Na današnji dan 1945. godine Titovi partizani oslobodili su Sarajevo. Vojnoj operaciji oslobođenja prethodila je odluka o formiranju Operativnog štaba za oslobođenje Sarajeva, donesena 17. marta. Šest dana kasnije ovaj štab je izdao naređenje: "...za direktan napad na Sarajevo od snaga 5. korpusa učestvovat će 10. divizija u cjelini i 4. divizija bez jedne brigade..." Mi vas, pak, vodimo u okupirano Sarajevo, gdje Vladimir Perić Valter i njegovi ilegalci spremaju akcije kojima će iznutra oslabiti otpor Nijemaca i ustaških koljača. Valtera i suborce pratit ćemo od dana ulaska partizana u Sarajevo, kad će legendarni sarajevski ilegalac izgubiti život. U prilogu pogledajte polusatni dokumentarni film o oslobođenju Sarajeva.

Nije tog 6. aprila 1945. godine Sarajevo samo oslobođeno. Tog dana Sarajevo je ponovo rođeno. U vremenu koje će uslijediti glavni grad Bosne i Hercegovine doživjet će nekoliko svojih najljepših i najprosperitetnijih desetljeća. Ova napomena neka bude uvod u događaje što su prethodili oslobođenju i novom rođenju Grada na Miljacki, koje su mnogi rodoljubi platili svojim životima. Među njima kao najpoznatiji i najomiljeniji izdvaja se lik Vladimira Perića Valtera, narodnog heroja koji zlatnim imenom ostaje upisan u sarajevsku i ne samo sarajevsku povijest. Do samog dana oslobođenja Valter je stajao na čelu svih ilegalnih akcija što su ih protiv okupatora u gradu provodili sarajevski ilegalci.

Vladimir Perić Valter (FOTO: en.wikipedia.org)

U okupirano Sarajevo Valter je stigao u ljeto 1943. godine, po naređenju rukovodećih ljudi Narodnooslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine. Njegov zadatak bio je oživljavanje sarajevskog ilegalnog pokreta, organiziranje obavještajne službe i provođenje operacija koje su okupatoru i domaćim izdajnicima imale pokazati da je slobodarski duh Sarajeva nemoguće slomiti. Poginuo je na dan kad će partizanske jedinice pobjednički umarširati u Sarajevo. Vladimir Perić Valter već za života ušao je u legendu, a u nezaborav će ga plasirati film Hajrudina Krvavca "Valter brani Sarajevo" iz 1972. godine.

"Bio je veoma hrabar čovjek i sve što je o njemu kao junaku prikazano u filmu je tačno. Izuzetno pronicljiv, inteligentan, bez pogovora je izvršavao zadatke. U tu svrhu se znao oblačiti i u domobransku uniformu", rekao je o Valteru sarajevski ilegalac Mehmed Mutevelić, dodajući: "Valter je za neprijatelja bio neuhvatljiv".

A kako je izgledala sarajevska svakodnevica u zadnjim danima okupacije, opisao je Slavko Dadić, sarajevski SKOJ-evac i ilegalni operativac u okupiranom gradu. U svom radu pod nazivom "Posljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu" Dadić piše:

"Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja građani Sarajeva bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom - istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje partizanskih jedinica prema Sarajevu. Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske organizacije, koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika, koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao. Štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio - vijesti... U jednom od izvještaja, koje je pred oslobođenje Sarajeva Vladimir Perić Valter poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak. Pod neposrednim Valterovim rukovodstvom bile su udarne grupe i obavještajna služba. (...) Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili 'Braun', koji su organizovaii Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali." (...)

Dadić nadalje piše: "Uloga Luburića je bila da sa svojom 'kaznenom ekspedicijom', u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka je uživao neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao se u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i natpisom: 'Stožer pukovnika Luburića'. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su bili označeni kao saradnici NOP-a. Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denucijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru 'Stožera', 'Sudova' i 'Branitelja' sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, detaljnim provjeravanjem ustanovila je ukupno 323 žrtve Luburićeve 'krvave tiranje' od 18. februara do 4. aprila 1945. godine u gradu Sarajevu. (...)

Partizani ulaze u oslobođeno Sarajevo (FOTO: mycity-military.com)

Crvena armija je nezadrživo hitala ka Berlinu, saveznici su nadirali sa zapada, a najveći dio naše zemlje je oslobođen. Ustaška država je imala svoja obilježja još samo u pojedinim mjestima. Skupa sa jedinicama okupatora povlačili su se razni kvislinzi i drugi njihovi saradnici. Tih dana stigla je vijest da je Hitler dao saglasnost za napuštanje Sarajeva. Luburić je pobjegao iz Sarajeva 4. aprila 1945. Tog istoga dana došao je u Sarajevo Ivica Frković, Pavelićev ministar, da realizuje nalog Pavelića za povlačenje. Pošto nije našao Luburića, nalog je predao ustaškom pukovniku Franji Sudaru, kao najstarijem ustaškom oficiru, po činu. Sudar je pismo o povlačenju pročitao pred oko 15 ustaških časnika. Odmah je dat nalog za povlačenje svim vojnim jedinicama i činovničkom aparatu. Tada je konstatovano da je za evakuaciju potrebno 1.300 vagona samo za potrebe ustaša, međutim, Nijemci su imali dvije, a ustaše samo jednu kompoziciju od po 20 vagona za jedan dan. Pored toga, na aerodrom Rajlovac stigla su četiri transportna aviona u kojima će bježati ustaški glavari. Ustaške glavešine i drugi zlikovci uspani­čeno organizuju bjekstvo i posljednjih ostataka raznih policijskih i drugih prirepaka. Zlikovci Ustaške tajne policije, Vojnog redarstva i Političkog odsjeka Župske redarstvene oblasti (ŽRO) vide se na svakom koraku. Vuku robu i druge dragocjenosti koje su ranije opljačkali. Mnogi su zaboravili prijatelje, a neki čak i porodice. Hvatali su se ko je za što stigao.

Vozovi su prepuni, kada je ponestalo vagona, korišteni su kamioni. Posljedni su krenuli pješice. U gradu se osjeća neobična uznemirenost među vojnicima. Poraz je očit. Fašisti ga teško priznaju, bar ne javno. (..) Posljednje dane prije oslobođenja Valter je nastojao da svugdje bude prisutan. Odlazio je od jedne do druge udarne grupe, utvrđivao stanje i procjenjivao situaciju i davao uputstva. Kada je bio u Pošti, saznao je za požar u Fabrici duvana. Tada je Vojo Osmokrović nazvao vatrogasce i naredio im da odmah krenu na gašenje požara. Zajedno sa pridošlim vatrogascima, Vojo i Valter su krenuli prema Fabrici duvana. Kada su stigli blizu fabrike, u današnju Brankovu ulicu, ispred broja 1, eksplodirala je granata od koje je na mjestu poginuo Valter, a Voji Osmokroviću su ozlijeđene oči, dok su neki vatrogasci ranjeni. Građani Sarajeva dočekali su šesti april 1945. godine, dan oslobođenja svoga grada, dan slobode, dan za koji su mnoge Sarajlije dale svoj život."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot