Već gotovo pet mjeseci svjedočimo masovnim studentskim protestima u Srbiji. Borba je to koja traje i koja je potaknula široku društvenu mobilizaciju. Vjerojatno je to najveći i najmasovniji studentski bunt u Europi još od famozne 1968. godine. Što se sve događalo u proteklih pet mjeseci, sigurni smo, jednom će se proučavati u školskim udžbenicima, a novosadski režiser Aleksandar Reljić u svom se novom uratku odlučio ispričati događaje iz samo jedne noći.

Reljićev film „Najglasnija tišina“, večeras će, skupa s novim dokumentarcem „Crveni tobogan“ Nebojše Slijepčevića, otvoriti 21. izdanje ZagrebDoxa, a na rasporedu je i sutra. Novosadski redatelj svojim je filmom ovjekovječio jednu novogodišnju noć bez slavlja, studentski protest koji se u Novom Sadu održao 31. prosinca 2024. godine, kada su studenti odlučili da Novu godinu neće slaviti, nego će okupljeni na središnjem trgu, od 23:52 do 00:07, nepomično stajati u tišini kako bi odali počast za 15 žrtava stradalih u padu nadstrešnice na novosadskom željezničkom kolodvoru, 1. studenog 2024. godine te poručili vlastima da u njihovoj zemlji više ne smije biti mjesta za korupciju i one koji vladaju uz pomoć koruptivnih metoda.

U 28 minuta filma, Reljić je sav mogući prostor ustupio isključivo studentima. U „Najglasnijoj tišini“ nema naracije, tu su samo studenti i njihova iskrena želja za boljim, pravednijim društvom i nepokolebljivi žar s kojim organiziraju proteste. Reljić je snimio sjajajn i emotivan film, rekli bismo da je izvanrednim snimkama uspio snimiti povijest i budućnost u samo jednoj noći.

Zagrebačka premijera filma bila je povod da povedemo razgovor s Reljićem, kojeg čitatelji Lupige poznaju po njegovim ranijim dokumentarcima „Mamula All Inclusive“ i „Enkel“ koji je osvojio više međunarodnih nagrada te bio nominiran za Najbolji dokumentarni film godine 2018. na Prix Europa u Berlinu. Autor je i filmova „Sandžački proces“, „Bez oproštaja“ i Novosadsko sjećanje“. Bivši je glavni urednik Dokumentarnog obrazovnog programa na Radio-televiziji Vojvodine.

"Studenti su obrisali sve razlike i pokazali nam put" - Aleksandar Reljić (SCREENSHOT: YouTube)

Jasno je zašto si se odlučio zabilježiti ove povijesne događaje, ali kako to da si se odlučio fokusirati na doček Nove godine kada su studenti poručili da oni ne slave Novu?

- Svedoci smo šta se dešava u Srbiji i Novom Sadu od 1. novembra 2024. godine, kada je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici i ubila, sada već, 16 ljudi, jer je nedavno i Vukašin Crnčević preminuo. I od prvog dana sam želeo da ispričam priču o tome na neki svoj način. Kada su studenti najavili da neće slaviti Novu godinu i da će je 31. decembra dočekati sa odavanjem pošte stradalima u 23:52, pala mi je na pamet ideja da bi to bio jako dobar trenutak da se snimi film. 

Jesi li nastavio snimati i događanja iza Nove godine ili je ovdje tvoja priča o protestima i studentima završila? Čime si se vodio pri odlučivanju što od tog materijala izbaciti iz filma, jer sve jednostavno nije moglo ući u tih manje od pola sata?

- Od starta sam hteo da pokušam da snimim film u jednoj noći, toj novogodišnjoj, jer mi se učinilo da bi taj zabeleženi trenutak nosio u sebi svu univerzalnost i unikatnost studentskog bunta, odnosno studentskog pokreta u Srbiji. Ta Nova godina koju nisu slavili, odavanjem pošte žrtvama korupcije režima, simboličnog ulaska u novo vreme, moguću novu eru političkih prilika u Srbiji i slično, sve su to bili razlozi zbog kojih sam pokušao da snimim film samo u toj noći i mislim da sam donekle uspeo da prikažem sve te slojeve. Mislim da se u tom kratkom filmu, u toj samo jednoj noći vidi priroda studentske organizacije, ali i njihove rešenosti da neće pokleknuti i da će se do kraja boriti za ciljeve koje su postavili. Sa druge strane, namerno sam i sadržaj filma postavio hronološki, onako kako je noć tekla i onako kako su se ređali događaji, pa se tako i završava sa novim jutrom, u novoj godini i novom vremenu, kao što je glasio i glavni transparent koji su nosili - „Vreme je za novo vreme“. 

"Vreme je za novo vreme", isječak iz filma (IZVOR: Najglasnija tišina)

Ni ti nisi slavio Novu. Kako je bilo snimati i kako si ti emotivno proživio rad na ovom filmu? Što je tebi značila ta novogodišnja noć, kakva se vjerojatno više nikad i nigdje neće ponoviti, noć u kojoj nema mjesta za slavlje, u kojoj snimaš uplakane ljude koji na ciča zimi stoje i šute, dok se u pozadini čuju petarde i vatrometi onih koji su mislili da ipak ima nešto da se slavi …

- Moram da kažem da nije bilo ni malo lako, jer je ta noć zaista bila „sumorna“ kao što kaže jedna od protagonistkinja filma studentkinja Mila Pajić. Bila je magla, velika hladnoća, težak vazduh i bilo je teško i disati, a kamoli raditi. Sa druge strane, cela ideja o komemorativnom dočeku Nove godine i sama atmosfera na Trgu slobode bila je zaista veličanstvena i istorijska i bila mi je čast što sam prisustvovao jednom takvom činu, A petarde i vatrometi, koji su se čuli, zaista su bili veoma udaljeni od trga i na jedan poseban način su tom činu petnaesto minutne ćutnje davali na još većoj težini i značaju. 

U filmu se pojavljuju i neki studenti koji su danas u pritvoru ili ih pritvor tek očekuje, nakon što su vlasti prorežimskim tabloidnim medijima doturile snimke prisluškivanja jednog studentskog sastanka kako bi ih se potom razapelo kao teroriste i napravilo raskol u studentskom pokretu. Znaš li kakva je njihova sudbina danas i što predviđaš da će im se dogoditi?

- Prvo da razjasnim da to nije bio nikakav sastanak, nego druženje nekoliko studentskih aktivista i članova Pokreta slobodnih građana, doduše u stranačkim prostorijama tog pokreta i to je ono što je režim zloupotrebio, ne bi li izmanipulisao javnost kako studenti zajedno sa opozicijom planiraju da nasilnim putem svrgnu režim. To je inače danima bila glavna mantra „nenadležne osobe koja je na funkciji predsednika Republike“, tako da mu je taj snimak došao kao budali šamar, iako je i samo snimanje bila jedna neovlašćena radnja njegove tajne policije zvane Bezbednosno informativna agencija. Moram da kažem da su tih dana mogli pohapsiti pola Srbije da su prisluškivali sve ljude. Mogli su sprovesti racije po svim srpskim kafanama i prepuniti srpske zatvore ljudima, jer su svi tih dana bili i Apisi, i Principi, i Obilići i njima slični. Ipak, oni su im upali u oko, jer se zaista radi o nepokolebljivim borcima i sjajnim ljudima. Pored ljudi koji su mi akteri u filmu „Najglasnija tišina“, poput Lazara Dinića, koji je dobio 30 dana pritvora, i protagonistkinja mog prošlog filma „Novosadsko sećanje“ profesorka sociologije u Gimnaziji „Jovan Jovanović Zmaj“, Marija Vasić, takođe je u novosadskom istražnom zatvoru na Klisi. Ostatak ekipe nije u Srbiji i ne verujem da će se vratiti dok se ne reši to nezakonito i neosnovano zatvaranje političkih neistomišljenika. Što se tiče raskola koji si spomenuo, zapravo ograđivanja studentskog pokreta od njih, to je bio samo marketinški potez. Na prvom protestu podrške pritvorenicima bili su naravno i studenti, njihovi saborci koji ih nisu napustili. 

Studentski kreveti u blokadi, isječak iz filma (IZVOR: Najglasnija tišina)

Jedan od studenata u filmu ti govori kako je imao deset godina kada je Vučić došao na vlast. Koliko si ti godina imao kad je Vučić došao na vlast i koje je promjene doživjela Srbija u tom dugačkom periodu?

- Ja sam imao 38 godina. Srbija je u tih 12 godina polako tonula u mrak, u jednu opštu psihozu, kriminal i korupciju i jedan teški kič, šund i vladavinu sile bahatih, pokvarenih i glupih ljudi. Taj proces se odigravao veoma sporo, proračunato, ali mi, koji nismo poverovali u umivene radikale od starta, imali smo mnogo veće frustracije od ostatka nacije koja je mirno gledala urušavanje institucija na svakom koraku i nije verovala svojim očima, ono na šta je opozicija, kakva takva je, upozoravala od samog početka. Moj drug iz detinjstva i saborac iz benda Generacija bez budućnosti Borko Stefanović (zamenik predsednika Stranke slobode i pravde) prvi je i od starta nazivao Vučića diktatorom, ali se čini da ga javnost tada nije ozbiljno shvatala, dok nisu počeli da se ređaju, jedna za drugim, nepočinstva njegovog režima. Tada je uveliko bilo kasno. 

Zaposlenik si Radio-televizije Vojvodine koja je o protestima poput i ostalih javnih servisa, koji su, kad god i gdje god su mogli, ignorirali proteste. Dio poruka prosvjednika upućen je upravo prema RTV-u. Jesi li zbog toga imao nekih problema, kao i zbog toga što si podržao kolege koje i u ovom trenutku štrajkaju glađu u zgradi RTV-a. 

- Radio-televizija Vojvodine je pala u šake naprednjačkih žbirova tek 2016. godine, kada je SNS dobio većinu i na pokrajinskim izborima. Do tada, od 2012. do 2016. godine su bile najbolje godine u toj medijskoj kući, jer niko nije u tom periodu mogao da uspostavi kontrolu nad uređivačkom politikom. RTV je u tom periodu beležila rekordnu gledanost i imala je značajan uticaj i van teritorije Vojvodine, kao javni medijski servis Pokrajine. U maju 2016. godine kada su se pandurski spavači unutar kuće probudili i stavili u službu režima Aleksandra Vučića, u jednom danu smenjeno je 40 urednika i uspostavljena je kontrola i, naravno, cenzura. Mnogi su zaboravili da su tada novinari RTV-a i drugi zaposleni u programu podigli glas i organizovali demonstracije protiv cenzure. Osnovali smo i Pokret „Podrži RTV“ i u jednom trenutku izveli nekoliko hiljada građana Novog Sada na ulice. Režim je i tada organizovao kontramiting i kontramitingaše, sendvičare i ćacije, koje je doveo autobusima u Novi Sad, kako bi se borili protiv nas – novinara i medijskih radnika, koji su samo hteli da profesionalno rade svoj posao. Iako smo posle višemesečne borbe, kao ekipa ipak bili razbijeni, jer su mnogi dobili otkaze ugovora o radu, mnogi su i otišli. Mi koji smo ostali smo se tada organizovali u Sindikat „Nezavisnost JMU RTV“ i nastavili da se borimo unutar kuće. Od 15 članova sindikata, došli smo skoro do 300 članova i do činjenice da smo glavna sindikalna organizacija u medijskom prostoru Srbije. Naša borba je neprestana i niko od nas ne mari za posledice i ne boji se nikakvih ćacija, koji su nam uništili program i sve ono što se gradilo godinama. To im nećemo oprostiti i borićemo se do kraja, jer je RTV poslednji vojvođanski kombinat i moramo ga odbraniti. 

 Isječak iz filma (IZVOR: Najglasnija tišina)

Kao novinar si imao priliku pratiti na desetke protesta koje su se u zadnjih dvadeset i kusur godina održavali u Srbiji. Koliko je ovaj bunt kojem danas svjedočimo poseban u odnosu na neke ranije proteste. 

- Proteste pratim više od trideset godina, od antibirokratske revolucije i dolaska na vlast Slobodana Miloševića, čega se sećam kao klinac, preko protesta iz devedesetih koje sam pratio kao novinar agencije Beta, pa sve do današnjih studentskih i građanskih, na kojima sam učesnik. Ovo su najmasovniji protesti koji su se dogodili Srbiji. Ono što sam video 15. marta u Beogradu je bio tri puta veći protest od 5. oktobra 2000. godine kada je srušen Milošević. Takođe, ovo je prvi bunt u kojem se nisu istakle nikakve vođe, prvaci, lica, harizme i slično, i to je ono što ga čini originalnijim od bilo koje ranije pobune. Sa druge strane, atmosfera vedrine, mladosti, solidarnosti svih generacija, klasa, urbanih, ruralnih slojeva stanovništva, sve razlike su studenti uspeli da izbrišu. Postoje određeni uticaji, koje vidim i koji bi mogli biti pogrešni i pogubni, mislim na obrise desne ikonografije, ali su se studenti do sada pokazali vrlo politički zrelim i čini mi se da bi trebalo da ih sledimo i da znaju šta rade. Ono što sam takođe shvatio, jeste da ovu generaciju, sve i da hoću, ne mogu ispratiti. Mnogo su brzi i definitivno ne vide stvari isto kao i mi. Mislim da gledaju mnogo više u budućnost, nego što možemo i da pojmimo.

Čini li ti se da je ova generacija pametnija od naše?

- Definitvno. 

Jedna od studentica u filmu uvjerena je kako će 2025. godina donijeti promjene. Kakvo je tvoje mišljenje?

- Moraće. Nema nazad. 

Sudjelovat ćeš i u panelu „Studenti u blokadi – drukčiji svijet je moguć?“ koji će se u Dokukinu KIC održati 2. travnja. Pa je li drugačiji svijet moguć?

- Jeste. Ovi mladi ljudi nam to pokazuju svakog dana. 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.