge sada je našla novu specijalizaciju – izrada prezentacija. Cijena je nekih 20-30 eura, a za ovaj posao koristi ChatGPT. Pitali smo se kako to da studenti sami ne koriste alate umjetne inteligencije nego traže nju. 

„Ljudi nisu snalažljivi, dapače, nekima je vrhunac pronaći nekog tko piše seminare. Za ChatGPT svi znaju, ali ne znaju ga svi koristiti. Mislila sam da će me umjetna intligencija maknuti iz posla – ali to se nije dogodilo“, kaže nam.

Iako nju osobno umjetna inteligencija nije ostavila bez prihoda, korištenje takvih alata u svrhu pisanja radova itekako se povećalo. 

„Sada su ChatGPT i drugi generatori teksta novi izazov“, objašnjava nam docentica Helena Popović. 

I Hromadžić će dodati kako problem „sumnjivih radova“, u smislu da ih student nije vlastoručno napisao, postaje sve više aktualan sa dostupnošću umjetne inteligencija. To ne znači da i prije umjetne inteligencije nije bilo problema sa radovima. Naime, fokus je ranije više bio na plagiranju. A za utvrđivanje je li određeni rad plagijat ili ne, koriste se alati za provjeru autentičnosti koji to i mogu utvrditi. 

„Imao sam neugodnu situaciju prije dosta godina, prvi diplomski rad koji sam morao na taj način provjeriti kao mentor, pokazao se kao plagijat. Postupio sam prema propisima. Prijavio sam slučaj fakultetskom Etičkom povjerenstvu, izvršena je detaljna provjera slučaja i studentica je poprilično rigorozno kažnjena. Iako općenito nisam pristaša represivnih mjera u obrazovanju, jer to vidim u snažnoj suprotnosti s akademskim idealima, kod primjera poput spomenutog nužno je podvući crtu jer nije riječ o klasičnim nepodopštinama, već se radi o krađi kao što je i svaka druga“, kaže nam Hromadžić.

Osim tehnoloških alata, profesori uvijek imaju i „staromodne“ načine provjere znanja. 

„Na svojim kolegijima nemam problema s provjerom 'autentičnosti' autorstva jer se u diskusiji i/ili na usmenom ispitu kroz problemska pitanja i dijaloški kritički osvrt relativno lako 'razotkriju' oni koji nisu samostalno odradili zadatak“, primjećuje Rukavina.

Teško je zamisliti da je ova praksa studentima, pisali oni radove ili ih kupovali, „pala s Marsa“. Okolina u kojoj se ta praksa odvija zapravo je prepuna primjera kojima se ovu „rabotu“, kakva god ona bila, ipak legitimira. S jedne strane imamo „babarogu“ zvanu akademska čestitost, a s druge strane često vidimo probleme kupljenih ili olako stečenih diploma u javnom životu, pa i na najvišim političkim instancama. A tu je i problem plagiranja kojima smo često svjedoci.

„Često su puna usta prazne frazeologije o akademskoj čestitosti, a istovremeno je puno loših primjera. Sjetite se samo slučaja Bože Skoke, da spomenem dobro poznat primjer otprije nekoliko godina, profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu za kojeg se otkrilo da je u svojoj kolumni u fakultetskom studentskom časopisu plagirao jedan tekst Borisa Dežulovića. I što se potom dogodilo? Dogodilo se da je tom istom profesoru, svega par dana nakon što se afera desila, na pompoznoj promociji njegove nove knjige u prvom redu sjedio tadašnji predsjednik države Ivo Josipović i tadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić. Kakva 'divna' poruka, kako akademskoj zajednici, tako i društvu općenito“, kaže Hromadžić. 

"Nužno je podvući crtu kad se radi o krađi kao što je i svaka druga" (SCREENSHOT: YouTube/MSU)

Nije stvar samo okoline, stvar je i problema obrazovanja uopće, načina na koji se obrazovanje tretira. Kvaliteta koju se očekuje od studenata promijenila se s bolonjskom reformom. Kvalitativni kriteriji postali su manje važni pred kvantitetom diploma. 

„Ova je reforma inicirala i masifikaciju visokog obrazovanja, što neminovno znači pad kriterija: lakše je upisati fakultet i lakše ga je završiti u odnosu na predbolonjski način studiranja. Dodamo li tome tržišnu logiku, unutar koje se institucije natječu za broj upisanih studenata, zabili ste zadnji čavao u lijes kvaliteti. Naime, u ključu ponude i potražnje, uglavnom se bira ono što je lakše. Tržišna je logika na javna sveučilišta, po principu bourdieuovskog polja, inaugurirana nicanjem privatnih visokoobrazovnih institucija koji imaju potpuno drugačiju logiku 'poslovanja', a nije pomoglo niti što Agencija za znanost i visoko obrazovanje 'šakom i kapom' dijeli akreditacije različitim studijskim programima za koje objektivno u Hrvatskoj nema potrebe niti imaju kapacitete izvođenja kvalitetnog programa“, istaknut će Popović. 

Ovom strukturnom problemu u Hrvatskoj odgovara i pritisak sa strane Europske unije. Prema Hromadžiću, na razini Unije postoji i nešto što se može nazvati diktaturom statistike. 

„To na primjeru teme o kojoj razgovaramo znači da recimo zemlje s periferije EU-a, poput Hrvatske, imaju pritisak 'bildanja' brojeva, to jest podizanja procenta formalno visokoobrazovanog stanovništva kako bi se približili standardima Unije“, kaže Hromadžić. 

Kada pogledamo sve ove utjecaje na obrazovanje, ne možemo se baš začuditi da praksa prodaje studentskih radova i korištenje alata za njihovu brzu izradu, u ovim uvjetima obrazovanja, nije, na neki način, logičan zaključak. 

Ipak, to ne znači nužno prestati ustrajavati na nekom vidu akademskog integriteta. Neki profesori su i sami ti koji zagovaraju akademsku čestitost koja za njih nije floskula nego praktična potreba. 

„U interesu svih nas je akademski integritet i djelovanje prema etičkim načelima – time svi dobivaju pa i društvo u cjelini. Nažalost, to očito mnogi ne uviđaju“, zaključuje Popović.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.