HRVATSKA I KORONAVIRUS: Krajnje je vrijeme da se spomenu i neki diletantski propusti
Osim što uzrokuje ogroman javnozdravsteni problem, pojava novog virusa dramatično utječe na percepciju političke stvarnosti. S koronavirusom u Hrvatskoj dogodio se kopernikanski obrat u odnosu javnosti prema izvršnoj vlasti, koja trenutno uživa ogromno povjerenje i prima samo pohvale za ponašanje u ovoj situaciji, jednako i u lijevim i desnim medijima. Koliko je to neobično, govori stanje neposredno prije potvrde prvog oboljelog u zemlji.
Prvo, raspadajuće zdravstvo je već desetljećima povod kolektivnog očaja, da bi se u mandatu ove Vlade, s ministrom Milanom Kujundžićem, sunovratilo u još dublji ponor moralne i financijske krize. Ako se smijenjenom Kujundžiću na nečemu može zahvaliti, onda je to činjenica da je propast zdravstva učinio vidljivim široj javnosti, a ne samo rijetkim analitičarima zdravstvene politike. Pored toga, zadnje se tri godine rapidno srozava pozicija kompletnog političkog establishmenta, uključivši HDZ, a jačaju populistički pokreti koji se formiraju u stranke ili personalizirane političke akcije (Miroslav Škoro) dobre izborne prolaznosti.
Koliko je snažno nepovjerenje u sve institucije koje štite pravni poredak, socijalnu, pa i fizičku sigurnost građana, i uvjerenje da su za to stanje krivi svi koji su ikada bili na vlasti, najbolje se vidjelo u nedavnoj masovnoj potpori trostrukom ubojici u Splitu o čemu smo ponešto rekli i na Lupigi. O tome se mnogo pisalo, uz iznenađujuću dozu razumijevanja i konsenzus da smo konačno dotakli dno.
Vladajući trenutno uživaju ogromno povjerenje i primaju samo pohvale za ponašanje u ovoj situaciji (FOTO: HINA/Dario Grzelj)
Prvi doticaj sa zahtjevnom globalnom zdravstvenom krizom, potpuno je poništio taj trend, pa cijela situacija na trenutke izgleda kao pokazni primjer iz New Age priručnika o kvantnoj transformaciji političke svijesti uslijed nekog prijelomnog događaja. Naglo povjerenje u sistem može biti posljedica racionalnog procesuiranja podataka koji se nude (malo vjerojatno), ali i pametne političke retorike koja cilja na smirivanje panike i stvaranje dojma da su stvari pod kontrolom (mnogo vjerojatnije).
Ukoliko se rast broja zaraženih ubrzo zaustavi, ministar zdravstva Vili Beroš, hrvatski epidemiolozi i infektolozi imaju dobre šanse da postanu nacionalni junaci, a HDZ-ov će rejting skočiti u odnosu na konkurenciju koja ga trenutno ugrožava. No, je li takav ishod realan? Još je bolje pitanje – ako se to dogodi, hoće li biti zasluženo?
Vrlo teško, a eskalacija problema iz sata u sat ide u prilog tezi da već mnogo toga treba ispraviti. Prvo je potpuno nemoguće da zdravstvo koje ne funkcionira u stabilnim uvjetima, profunkcionira u kriznim. Nedostatak ljudskih, materijalnih i infrastrukturnih resursa, lošu organizaciju, neujednačenost u razini kompetencija i sve ostale probleme nije moguće nadoknaditi dobrom voljom. Jedan simptom toga je to što su u hrvatskim medijima ovih dana najtraženija dva hrvatska liječnika na radu u inozemstvu, dr. Ivan Đikić i dr. Igor Rudan, iako zapravo ne govore ništa posebno. Đikić se nekoliko puta pojavio da kao znanstveni celebrity izgovori općepoznate teze, koje se u proširenim izdanjima mogu naći na internetskim stranicama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), Centra za kontrolu bolesti (CDC) i svih lokalnih zdravstvenih institucija. Rudan pak u seriji tekstova nadugačko elaborira pitanje smrtnosti od koronavirusa, projekcije širenja epidemije, usporedbe s gripom, da bi u osnovi potvrdio tezu koja je notorna u svakoj sličnoj situaciji – postoje argumenti za najširi dijapazon scenarija, pa je najpoštenije reći da ne možemo predvidjeti razvoj situacije, pogotovo ne epilog.
