Studentski poslovi postali su toliko samorazumljiva činjenica da više nitko ne očekuje da se studenti bave isključivo studiranjem. Poslove koje su studenti, ali i neki radnici, prekrižili polako preuzimaju strani radnici. Čini se da njihovi putevi imaju više sličnosti nego razlika. 

Prema Državnom zavodu za statistiku, u zimskom semestru akademske 2022./2023. godine, upisano je malo više od 150.000 studenata. Oko 120.000 studenata, barem je jednom podiglo studentski ugovor. Prema poreznoj upravi, u 2022. godini, otprilike 76.000 studenata uprihodilo je oko 68 milijuna eura, a njih 43.000 pak, oko 182 milijuna eura. Ukupno – nekih 256 milijuna eura. U 2023. godini, 93.000 studenata zarađuje 122 milijuna eura, a 28.000 njih 163 milijuna eura. Ukupno – nekih 292 milijuna eura. 

S druge strane, prema Ministarstvu unutarnjih poslova, u 2023. godini izdano je 172.000 dozvola za boravak i rad (broj novih dozvola je 112.000), a koliko točno zarade radnici trećih zemalja – ne zna se. Jasno je tek da su ove dvije skupine ljudi skoro pa izjednačene po brojčanom udjelu u radnoj snazi u Hrvatskoj. 

Podaci Porezne uprave o primicima učenika i studenata za 2023. godinu (IZVOR: Porezna uprava) 

A u kojim se sektorima ove dvije skupine susreću? Iako studenti nisu službeno zaposlene osobe, oni čine rezervu radne snage, otprilike deset posto od ukupnog broja zaposlenih koji iznosi oko 1,6 milijuna. Studenti su razbacani po sektorima, ovisno treba li im stalni prihod, iskustvo u nekoj branši ili samo brza lova, ali i o tome kakav im je uopće početni ekonomski status koji, povremeno, odlučuje za njih same. Često, studenti rade sezonski kako bi podebljali svoj budžet za nadolazeću akademsku godinu, dok neki ipak rade cijelu godinu preživljavajući na tankom budžetu. 

Strani radnici, o kojima se mnogo pisalo, većinom pronalaze zaposlenje na gradilištima, trgovinama ili u ugostiteljstvu, a pri tome, čini se, poznavanje jezika nije presudno. Po izdanim dozvolama za boravak, oni također čine otprilike deset posto ukupnog broja zaposlenih, raštrkanih po različitim djelatnostima. Prema podacima MUP-a, od 172.000 izdanih dozvola za boravak i rad, njih 45.000 odnose se na ugostiteljstvo. 

Susreti ove dvije vrste radnika postali su dio svakodnevnice. Mišljenja studenata o stranim radnicima su različita, mišljenja javnosti pogotovo. „Ne valjaju ovi ništa“ i „imaju li šta mozga?“, neke su od „kritika“ koje sam osobno čuo.

Jednom od takvih susreta studenta i radnika, svjedočio sam u ugostiteljskom objektu jednog zagrebačkog šoping centra, na „Food Courtu“. Taj objekt je otvoren u ožujku, a od tada se puni studentima i radnicima iz trećih zemalja. Iako ovi potonji nisu imali nekog osobitog iskustva s radom u kuhinji, brzo su pohvatali konce. Roštilj ipak nije raketna znanost. 

„Dobro je u Hrvatskoj, ali je plaća mala“, kaže mi jedan od radnika tog ugostiteljskog objekta, 27-godišnjak iz Somalije. 

Nisam vidio previše razlike između njega i nekog drugog radnika ili studenta, koji radi ovakav tip posla. Pogotovo se previše ne razlikuje od svakidašnjeg Hrvata-radnika koji želi preskočiti granicu u daleke krajeve poslije studija, nakon razočarenja u državu. Hrvatska je ovom stranom radniku „Food Courta“ samo ulaz u Europsku uniju, a koliko će se zadržati ni sam ne zna. Studenti radnici su mu kolege koje on ne doživljava previše, jer studenti često mijenjaju poslove. Dok su strani radnici, na „neki“ način, prisiljeni biti na radnom mjestu, studentska mobilnost čini se kao bogomdana sloboda za studente prilikom odabira posla. 

Strani radnici vrlo često posao nalaze u ugostiteljskom sektoru (FOTO: Pixabay)

Ipak, sve više i više studenata traži posao kako bi se uzdržavali uz studij. Stoga, na koncu, studenti radnici nisu niti studenti, niti radnici, a niti mobilni. Nužnost uzdržavanja oduzima im vrijeme za studentske obveze, radnu mobilnost i slobodno vrijeme – sve je postalo luksuz. Nesigurnost potrage za novim poslom i posvećivanje vlastitom životu ne pravi veliku razliku između ove dvije vrste radnika. Oboje su privremena, jeftina roba. Jedna heterogena masa privremenih, jeftinih, radnika.

„Kažem uff…“, govori mi jedna studentica kada je pitam o njenom radno-fakultetskom rasporedu za idući tjedan. Raspored koji podsjeća na sastanke kakvog ministra, onda kada mu gori pod nogama, naravno. 

„Od pet radnih dana, 30 sati mi ode na posao u tri dana, po osam sati posla plus put do posla. Na nedovoljno veliku satnicu, uvijek pati nešto, ili faks ili spavanje ili posao. Vremena potrebnog za balans je jednostavno premalo“, kaže.

Iako se studentske satnice smatraju visokima (ukoliko ste studirali kada je satnica bila 16 kuna onda da, definitivno su sada visoke), visoki su i troškovi života studenta, pogotovo onih koji iznajmljuju stan u, primjerice, Zagrebu ili Splitu, pa konačni mjesečni iznos od, recimo 700 eura, nipošto nije dovoljan za nekoga tko ovisi samo o vlastitom radu kako bi preživio. 

Priroda studentskih ugovora takva je da ne obećava ništa, a i ono što obećava, rijetko tko poštuje. Tako, primjerice, pravo na pauzu i obrok ostaju samo zgodne rečenice na papiru. Pogotovo u ugostiteljstvu gdje se pauze, većinom, "kradu" od posla. Mimo potrebnih polja za pečat, potpis i isplatu, na studentske ugovore nitko ionako ne obraća previše pažnje. Studentski ugovori ne štite studente kada trebaju, primjerice, uzeti bolovanje. Njihov rad isključivo je ono što odrade taj sat, dan ili kako se već obračuna ugovor (znate da možete biti plaćeni i po „litri“ pa čak i po „porciji“?). Nema godišnjeg, nema sigurnosti iz mjeseca u mjesec, a nekada ni iz dana u dan. Čim ovi studenti prestanu raditi, gotovi su s kakvom-takvom financijskom sigurnošću. Nisi radio, nisi plaćen – blagodati tržišta. 

Zagrebački Student servis (FOTO: Studentski centar) 

Statistika EUROSTUDENT za period od 2021. do 2024. godine, navodi kako 36 posto studenata (u broju 54.000) radi kako bi si priuštilo to da su studenti. Biti student, a pogotovo ozbiljan student, danas je stvar luksuza. Biti bolestan, zdravstveno ugrožen, nije opcija u odnosu na financijsku ugrozu. Ne imati novca za umrijeti nije metafora. 

„Ko bi reka. Kad imaš stalne prihode i nemaš obveza na faksu, egzistencijalne krize prestanu“, kaže mi kroz šalu bivši student koji je prije radio uz studij.

Manjak u budžetu studenti popunjavaju u ljetnoj sezoni. Nekima je to ujedno i jedini način za otputovati na more. Situacija u ugostiteljstvu, primjerice, u mnogočemu se promijenila u zadnjih desetak godina. Strani radnici im se priključuju u ovom periodu, u zajedničkom privremenom radu, jer manjak radnika u ugostiteljstvu počeo se osjećati na svakom koraku. Ove godine, tko god je na kraju srpnja tražio posao, od privremenih studentskih do onih za stalno, mogao ga je pronaći od Dubrovnika do Umaga. Još u vremenu prije pandemije, ako nisi pronašao posao do travnja (a nekada i ranije), bilo je gotovo za tu sezonu. Sada, u samom srcu sezone, čovjek može naći posao. 

Intuitivno, broj slobodnih dana koji se nude na određenim poslovima ide u prilog tome da je u ugostiteljstvu kriza. Količina poslova koji sada nude dva slobodna dana značajno je porasla u posljednjih nekoliko godina. To vrijedi, za neke objekte, čak i u sezoni. Prije koju godinu, radni tjedan je bio minimalno šest dana rada u tjednu. Minimalno osam sati rada (eksploatacije?) dnevno. Kroničan manjak privremenih, ali i stalnih radnika, i onih stalnih sezonaca (stalno privremenih) potaknuo je stvari u smjeru da se radni uvjeti, koji su prije postojali u obliku rečenice na papiru (mislimo na „prava“ radnika), sada provedu u praksu. 

Iz jednog ugostiteljskog objekta u Splitu kažu da su pozicije u kuhinji najteže za popuniti. U ovom lokalu odustaju od krpanja iz sezone u sezonu. Od iduće će sezone zapošljavati strane radnike, ali, dodaju, strane radnike iz zemalja bivše Jugoslavije. Studenata imaju, i to onih koji se vraćaju iz sezone u sezonu, barem dok su još studenti, i dok im manjak radnika ide u prilog. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.