Buka, bijes i autobus
Lako je tako pisati. Živjeti u Zagrebu i pisati. To ti je lako, kao napiti se vode iz pune čaše. Svi važni književnici žive u Zagrebu. A zašto su važni? Jer ih mediji predstavljaju važnima. Što možemo mi jadni iz provincije!? Po rođenju su nas odredili za luzere. O čemu da mi pišemo? O ludom Ahmetu koji uvijek nekud žuri kao ostarjela, zabludjela ptica trkačica iz onog crtanog filma. Dnevno prepješači i po trideset kilometara i svaki put se srdačno rukuje sa mnom zahvaljujući mi iz sveg srca svoga što sam mu jednom, ganut njegovom nesrećom, darovao deset maraka. Čovjek je magistar ekonomskih znanosti, govori dva strana jezika, ali je, nakon ženine smrti, ostao sam i poremećen. Oblači svoja preostala odijela od kvalitetnih štofova, kao vrijedne relikvije iz jednoga sretnijeg vremena, i uredno negdje žuri, govoreći stalno o svojoj umrloj ženi i dvije kćeri koje su ga čini se zaboravile? Je li zbog njih poludio? I zašto, zar nas sve ne ostavljaju? Ili zbog proteklog rata koji je proveo na brdu, ignoriran od seljana za koje je bio ustaša jer mu je jedna kćer udata za Hrvata, a neželjen u gradu zbog svoga muslimanskog imena? Ili o Stipici i njegovih petero djece, kojega je njegova luda žena dovela do bankrota posuđujući novac i uzdajući se u nešto što se zove lanac sreće, a zapravo je to jedan od onih lanaca smišljenih da lukavi od naivnih otimaju novac. Zbog toga je i Stipica dobio šećer, strašno onemoćao i konačno umno odlutao? Sve sami gubitnici, nesretnici i luđaci. Svojevrstan otok dr. Noa.
Onaj tip uvijek piše o autobusu koji ga vozi na posao i s posla, Dugave - Pothodnik - Pothodnik - Dugave. I tako iz dana u dan. I kaže, kao da se probudio iz nekog divovskog sna. Zaboga!? Zar postoje divovski sni? Njemu je lako: jednostavno prepričava što mu se događa u tom tijesnom autobusu, što vidi, osjeća, miriše... Kad bi on zaista imao talenta, pisao bi o ozbiljnim stvarima, o hrvatskoj povijesti i sadašnjosti, hrvatskim predsjednicima i generalima, Haagu... I kakva mu je moć zapažanja? Nikakva. Ja bih odmah znao da je ona djevojka gluhonijema, a njemu je trebalo toliko dugo, kao Odiseju da pronađe svoju Itaku. Danima gleda djevojku i ne zna kako joj prići, kao atentator kad vreba žrtvu. Danima oko nje osjeća neku čudnu prazninu i ne pretpostavlja da nije okružena zrakopraznim prostorom nego svojom gluhom samoćom, gotovo kao ona mala hiv pozitivna djevojčica u školama diljem Hrvatske. I uopće je smotan. Samo, kad on piše, onda je to priča o Zagrebu. On čak i riječi bira da djeluju zagrebački. Poplun! A kako bi to zvučalo da ja napišem jorgan. Odmah bi svi znali da nisam iz Zagreba.
Svi pisci koje poznajem trude se i vjeruju u sebe, a samo su oni iz metropola nekakve face. Nije da hoću biti faca (ja to i jesam), ali me nervira što smo mi iz provincije zapostavljeni, kao trinaesto prase od svoje majke. Neopravdano. "Svi veliki ljudi, kao i sve velike rijeke dolaze iz provincije", jednom je tako utješno lijepo rekao neki pametni Rus. Samo Rusi više odavno nisu u modi. Za sve su, ipak, krivi novinari, kreteni s ulogama dvorskih luda na vašaru taštine. Lijeni su i ne rade profesionalno. Ne prate što se događa izvan Zagreba. Malo Splita - a tko uopće piše u Splitu. Malo Zadra - tamo nikad nije ni bilo književnika. Možda neki umišljeni pjesnik, ali oni su uvijek umišljeni. Što je s Rijekom? Tamo su uvijek imali neke ranoumrle ili nevažne književnike. Osijek, Slavonski Brod, Vukovar... Onaj iz Vukovara tek je u Zagrebu postao poznati književnik.
I svi nešto o ljubavi. Naivčine, često ne prepoznaju ljubav, mislim njihovi likovi, znaš. Meni se to ne bi moglo dogoditi. Ja ljubav namirišem, kao oni policijski psi skrivenu drogu. Znaš, ja jednostavno prepoznajem ljubav u ženskim očima. Sumnjaš? Da, da, prepoznajem sigurno. Ali to mi nije prioritetno. Samo, ne znam što napraviti da se i za mene čuje, kako skrenuti pozornost tih metropoljaka. Doduše, ponekad se iskreno upitam je li moja proza dovoljno dobra, aktualna? Možda bih trebao pisati stojeći? Za nekoga su govorili da je tajna njegovoga pisanja u tome što piše stojeći, a onda je netko pametan rekao da su čovjeka naprosto mučili hemoroidi. Nije to onda to.
Njemu je lako, onom tipu. Ugura se u Dugavama s ostalim putnicima, gleda uvijek drukčije, nepoznate face i dovoljno je samo da piše o onome što vidi usput, sve do Pothodnika. Što da ja napravim s autobusom? Nekad sam i ja išao na posao autobusom, ali su me uvijek pratile iste provincijalne face. Mjesto je malo i svi se poznajemo. Anđelka je bila zgodna i u poznijim godinama i nije čudo što su je, namigušu, uvijek salijetali muškarci. Imala je božansko tijelo, a ono ju je tako svirepo izdalo. Kancer. Prošlo je samo dvadeset osam dana otkad ju je nešto zaboljelo do njezine smrti u pedeset trećoj godini života u kojoj se njezina ljepota istopila na jadnih dvadeset i tri kile mrtvoga tijela. Anto Pušak koji je frfljao, pa su mu se uvijek smijali. Osobito otkad je žaleći za svojom kćeri koja se udala u drugo selo prozborio:"Ode Marina k"o prašina s asfalta!" Zar nije smiješan? Ili Marko Lijan, skupljač osmrtnica. Prvu je skinuo s bandere kad mu je umrla mama. "Neka tebe, mama, sa mnom", rekao joj je nježno kao djevojčica svojoj voljenoj mačkici i strpao osmrtnicu u unutarnji džep sakoa, s pažnjom i brigom kao da je vrijedna novčanica. Od tada manijakalno uporno skuplja osmrtnice i pravi album umrlih u našem gradiću, album koji broji preko šesnaest tisuća osmrtnica. Ili onaj vozač Abaz sa strogim pogledom manijaka. Čovjek kao da je rođen u Japanu, pa poštuje vozni red bez ostatka. Nikad taj nije stao putniku koji bi zakasnio na autobus makar i sekundu i makar mu lupao na vrata autobusa. "Svatko mora na posao stići na vrijeme i što bih ja trebao reći ostalim putnicima ako bismo zakasnili zbog toga što je neka lijenčina prespavala vrijeme polaska na posao", govorio bi kao da je dresirani samuraj, a ne vozač lokalnoga autobusa. Sve sami luđaci i gubitnici. Što bih mogao o njima pisati? Možda o Pukari koji je dobio šamar od Milice jer je pomislila da mu se digao kad ju je prignječio zbog kočenja autobusa, a on je samo švercao iz firme ukradeni mehanički mlin za kavu. Nažalost, oni normalni u ovome gradu su nezanimljivi. Kako onda od tog autobusa napraviti priču? Kako pisati o dodirima, guranju i trljanju s ljudima koji ujutro sneni sjedaju na svoja mjesta i nezainteresirano se voze do svojih radnih mjesta? Usput nema ništa: općina, pošta, džamija, crkva, neke kuće, poneki plast sijena i ništa više. Što je tu zanimljivo? Nema tu grada, nema Zagreba, Dugava i Pothodnika... Kakav bi to bio književnik koji piše o gubitnicima iz provincije? Zna se kakav! Loš!
Zašto misliš da to ne mora uvijek biti tako? Misliš da nije važna tema, nego talent? Ah, vi žene uvijek nešto komplicirate. Ako hoću postati poznat, ne mogu pisati roman o Markovićima. Kome je zanimljivo kad su oni doselili od Vrlike i kako su njihovi potomci preturili preko glave tri ili četiri rata. Od seoskoga kneza Lovre, do Marka začetog in vitro. Kad bih o njima pisao, bilo bi to kao da ponavljam posljednje Stipančiće. Neoriginalno, razumiješ, deja vu. Meni treba nešto originalno, treba mi grad, ritam, miris ispušnih plinova, buka tramvaja i automobila, krv i sex. Nešto kao Denis Rodman. Današnji čitatelj samo to prihvaća. Sve drugo mu je dosadno, kao loša opera ili moderni balet. Ali toga ovdje u provinciji nema. Ničega nema.
U našem autobusu nije nikad ni bilo gluhonijemih djevojaka. Niti bi itko od onih tipova znao kako im prići. Dobro, možda bih ja znao kad bih bio zainteresiran. Rekao sam ti da čitam ženske poglede i znam kad mi netko želi pogledom saopćiti ljubav. Znaš uvijek sam imao dobrih uspjeha kod žena. Nije baš da je to nešto posebno, ali imao sam tri-četiri fine djevojke i znao sam lijepo s njima. Samo, sve to prođe. Bez veze. Bilo bi bolje da je trajalo, ali život je takav. Panta rei, znaš što želim reći. Je li znaš? Zašto me tako gledaš? Ne slažeš se? Ne? Ljutiš se zbog nečeg? No, dobro, možda ni ja sve ne znam, ali trudim se. Želiš reći da se trudim oko pogrešnih stvari? Što sad to znači? Da nemam pojma? Da samo mislim da nešto znam? Ali... Što ti je? Čini se kao da si ljuta na mene? Ne razumijem. Plačeš!? Ja obična budala!? Ali što ti je!? Što sam ti učinio!? Ne odlazi! O, Bože, tko će razumjeti žene!? Što sam sad loše učinio?
Sva ova brojna prethodna slova i znakovi tvore prvonagrađenu priču (između 1108 na natječaj pristiglih) Buka, bijes i autobus u Hrvatskoj manje poznatog BH autora Željka Kocaja, a za koju predsjednik žirija Miroslav Šicel kaže kako je ta priča pravi "obrazac umijeća pričanja, čvrste strukture kojoj je teško bilo što dodati ili oduzeti, briljantne konstrukcije u kojoj Kocaj gotovo slikarski miješa boje svoga vremena".
Ako mene pitate - potpuno se slažem!
Srednja Bosna je fakat sjebana ...