U konkretnom slučaju, zbog dosad poznatih svojstava virusa Covid 2019 (o tome je zaista mnogo napisano, nema potrebe ponavljati) treba biti oprezan, ali nema razloga za paniku. Obojica su, međutim, složni da izvršna vlast i epidemiološke službe u Hrvatskoj postupaju mudro i odgovorno, iako je iz njihovih izjava potpuno jasno da iz daljine ne prate ništa drugo osim političke komunikacije i da bi se trebali suzdržavati od procjena stanja na terenu. Dakle, njihove su izjave i tekstovi neupotrebljivi za superviziju nad mjerama koje provode hrvatske zdravstvene vlasti. Međutim, sama činjenica da najveći komunikacijski efekt u javnosti imaju tekstovi dvojice stručnjaka koji nisu u našim epidemiološkim službama dovoljno je neugodna. Možda je problem u medijima, a možda i u tome što se nitko iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ne nameće kao opinion maker, ali to u oba slučaja nije dobro. Dodatan problem u medijskom angažmanu ovog dvojca je u tome što samo doprinose diskursu po kojemu je najvažnije ostati priseban, dok viši stupanj racionalnosti uopće nije tema.
Potpuno je nemoguće da zdravstvo koje ne funkcionira u stabilnim uvjetima, profunkcionira u kriznim (FOTO: HINA/Mario Strmotić)
Pitanje kvalitete javnozdravstvenih mjera je hitna stvar, ne zato što smo kolektivno u smrtnoj opasnosti od virusa, nego zato što je moguće da će pod udarom većeg broja zaraženih bolesnika kolabirati zdravstvo i razne privredne grane. U Italiji, gdje je na koronavirus pozitivno preko 10.000 osoba, a umrlo oko 500, zdravstveni sustav se nalazi pred kolapsom. Talijanski liječnici i medicinske sestre opisuju stanje kataklizme: pored svih mjera otkazivanja elektivnih zahvata i priprema posebnih prostorija za korona bolesnike, više ne postoji resurs koji nije iscrpljen. ECMO aparati, maske, dezinficijensi, kreveti, osoblje, lijekovi, sve to u trenutku dnevnog prijema 15-20 pacijenata s istom dijagnozom i kliničkom slikom, postaje vrijedno kao voda u pustinji.
Italija je, podsjetimo, na ljestvici Svjetske zdravstvene organizacije dugo držala drugo mjesto po kvaliteti zdravstva u svijetu. Dogodi li se približno slična situacija u daleko lošije organiziranoj, opremljenoj i siromašnijoj Hrvatskoj, pitanje neće biti koliko će ljudi umrijeti od zaraze koronavirusom, nego koliko će oboljelih od raznih bolesti ukupno stradati zbog blokade osnovnih mjera zdravstvene zaštite.
Zato je krajnje vrijeme da se spomenu neki diletantski propusti. Npr. potpuno je neshvatljivo da do danas hrvatsko stanovništvo nije jasno usmjereno na poseban broj telefona za osobe koje sumnjaju da bi mogle biti zaražene. Taj broj ne služi samo rasterećenju ostalih službi, nego i tome da se sumnjivi bolesnici u posebnim uvjetima pregledaju ili transportiraju u zaštićene bolničke odjele. Na internetskim stranicama ministarstava zdravstva EU zemalja u koje je virus već ušao, već je tjednima prva i najistaknutija informacija kontakt službe kojoj se treba javiti u slučaju sumnje na zarazu, a prati je izričita uputa da se ne ide k liječniku, nego će liječnik doći k pacijentu. Razlozi su samorazumljivi: odlaskom u prepune ordinacije, ugrožavaju se drugi bolesnici i zdravstveni radnici.
Informacija da se, u slučaju sumnje na zarazu Covid-om, treba javiti epidemiologu, nalazi se na trećoj stranici dokumenta koji se na stranici Ministarstva zdravstva otvara tek klikom na naslov „Sve što trebate znati o zaštiti od koronavirusa“, no ni tamo nema broja tog epidemiologa. Na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo istaknut je posve besmislen naslov „Brojevi telefona HZJZ-a na temu koronavirusa“. Na dan potvrde da imamo prvi slučaj zaraženog bolesnika, liječnici primarne zdravstvene zaštite (PZZ) nisu dobili nikakve upute što da rade s ljudima koji su panici nahrupili u ambulante, a mediji su objavili i priču žene koja se zatekla u čekaonici bolnice „Fran Mihaljević“, skupa s ljudima koji sumnjaju da bi mogli biti inficirani COVID-om i koji su bili u postupku obrade.
