Negdje od drugog vala feminizma, veći dio čovječanstva je na normativnoj razini riješio problem pobačaja, uglavnom se složivši da seksualna aktivnost ženu ne smije životno odrediti kao inkubator, no iz nekih se razloga uvijek veselimo trenutku kad će netko to ponovno nazvati najvrelijom političkom kontroverzom. U 21. stoljeću, u fazi relativne pravne stabilnosti u ovom dijelu svijeta, trudnoća, majčinstvo i pobačaj na zahtjev, time i žene, postale su objekti besmislene političko-medijske zabave, što je samo po sebi čin agresije. Posebno kad se, iz potpuno bolesnih društvenih razloga, u to upletu silovane žene. 

"SLUČAJ ABORTUS": Budimo realni, tražimo bolje zdravstvo!

UKINUTA SLOBODA IZBORA: Kako je pravo na pobačaj misteriozno nestalo iz nacrta prvog hrvatskog Ustava

POVODOM NAJAVE ODLUKE USTAVNOG SUDA O PRAVIMA EMBRIJA I FETUSA: Devet točaka iz rasprave o abortusu

JASENKA GRUJIĆ: Redukcijom prava na pobačaj najviše će biti pogođene mlade siromašne žene

U borbi za mjesto u Hrvatskom saboru, zasad su se dvije osobe izjasnile da je zabrana abortusa za silovane žene dopustiva; Bruna Esih iz Neovisnih za Hrvatsku i Nino Raspudić, nezavisni kandidat na listi Mosta, dok je Miroslav Škoro iz Domovinskog pokreta kazao da silovana žena oko pobačaja mora „odlučiti, opet u dogovoru sa svojom obitelji, što će napraviti“. 

Preciznosti radi, treba reći da su se o abortusu i silovanju izjasnili pod pritiskom novinara, da se mediji ovdje igraju potpaljivača vatre, umjesto da budu informirani sugovornici, da su svi bili u nekoj vrsti verbalne agonije, izražavali se u besmislicama i dvosmislicama (šteta što ovdje nema prostora za stenograme, tragikomični su), ali se iz svega toga ipak vidi smisao koji su htjeli poručiti - zaštita "života od začeća" treba biti državni imperativ, bez ali i bez iznimki. 

Idućih dana ćemo vjerojatno slušati i žalopojke o neshvaćenosti (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

To sigurno znači jedno – da je u njihovim očima zabrana pobačaja za silovane žene dopustiva. Mogućnost da u 21. stoljeću u Hrvatskoj političar izjavio ovakvo nešto, simptom je potpunog mračnjaštva i moralnog idiotluka.

Ne sumnjam da ćemo idućih dana slušati i žalopojke ove trojke o neshvaćenosti. Kad god prijeđu granice strpljenja i nalete na minu, to društvo „kaptolibana“ kmeči o totalitarnom duhu ljevičara i pseudoliberala te tvrdi „da se oni samo zalažu za zaštitu života, pomoć i podršku trudnim ženama u nevolji“ ili za neki drugi pozitivni cilj, dok im je ostalo „izvađeno iz konteksta“. Na njihovu nesreću, cijeli je njihov kontekst dostupan na internetu. 

U njega spada i činjenica da nitko od njih u karijernom portfelju nema ni sekundu rada na zaštiti života i trudnica u nevolji, ni prijedloga kako da država pomogne u situacijama kad npr. materijalni uvjeti života određuju hoće li se trudnoća iznijeti do kraja. Svi su oni o tome počeli učiti prekjučer, spremajući se za televizijske nastupe. 

Unatoč relativno dugom opstanku na hrvatskoj javnoj ili političkoj sceni, nemamo nijedan dokaz da su Raspudić, Esih i Škoro imali noćne more zbog izgubljenih života fetusa. Nakon decenija mirnog promatranja genocida, distanciranog promatranja tuđih inicijativa za ocjenu ustavnosti tzv. Zakona o pobačaju i izgubljene bitke na Ustavnom sudu – kad je, dakle, sve propalo – oni se pojavljuju kao skriveni Križari s neostvarivim prijetnjama, tek toliko da razjare sve žene i udovolje svojim političkim sponzorima.

To nisu ljudi nemirne savjesti, već prodavači svjetonazorske boze, koji su u stanju prijeći svaku crtu moralne dopustivosti kako bi opstali u borbi za resurse. Ideja da se silovanim ženama zabrani pobačaj ili upliće u život je naprosto zlostavljačka i nema nikakve veze sa sentimentom prema vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama, a njezini su promotori zaslužili sve što će im se ovih dana izgovoriti.

I - da ponovim ako već nije jasno - od ožujka 2017. godine i odluke Ustavnog suda da abortus u Hrvatskoj ne može biti zabranjen, ta je ideja čisti blef. 

