Četvrti dan ZFF-a - neprolazna ocjena
Dan smo, barem neki od Lupeža, započeli u 15 i 30 filmom iz programa Festivala filma o ljudskim pravima. Na rasporedu je bio dugo najavljivani film Nenada Puhovskog "Lora-svjedočanstva". Iznimna gužva, masa političara i angažiranje policijske ophodnje u i okolo dvorane dali su do znanja da se događa nešto bitno. Riječ je, sumnjam da to ne znate, o splitskom zatvoru koji je funkcionirao od 1992. do 1996 godine kroz koji je prošlo više od tisuću zatvorenika među kojima su mnogi izloženi raznim oblicima mučenja, a pretpostavlja se da je u njemu živote ostavilo više od 50 zatvorenika. Da ne dužimo, najavit ćemo kako ćete mnogo više o ovom filmu uskoro saznati u našoj rubrici film.
Program smo nastavili kratkim francuskim filmom obećavajućeg imena – "Čovjek bez glave". Obećavajući je bio i uvodni redateljev (Juan Diego Solanas) govor. Simpatični striček svojim je gegovima i zgodnim govorom nasmijao ono malo publike koja se skupila u kinu SC, a onda slijedi priča. Čovjek bez glave dobiva karte za ples. Odlučuje na njega pozvati svoju simpatiju, koja njegov poziv prihvaća. No, problem je glava, koju treba kupiti, a bezglavi za to baš i nema previše novaca. Sve glave koje je probao nisu njegov tip, te na kraju sav izvan sebe odustaje od glave i bezglav, kakav jeste, dolazi do svoje izabranice koja ga bezglavog, kakav jeste, prihvaća. Izvrsna fotografija i besprijekorne animacije su na mjestu, ali što još sadrži ovaj film zbog čega je prošle godine dobio nagradu u Cannesu za najbolji kratki film, nismo uspjeli otkriti.
A nakon toga slijedi promašaj – australski film "Salto" u trajanju od, predugih, 106 minuta. Od ekipe koja je sudjelovala u filmu, na ZFF-u se nitko nije pojavio. Ispričali su se pripremama za dodjeljivanje australskih filmskih nagrada gdje su nominirani u, čini mi se, 15 kategorija. Zašto? Ne znam. Glavni akter je šesnaestogodišnja Heidi koju majka uhvati u krevetu sa svojim ljubavnikom, te zbog stida i srama Heidi bježi u neku hladnu zabit, gdje pokušava naći neki posao, a zapravo želi naći neki život. Spremna je na štošta pa se tako podaje lokalnom mladiću koji također ima nekih dubljih problema. No, od toga Heidi ne dobiva ništa, pa mora iznajmiti stan od žene čiji je muž Hrvat (pazi koincidencije) i koja također ima golemih problema. Priča tako teče, ništa se ne događa, dani prolaze, sve je sporo, toplo kino mami vas u san, sve više ljudi hrče, a vi se opirete uživajući u prekrasnim krajolicima one hladne zabiti, osim ako niste pedofil, pa uživate u scenama, vrlo često, razgolićene Heidi. Da se razumijemo, film nije loš, dobar je, ali izgleda da nas je ZFF razmazio pa tražimo barem vrlo dobre filmove.
Uglavnom, sve skupa se odužilo, te nije bilo nikakve pauze do sljedeće projekcije, što dakako, nakon dva i pol sata sjedenja nismo mogli podnijeti, te smo zbog toga propustili iransko-francuski film "Psi lutalice" i što je najgore, nećemo se lagati, o njemu nemamo nikakve povratne informacije.
Posljednja projekcija u glavnom programu četvrtog dana kasnila je već gotovo sat vremena od planiranog termina, a ruku na srce, gledanje, inače izvrsnog kinesko-njemačkog, filma "Slijepo okno", nakon ponoći nije preporučljivo, osim ako niste siti i odmorni. Radi se o stravičnom planu dvojice muškaraca o ubojstvu dječaka u rudniku, od čijih bi vlasnika potom tražili materijalnu odštetu tvrdeći da im je dječak u rodu. No, smutljivci nisu ni pomislili što im se sve može omesti, naoko savršen plan. Kroz napetu priču i kombinaciju raznih žanrova film se dotiče društvenog stanja u Kini, zbog čega je njegovo prikazivanje, kao i distribucija, u toj zemlji zabranjeno. Inače, film se može pohvaliti hrpom nagrada s mnogobrojnih festivala.
No, to kašnjenje "Slijepog okna" nije ništa u odnosu na ono što se gotovo istovremeno zbivalo na ponoćnoj projekciji u MM centru. Tamo je već noć prije došlo do nekih neželjenih rošada, te je umjesto američkog filma "Garden State" prikazan film "Češki san", stoga je planirano da se sada prikaže "Golden State". Deset minuta nakon ponoći film se počeo prikazivati, ali ne obećani "Golden State", već irski "Song for a Raggy Boy", film koji je u sklopu Europske koordinacije filmskih festivala trebao biti prikazan u istoj dvorani zadnju večer u 21 i 30. Salve zvižduka i glasni povici kako je riječ o krivom filmu nisu omeli osobu za projektorom, koja je tek nakon deset minuta, kada su se gledatelji već pomirili sa sudbinom i započeli gledanje nametnutog im filma, prekinula isti. Onda smo čekali i čekali i čekali. Dvorana je bila sve praznija i praznija i praznija, a od filma ništa. U 1 i 10 i nama je puk'o film i nagulili smo iz dvorane, što je znatno pridonijelo da četvrtom danu ZFF-a damo neprolaznu ocjenu.