U PZZ su dan kasnije stigla generička uputstva za sve medicinske radnike, potpuno neprohodna i ispisana na pet kartica, iz kojih je potpuno nemoguće iščitati ulogu te razine zdravstvene zaštite, osim to da državni epidemiolozi možda (malo je vjerojatno, ali tako ispada) misle da PZZ treba sudjelovati u obradi i liječenju zaraženih. Među ostalim apsurdnim uputama, stoji i to da zdravstveni radnici, potvrđene slučajeve zaraze trebaju smještati u izolirani prostor (?!). Ako nekome nije jasno – upravo tako je došlo do toga da je liječnica obiteljske medicine iz Sesveta sumnjivog pacijenta uputila na hitni prijem KB Dubrava, koja je zatvorena radi tog incidenta.
Zatvoreni odjel hitnog prijema KB Dubrava (FOTO: HINA/Dario Grzelj)
Ne znamo koliko se osoba ponašalo na sličan način danima nakon objave prvog slučaja zaraze. Pacijenti s respiratornim smetnjama svjedoče da u nekim ambulantama od njih nitko ne traži neophodne anamnestičke podatke. Ne znamo ni zašto je ovaj tren za naše zdravstvo problematičan skup od 1.000 ljudi, ali ne i od 999 ili 500, ni zašto se ne zatvaraju vrtići, škole i fakulteti. Zašto je zabranjen put u Italiju, dok se Slovenija s dramatičnim porastom oboljelih ne spominje? Iz Zagreba se npr. u Sloveniju svakodnevno odlazi u kupnju osnovnih namirnica. Zašto su Jadrolinijini brodovi do jučer putovali iz Ancone do Splita, da bi na brodu, u luci i gradu nastao potpuni organizacijski kaos?
Sve to sigurno nema veze s potrebama zaustavljanja epidemije, nego s batrganjem da se zadrži normalan život i spasi ekonomija, iako je jasno da to neće biti moguće i da su Kina i Italija najbolji primjer da je radikalne mjere nužno provesti što prije. Posebno je taj signal važan siromašnim zemljama čiji su kapaciteti slabašni i za prvu liniju obrane. Relativno opušten odnos hrvatskih vlasti, usput budi rečeno, produkt je generalno ležernog stava zapadnih zdravstvenih tijela prema epidemiji u Kini i patronizirajućeg stava prema „autoritarnom“ režimu koji je, po donedavnom mišljenju stručnjaka s ovog kraja svijeta, poduzeo preradikalne mjere.
Sada jasno vidimo da ni zemlje liberalne demokracije nemaju mnogo pametnijih rješenja kada se nađu pred virusom protiv kojeg ne postoji drugi mehanizam zaštite, nego da se ograniči kretanje njegovog ljudskog domaćina. To, jasno, nije ugodno, niti je politički popularno, ali u suživotu čovječanstva s virusima na tu varijantu moramo računati. Uglavnom, prilično je jasno da je puno vremena izgubljeno i da je najviše stvar sreće kako ćemo u ovoj krizi proći, uz faktore koji nemaju veze sa zdravstvom (generalna pokretljivost stanovništva, raštrkanost manjih sredina, itd.). Epilog će utjecati i na status masovnog iracionalnog povjerenja u HDZ, kakvo stranka nije uživala ni u ratu – zadrži li se zaraza u uskom krugu, ostat će uvjerenje da su izveli i više od nemogućeg.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Mario Strmotić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Tubarone,mislim da jezični standard treba biti što širi.Bolje je da ljudi mogu reći i napisati veljača i februar,točka i tačka itd..itd...nego samo jednu varijantu.Pod obvezno uvesti u standard i kajkavske i čakavske riči i izraze,kao službene..Ne smeta ako tako dobijemo 3 puta više službenih riči i mogućnosti izražaja?To nije nikakv problem.Čovik može naučit i deset jezika,a kamoli ne može prihvatit jedan malo širi..Bitno je da se ljudi osjećaju ugodno u standardu.A ne da moraju smišljati kako nešto reći,prevodeći sa svog stvarnog materinjeg...Evo recimo,meni paše kombinacija ikavice,čakavice i djelomično važećeg standarda...Zašto i to ne bi bija jedan mogući standard?