Sve to, pretpostavljam, zna Marija Selak Raspudić, životna i politička partnerica Nina Raspudića i – ovo je posebno važno – docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Selak Raspudić je, naime, svoju akademsku karijeru počela na mjestu novakinje na bioetičkom projektu, što u normalnim uvjetima znači da usred noći mora moći izrecitirati kompletan pravni okvir za raspravu o abortusu, etičke i političke koncepte koji su do njega doveli, kao i one koji su ostali neraščišćeni. Začudo, kao izborna kandidatkinja na listi Mosta, Selak Raspudić iz nekih razloga o abortusu ne može složiti tri normalne rečenice, iako svoj znanstveni status nosi kao orden u svakom televizijskom nastupu. Na molbu Gordana Marasa iz SDP-a da se Most odredi prema pravu na pobačaj, Selak Raspudić odgovara: „Može, ja ću vama odgovoriti što mislim o tom pitanju, ali odgovorite vi meni što konkretno znate o pobačaju, koje žene čine pobačaj, u kojem postotku ga čine, malo mi pojasnite tu statistiku na temelju koje ste kreirali vlastito mišljenje.“

Marija Selak Raspudić nastupa kao stručnjakinja, a bojkotira jedinu temu u kojoj bi trebala biti stručna (FOTO: HINA/Edvard Šušak)

Na ovo joj je replicirala Ivana Kekin iz platforme Možemo, s preformuliranim pitanjem je li za apsolutnu zabranu abortusa. Selak Raspudić odgovara: „Ne možete vi dobiti nikakav odgovor od mene dok ja ne ukažem gospodinu Marasu da on meni postavlja pitanje o kojem on ima stav, a ne zna na temelju čega je taj stav razvio.”

Nakon što je i voditelj emisije pokušao doznati je li nezavisna kandidatkinja Mosta za zabranu abortusa, ona uzvraća: „Ja vam ne moram na to pitanje odgovoriti jer ovo pitanje…“ U nastavku Selak Raspudić objašnjava da je cijela rasprava pogrešno postavljena jer „se zatvaramo u svoje kućice u kojima se bezrazložno polariziramo, a ako prihvatimo da svatko od nas želi dobro…“, nakon čega slijedi prekid tona.

U drugoj debati s predsjednicom Stranke s imenom i prezimenom Dalijom Orešković, Selak Raspudić je tvrdila da njezin suprug nije kazao da je za zabranu abortusa i u slučaju silovanja, iako je on u tome bio eksplicitniji od Esih i od Škore. 

"Da, ta izjava, kada bi se na taj način rekla, to bi svakako bila (nasilje nad pravom i slobodom pojedinca), no moj suprug to sigurno nije rekao. Možete poslušati opet. Vi ste svojevremeno sudionike Hoda za život nazvali ljudima koji podržavaju ustašku i fašističku Hrvatsku. Kada vi ovako polazite, radite klasičnu grešku i one koji ne razmišljaju na isti način kao i vi, dehumanizirate", rekla je.

O samom abortusu u drugoj debati opet isto: „Stvari mogu izgledati drukčije i ja ću se svim silama boriti da se taj problem iskomunicira na način koji očito do sada nije bio prisutan. Prisutno je samo polariziranje koje se koristi u političke svrhe da bi netko na nečijoj tragediji moralno profitirao.“

Drugim riječima, jedina politička kandidatkinja s formalnim obrazovanjem za raspravu o abortusu, nema dovoljno političkog integriteta da o tom pitanju pred izbore kaže bilo što suvislo – pa neka je to i priznanje da ne zna što da misli – a nastupa ispred stranke koja čvrsto igra na kartu političkog integriteta. Još bizarnije, stranku zastupa kao stručnjakinja i bojkotira jedinu temu u kojoj bi trebala biti stručna.

U tom je kontekstu posebno zabrinjavajuće što Selak Raspudić misli da je moguće izbjeći polarizaciju na pitanju abortusa. Sva moralna pitanja polariziraju i to bi bioetičarka trebala znati. Pitanje abortusa je posebno užareno samo zato što zakonodavac pokušava pomiriti moralno konfliktne pozicije i interese, priznajući im sličnu razinu prava, i što jedna strana u sporu, najangažiranija protiv prava na abortus u globalnim razmjerima, u debatu ulazi naoružana seksualnim i reproduktivnim fobijama i dogmama koje onemogućavaju svaku raspravu. 

To je Crkva i to su „alt-right“ pokreti koji ujedinjuju antiimigrantsku politiku, politiku protiv ravnopravnosti homoseksualaca i protivljenje abortusu. Sve tri komponente mogu se naći u nastupima Raspudića, Esih i Škore. 

Rasprava o abortusu mora biti ozbiljna, ali ne s flower-power ciljem da se Crkva, alt-rightovi i žene nađu na pola puta. Ona mora završiti priznanjem da žena ima pravo da a) želi, iz bilo kojih razloga i b) besplatno dobije uslugu abortusa kao dio esencijalne zdravstvene zaštite, važne za duševno i fizičko zdravlje žene. 

Kako rasprava čiji se ishod zna može biti ozbiljna? Tako što su u temeljne koncepte i moralne balanse uložena stoljeća ženskog iskustva i razmišljanja i što se jedino unutar tog diskursa mogu rješavati preostale nijanse.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar