Po tko zna koji put, derutna cesta moga zavičaja odvozi me prema u samo središte Zrinske gore. Iako sam se maknuo tek petnaestak kilometara od urbane zone, ako se Pounje uopće može nazvati urbanim, već na prvim kilometrima od naseljenih kuća, na cesti me promatraju srne, divlje svinje i lisice. Nakon što su prošlog mjeseca temperaturni minusi ovladali ovim krajem, sada termometar pokazuje pozitivnu desetku. Valjda je to i istjeralo životinje iz duboke šume da potraže hranu uz cesticu kojom rijetko koje vozilo prođe. 

Negdje između brijega na kojem je raskrižje za sela Lotine i Šegestin, tamo gdje je netko na partizanskom spomeniku plavim sprejem napisao „Ovo je Hrvatska“ (zar ima onih koji sumnjaju?!?), ispred auta na cestu istrči zvijer. Gledao sam je u tih nekoliko sekundi kako bih ocijenio i prepoznao o čemu se radi, no bila mi je prevelika za lisicu, a premala za vuka. Više slična nekom ofucanom psu. I baš kada pomislim da je ovo prvi put da vidim čaglja iz blizine, posegnem za kamerom, no u jednom skoku je već bio u grmlju uz cestu. Objektiv je uhvatio mutno razmrljanu sjenku zvijeri. Do samog Zrina vidjeh tek još pokoju srnu. 

Poruka na partizanskom spomeniku (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Na ulaz u Zrin odmah se preda mnom ukazuju ostaci stare utvrde i gotičke crkve. Strše iz nepregledne šume Zrinske gore. Spustim se cestom do prve kuće, male drvenjare koja izgleda tako mizerno pored novoizgrađene katoličke crkve. Ta je crkva napravljena nakon Domovinskog rata, te je valjda jedina nova crkva u Hrvatskoj koja nema baš niti jednog župljanina. Barem je to tako donedavno bilo, jer u selo je iz Australije stigla jedna žena koja vuče korijene sa Zrina.

Ja sam u Zrin stigao kako bih posjetio Dušana. Pozvao me da mu pomognem montirati nadzornu kameru. Za desetak dana vodi kćerku na još jednu operaciju u Austriju pa želi znati tko mu se po dvorištu smuca dok ga nema, jer mu je supruga s jednogodišnjim sinom za to vrijeme u Dvoru. Ulazim mu u dvorište, a zvono s crkve označi da je točno podne.

Ostaci povijesti Zrina (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Eto meni dočeka na sva zvona“, našalim se u dvorištu pozdravljajući Dušana.

„Ma to je sve na daljinski. Tko bi dolazio svaki dan ovdje zvoniti, a i za koga“, smije se tridesetogodišnji Dušan Golubovac.

Prije nego ćemo ući u kuću i postaviti kamere, vodi me u štalu da mi pokaže tele koje se jutros otelilo.

Dušan pokazuje svoje novo tele (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Idemo odmah do štale krave podojiti, a i 'mali' da se nasisa mlijeka“, nasmijani Dušan me odvodi u štalu u kojoj uz njegove četiri krave žive sada i dva teleta. 

Idiličan prizor kao i prije par godina kada je Dušan sudjelovao u jednom televizijskom reality showu. Tada su ga mnoge djevojke ismijavale jer Dušan živi u maloj seoskoj drvenjari. No, on je svoju kućicu nakon potresa sam obnovio. Nije čekao da mu je država obnovi nego je uz pomoć prijatelja obavio sav posao. Tako sam ga i upoznao. Vrijedan i inteligentan. Do kuće je slobodnim padom doveo vodu u vodovodne instalacije koje je također sam napravio. Odlučio se ostati na svojoj djedovini i živjeti na selu.

„Uzeo sam mjere Ministarstva poljoprivrede koje te na neki način i ucjene da se ne možeš mrdnuti odavde. Obveza je to, no meni odgovara. Imam krave, ovce, koze, moj mali OPG“, objašnjava mi Dušan dok muzilicom muze krave. 

„Ovo ponesi svojim kćerkama, samo prije pića dobro prokuhaj“, gura mi mlijeko u ruke.

Vrijedan i inteligentan (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Njegova kćerka od rođenja prije dvije godine ima tešku srčanu manu, pa su je iz rodilišta odmah prevezli u zagrebačku kliniku Rebro, gdje je imala kompleksnu operaciju srca. U bolnici je bila prvih desetak mjeseci svog života, a kada se trebala vratiti kući, socijalna služba je skoro zabranila taj povratak u Zrin. Razlog tome je njihovo mišljenje da je to selo dosta izolirano i da, ako mala Maša bude trebala pomoć, kola hitne pomoći možda neće stići na vrijeme. Iako se Dušan izborio da mu ne oduzmu dijete, socijalna služba mu je odredila mjere. Našli su neku vrstu kompromisa, pa se morao preseliti u Dvor kako bi u slučaju komplikacija, bio bliže službi hitne pomoći.

„Ma nespretno su to napravili, pa nisam ja utjecao na zdravlje svog djeteta, jer je Maša rođena sa srčanom manom. U početku mi nitko nije ništa objasnio nego su me doživjeli kao nekoga neobrazovanog i primitivnog. Naravno, žalio sam se pa su kao ublažili mjere, no ovdje na našim prostorima je sve to tako ludo. Ispada da su djeca privilegija samo urbanih mjesta, a u selima ne. Zato nam sela i odumiru, svi odoše u grad. Demografska slika je poražavajuća, ali i tome je kriv cijeli ovaj sistem“, objašnjava mi Dušan pomalo ljutito. 

„Odselio sam obitelj u Dvor u stan koji je jako teško ugrijati, no ja svaki dan moram odjuriti do Zrina obići životinje. Korisnik sam poticaja, živim od toga. Sad još da samo prođe ova operacija u Linzu i nadam se da će ubuduće sve biti dobro s kćerkom. Oporavak na svježem zraku u prirodi, te s domaćom hranom je puno bolji nego negdje u smogu grada“, zaključuje Dušan, dok postavljamo kameru. 

Dušan s postavljenom kamerom (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

„Ne postoje kilometri koji me mogu razdvojiti od nečeg što volim“, rezolutno će kad smo završili posao.

Dok hodam prema autu govorim mu kako sam vidio čaglja i pokazujem onu mutnu prikazu s fotografije, a Dušan vadi mobitel s fotografijama divljih svinja koje su nedavno „preorale“ cijelo jedno polje.

„Nisu životinje krive što su gladne, pa se spuste u selo. Ne bojim se ja životinja, ljudi su gore zvijeri od njih“, kaže Dušan, zadovoljan što smo postavili nadzorne kamere koje reagiraju na pokret.

Vraćam se kući istim putem, te vrebam spreman s fotoaparatom ako naleti koja životinja. I eto srna, ali mi je predaleko. Dok sam zaustavio auto kako bih promijenio objektiv, ona je već u dubini šume. Razočaran mojim foto ulovom, smišljam kako ću jednog dana čim malo zatopli, doći biciklom u ovu divljinu. U tom trenutku ugledam divlju mačku koja ide cestom ispred mene. Zaustavim auto, uzmem kameru, te krenem prema njoj. Dug prugasti rep i zimska dlaka mi kazuju da se radi o životinji koju je teško fotografirati jer je vrlo brza. No ova odjednom legne uz cestu skrivajući se iza trave. Priđem koliko bliže mogu, pa okinem par fotografija. Ona se okrene i šmugne u grmlje …

Trenutak prije bijega (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Na putu kroz šumske predjele Banije na jednom brijegu ugledam šumarske radnike i među njima moju prijateljicu Amreetu Deuzzu iz Nepala. Ona je prije skoro dvije godine došla raditi u Hrvatsku. Upoznali smo se na Kestenijadi u Kostajnici. Zaustavim auto pored ceste gdje je Amreeta označavala trupce, te izađoh da je pozdravim.

„Nisam te dugo vidio, kako si?“, upitam je dok ostavlja svoju radnu ekipu kako bi došla do mene. Dečki mi mašu jer ih sve poznajem. Među njima ima i domaće ekipe koju poznajem još od djetinjstva.

„Evo, koristimo prekrasan dan jer nije tako hladno kao prije par dana“, govori mi dvadesetdvogodišnja Nepalka koja je studirala i radila u Nepalu kao prvostupnica poslovnog menadžmenta jedne telekomunikacijske kompanije. Kako nije mogla zaraditi dovoljno novca za svoj studij i uzdržavanje obitelji, odlučila je odseliti, a put je odveo u Hrvatsku. 

Osmijeh iz Melamchija (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Dok razgovaramo njene kolege, šumarski radnici nam nose kavu iz termosice. 

„Bilo mi je jako teško napustiti svoju obitelj i zemlju. Čežnja za domom, usamljenost, stres i tjeskoba osjećaji su koji su me obuzeli nakon preseljenja ovamo, iako sam se selila radi bolje prilike za posao, novog početka svog života. U Nepalu se mnogi mladi sele u druge zemlje radi boljeg obrazovanja, boljih prilika za posao i boljeg života“, kaže mi Amreeta kada je upitah kako joj je ovdje bez obitelji koja je ostala u Nepalu. 

Iako su velike kilometraže među ove dvije zemlje, a i razlika u načinu života, ona se uspjela snaći i prilagoditi novom životu.

„Radim ovdje u tvrtki gdje moram dijeliti kuhinju i kupaonicu, ovo mi je potpuno neobično, ali mislim da je ovo pravi život i ovo je život s preprekama i moram se s tim suočiti svojom snagom. Financijski pomažem svojoj obitelji što je za mene velika stvar i uvijek ću im pomagati cijeli život“, govori mi priča.

Kaže da joj nije teško čekićati i obilježavati trupce, slagati ih ili obavljati neke još teže fizičke poslove.

„Posao koji radim ovdje je potpuno drugačiji od onoga što bilo tko može zamisliti. Nikada nisam mislila da ću biti u ovom poslu, mislim da se nijedna druga žena iz Nepala neće usuditi raditi ovaj posao, ali ja ovo radim već 13 mjeseci. Ako razmišljam o svom poslu u smislu rada i razmišljanja o marljivosti u ovom poslu nisam zadovoljna, jer je potrebno puno snage, motivacije i sigurnosti. Rad na otvorenom nije za ženu, pogotovo u ovoj zimi u minusu i ljeti kad je 30 stupnjeva", obrazlaže mi.

Amreeta se uspjela snaći i prilagoditi (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Dok pijemo kavu pored ceste, naslonjeni na srušena stabla, autom prođu mještani obližnjeg sela, svaki od njih mahne i pozdravi. Maleno je ovo područje i svi se poznaju, a vidjeti jednu djevojku iz nepalskog Melamchija je za nas egzotika, isto kao što smo mi egzotika Nepalcima. A i toliko je danas malo ljudi u ovim krajevima da se maše i nepoznatima, ako se tu nekim slučajem zateknu.

Pitam Amreetu što planira dalje, jer zaista je teško zamisliti da cijeli život provede radeći na terenu u šumi.

„Budućnost je neizvjesna za svačiji život, radi se samo o predviđanjima, vašem trudu i odlučnosti, važno je koji je vaš cilj. Bila sam student poslovanja, odnosno računovodstva, pa to želim završiti. I želim započeti svoje novo putovanje u području računovodstva nakon završetka studija. U bliskoj budućnosti vidim se da završavam studij“, kaže mi ova Nepalka, te dodaje: „Radim od 7 do 17 sati pa obično imam slobodnog vremena tek nakon 18 sati, a u to slobodno vrijeme volim čitati knjige. Većinu vremena provodim u kućanskim poslovima ili obavezama, a kuham razna jela, najviše nedjeljom i praznicima".

Na pitanje je li imala problema s ksenofobijom ili neke neugodne situacije kakve su doživjeli neki njeni sunarodnjaci koje je životni put odveo u Zagreb, kaže mi da dosad nije bilo nikakvih verbalnih napada, te da su svi prema njoj srdačni. 

Nakon desetak minuta razgovora, da je previše ne zadržavam, pozdravljam se s Amreetom i nastavljam cestom prema Pounju. Ubrzo dolazim do ulica praznog grada na kojeg se spušta noć. Spušta se i temperatura čim je zašlo sunce, što je znak da šetači moga gradića na obali Une, lagano krenu doma.

Osmijeh iz Zrina (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Htio bih napraviti neku poveznicu među ljudima koji su otišli raditi van Hrvatske s mojim prijateljima koji su ostali boriti se za egzistenciju u svojoj domovini, te ljudima koji su došli raditi u Hrvatsku iz dalekih zemalja s drugih kontinenata. Nema tu neke mudrosti i univerzalne formule koja bi sve spojila, a ni razdvojila. Pojedinačne su to priče o egzistenciji jer iako smo svi mi različiti, imamo toliko sličnosti. Uvijek se spoje oni koji su slični. Balašević bi rekao da samo „retki nađu retke“, a ja kao bivši kemičar mogu izreći kemijsko pravilo da se „slično otapa u sličnome“. Zadovoljan što se družim dobrim ljudima, odlazim kući sa osmijehom.

Udaljenost između Zrina i Melamchija je 7.700 kilometara, kad ih gledaš na GoogleMapsu, a moja udaljenost s prijateljima i vrijednim ljudima iz Zrina i Melamchija se mjeri osmjehom. Neograničenim osmjehom, upravo onakvim kakav imaju moji prijatelji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Daniel Pavlić/Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"