Ukoliko je cilj imigrantske politike integracija ili asimilacija stranih radnika, onda su šoping centri taj posao odradili i prije i bolje od državne politike u Hrvatskoj. Rad jednog Food Courta popularnog zagrebačkog šoping centra daje uvid u logiku kapitala, način na koji naglašava razlike i način na koji ih uvažava. Kako to da politike gube od taktike asimiliranja grilom? 

Šoping centri su ono što ostavljamo našim budućim istraživačima, mjesta gdje će se, među ostalim, moći secirati našu kulturu i njene promjene. Neke stvari će zasigurno biti zamijenjene u odnosu na dosadašnje pisanje povijest. Umjesto povijesnih ličnosti imat ćemo povijesne brendove, umjesto Deklaracije o pravima čovjeka pojavit će se Deklaracije o proizvodima, umjesto arhiva punih pisama, čuvat ćemo arhive pune računa. U tom kolažu svakodnevnice nagađat će se o onome što nam je bilo bitno i o onome što nam je bilo beznačajno. Seminarski radovi takvog kolegija bit će noćna mora studentima. 

Logika kapitala spojila je trgovine u jednu masu u kojoj alternativci kupuju svoju obuću od istih vlasnika gdje i gospoda kupuje ozbiljne polo majice. Razlika je samo u neonskom znaku trgovine i prišivku na tkanini. Njihove supkulture odavno su probavljene u prišivcima. A kapital voli supkulture. One su dizajnerske piste brze mode, vježbalište ukusa, besplatna ideja. Tako kapital obećava uvijek novo, ali ne nužno i lijepo. Logika inovacije u kapitalizmu ružna je u svakom smislu. 

Šoping centri, velika skladišta s neonskim svjetlima, dizajnirani sa što manje prozora i satova, zapravo podsjećaju na kockarnice. Umjesto aparata tu su izlozi. Ugodni mirisi parfumerija daju dojam da se radi o toplom, higijenski zbrinutom mjestu. Izlozi posramljuju gotičko slikarstvo na staklu. Svaki artikl čeka svog kupca, na kupcu je da odabere svoju veličinu. Hodanje je olakšano pravilnim geometrijskim oblicima i pokretnim stepenicama. Sve je tu napravljeno tako da se što lakše samovoljno odlučiš za novi artikl. Kada se umoriš od hodanja i razmišljanja, ugodni mirisi parfumerija na pokretnim stepenicama prelaze u mirise masti i klasne borbe. Medijacija mirisa vodi u klasni rat koji se vodi na odjelu s hranom – na Food Courtu. 

Svaki artikl čeka svog kupca (FOTO: Privatna arhiva)

Na blagajnama i pultovima ima, naravno, najviše Hrvata. Ali tamo gdje je primjerice kuhinja azijska, češće to ipak nije tako. Jednostavno, u kuhinjama su češće strani radnici. Bilo da se radi o tjesteninama ili burgerima, a čini se da je samo možda McDonalds iznimka. 

Na prvi pogled, stiče se dojam kako postoji tendencija da, što je boja kože tamnija, to se više nijanse kože gura u pozadinu gdje razlike postaju nevidljive – svi strani radnici, radnici trećih zemalja, ili kako god već tko želi, najednom su samo jeftini radnici. 

A opet, kulturološka obilježja ne smiju biti toliko vidljiva. Oni koji, recimo, nose turbane su, kako se čini, u utrobi su ovog skladišta zaposleni na pranju plastičnih tacni Food Courta, dok se oni s manje kulturoloških obilježja kreću među ljudima, kupeći te iste tacne. To nisu velika otkrića, to je naprosto tako.

Tamo sam, kao student, privremeno radio u jednom od lokala u Food Courtu. Radim to „undercover“, zbog posla, zbog novinarstva – kažem sebi koji nemam lipe u džepu. Umjesto razgovora za posao, odmah sam dogovorio prvi radni dan. Došao sam tamo, upoznao se s voditeljicom objekta koja je uzela moj studentski ugovor i uputila me iza vrata ureda, u garderobu. Na prvu, nisam primijetio radnike u kuhinji, ali sada kada sam ušao u garderobu, u oči su me gledala tri Afrikanca koja su se presvlačila. Na uputu voditeljice objekta, oni spuštaju kutiju s radnom odjećom sa ormarića i pomažu mi pronaći odjeću za rad: majicu, vestu, pregaču i kapu. Isprva se nismo upoznali, samo slušali naredbe. S druge strane, iz nekog razloga su mi izgledali preplašeno. Tko se boji studenata da filozofskog? 

Presvukao sam se i nabio kapu, pa prošao kroz skladište i kuhinju do blagajne. Na putu se upoznajem s jednim od glavnih kuhara, taj je iz Hrvatske. O poslu sam jedva razmišljao, samo sam se nadao da ga neće biti previše. 

Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. 

Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. 

Put u središte "rudnika" (FOTO: Privatna arhiva)

Taj se dan, petak, očekivala gužva. Pokazat će se s pravom. Ipak, model rada je takav da posao, barem ovaj na blagajni i slaganju, može odraditi jedna osoba, jer, kako rekoh, neke pameti tu stvarno ne treba.

U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja. One rupe u praznom hodu, a koje može bez problema popuniti dodatni radnik, odrađuje najbrži Afrikanac. On radi sve što treba. Iako natuca hrvatski, u komunikaciji kombiniramo loš engleski i početnički hrvatski. Kako uopće izgleda početnički hrvatski, mislim se.

Tokom smjene ponestaje tacni. Šoping centar organizira pranje tacni za sve objekte na Food Courtu. Kod njih treba ići i po čiste. Odlazim u utrobu skladišta s neonskim svjetlima. Tamo su mahom zaposleni Indijci. Tu obitavaju i oni koji nose turbane. Nekog kontakta ovdje nema, samo kupim pladnjeve, mimoilazeći se s jednim Indijcem, tek si kimnemo glavama. 

Na kraju dana, smjena je prošla lagano, uz dvije čik-pauze. Na jednoj od njih, zapalim zajedno sa svojim kolegom iz Somalije. 

„Dobro je u Hrvatskoj, ali plaća je mala“, kaže.

Cilj je prebaciti se negdje do Norveške ili Švedske. Hrvatska je samo ulaz u Europu i ništa drugo. Potom me pita znam li za neku aplikaciju za trgovanje dionicama. Pauza je, srećom, bila kratka.

Pred kraj smjene, jedna mušterija, koja je malo duže čekala svoju narudžbu, kaže mi: „Ne valjaju ovi ništa“.

„Dobri su momci“, kratko odgovorim. 

U tih par dana, dobio sam dojam kako ovdje uvijek nedostaje radnika. Tako i subotom, kada se očekuje gužva, nedostaje radnika. Taj manjak mjerim vremenom koje mi se krati od pauze, ali ne pada mi na pamet kompenzirati manjak radnika. Manjak radnika problem je vodstva, a vodstvo problemu manjku radnika doskače tako da na leđa drugih baca više neplaćenog posla pri čemu nije bitno jesi li student ili ne, bitno je samo da naivno nasjedneš na to. Ono zbog čega su domaći radnici zamrzili ove poslove, sada se događa stranim radnicima – krpanje smjena, pa krpanje rupa u smjeni, veće radno opterećenje, a sve bez dodataka na plaći. 

Čik-pauza moguća je ako tog dana nije manjak radnika, ako jest pauze nema, a dnevnica ostaje ista (FOTO: Privatna arhiva)

Mi, „mi Hrvati“, sve više odustajemo od tih poslova i oni su sada za druge, za pridošlice. Jedan od stranih radnika dobio je uputu da radi na što više pozicija i samo šutke krenuo gdje mu se reklo. Drugim riječima, naređeno mu je da radi i da ne staje, a kad je to prihvatio, tada je valjda, na licu mjesta, i „postao Hrvatom“. Ti strani radnici oko mene mahom su bili muslimani (koji su se čak i šokirali kada sam im rekao da su Hrvati, po tvorničkim postavkama, kršćani), a dodatni rad tada im se poklapao s iscrpljujućim ramazanskim postom. Znate li koliko dugo gladan čovjek može raditi na više pozicija? Odgovor je - dugo, nehumano dugo.

Što kada je musliman umoran, od posla i posta, u lokalu gdje ima samo slanine (ne, nije vic, već misaoni eksperiment)? Odustaje li on od religije ili umire od gladi? Ah, to proturječje unutar kapitalizma. Oni bi tu mogli ostati muslimani još samo u apstrakciji. Gril prekraja svijest, s jedne strane stvara grešnike, ali s druge - dobre, poslušne, odane radnike, koji prihvaćaju „našu kulturu“. 

A kako se ova moja avantura završila? Tako što sam dobio uputu da pomognem u kuhinji, jer tog dana nedostaje radnika. Odbijam govoreći da to nije moja radna zadaća i da nisam došao raditi u kuhinji. 

„Da, ali ja nisam zadovoljna tvojim radom“, odgovara voditeljica. 

Vjerojatno se radilo o tome da bih ja, kada bi me iznenadno zvali da nadoknadim manjak radnika u drugim lokalima te franšize, uvijek odgovarao da nisam dostupan (ipak sam tada bio student). U tjedan dana zvali su me (ali i studente uopće) na ispomoć dva-tri puta. Čim sam rekao „ne“, moje sposobnosti ocjenjene su kao nedovoljne. Izgleda da Hrvat, u usporedbi s radnicima trećih zemalja, ipak ima barem to malo više slobode da kaže „ne“. 

O kakvoj se tu slobodi, za oboje, može raditi? U konačnici, imigrantska politika izgubila je od taktike asimilacije grilom, a ja, još jedan student u nizu, dao otkaz na Food Courtu, postao sam tema jednog seminarskog rada kolegija koji još ne postoji. Umjesto o narodnoj predaji tkanja, pisat će se o popunjavanju jednog studentskog ugovora i interkulturnoj suradnji unutar kapitalizma, ostvarenog u ovoj pojavi istinskog kraja povijesti – šoping centru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.