Ministar zdravstva Milan Kujundžić prvo je najavio da će u izradu novog tzv. Zakona o abortusu biti uključena i Katolička crkva, a zatim ekspresno korigirao takvu izjavu, objasnivši da će predstavnici Crkve samo sudjelovati u javnoj raspravi o prijedlogu Zakona, kao i svi ostali zainteresirani građani i građanke. Gaf ministra Kujundžića je razumljiv, uzmemo li u obzir da su živci Kaptola tanki nakon netom izgubljene bitke oko ratifikacije Istanbulske konvencije i da ih Vlada želi umiriti, kao i to da je ministar ranije dokazao zavidnu dozu političke nepismenosti koja može dovesti do ovakvih ispada. Npr., prijedlog da građani samofinanciraju liječenje skupim lijekovima i time naruše sistem univerzalnog zdravstvenog osiguranja, jedan je od pokazatelja da ministar ne zna elementarne pravne, političke i demokratske koncepte na kojima počiva resor koji vodi. 

Zbog onoga što slijedi, a to je konačna izmjena Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, nije se loše podsjetiti da se oko ovog pitanja godinama vrte i neki teže rješivi problemi od ministrove političke nepismenosti. 

1. Aktivizam udruge U ime obitelji i ostalih novijih fundamentalističkih inicijativa, na ginekološku praksu u odnosu na pravo na abortus na zahtjev žene, nemaju nikakav ili samo zanemariv utjecaj. Ustvari, trebalo bi im zahvaliti jer su poticanjem moralne panike najzaslužniji za mobilizaciju raznih društvenih skupina oko ovog pitanja. Pritisak desnih aktera u ovom sporu na koncu je natjerao i Ustavni sud Republike Hrvatske da, nakon 26 godina, donese ocjenu ustavnosti prastarog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, i to na način koji u potpunosti odbacuje katoličku tezu da život koji počinje začećem zaslužuje ustavnopravnu zaštitu u svim svojim fazama. Problem ovih inicijativa je u tome što su u antagonizaciji mnogo uspješnije od onih koji su stvorili ozbiljne probleme u ovom polju, i što fokus na njih stvara dimnu zavjesu od koje se glavni akteri ne vide. Npr., malo ljudi je svjesno reperkusija javnih ovlasti koje ima Hrvatska liječnička komora i disproporcije njihovog utjecaja na zdravstveni sistem, u odnosu na utjecaj bilo koje udruge ili institucije koja se bavi pravima pacijenata. Radi se o strukturnom poremećaju. U društvenom sukobu oko abortusa, Željka Markić tako mnogo više brine liberalnu stranu javnosti, nego predsjednik Hrvatske liječničke komore, Trpimir Goluža, koji smatra da je abortus „jedno od najvećih zla čovječanstva“ i branit će ginekološki priziv savjesti pod cijenu da institut nikada ne postane dio neke uređene kadrovske procedure. Jedan dio problema čini novi katolički blockbuster pokret, a drugi institucija koja okuplja sve hrvatske liječnike. Apsurdno je da se sva energija opozicije investira u ovo prvo.

Fundamentalističke inicijative na ginekološku praksu u odnosu na pravo na abortus na zahtjev žene nemaju nikakav ili samo zanemariv utjecaj (FOTO: Hina/Damir Senčar)

2. U razmatranju geneze problema kao zdravo za gotovo uzima se da je socijalističko nasljeđe – ili društveno-ekonomski odnosi u doba SFRJ – stvorilo dobre temelje za egalitarni pristup pravu na pobačaj, dok sadašnji neoliberalni trendovi dovode do pritiska da se to pravo reducira. Istina je da su odredbe još uvijek važećeg Zakona iz 1978. godine bile dio Ustava SFRJ koji u članku 191. kaže da je „pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece“, no članak 41. istog Zakona kaže da „troškove prekida trudnoće snosi trudna žena, ukoliko samoupravnim općim aktom samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva nije drukčije određeno“. Stoga nije sasvim točno da je tadašnji politički sistem priznavao pravo na abortus kao temeljno ljudsko pravo žene. Legislativni okvir je bio bolji nego danas, ali je nosio kontradikcije. Istražujući razloge strahovito brze promjene legislative u Poljskoj, koja je zabranila abortus nakon 40 godina komunističke vladavine, neke autorice nalaze problem upravo u instrumentalizaciji tog prava u sklopu cijele političke agende komunističkog režima, koji je rodnu ravnopravnost postavio „odozgo“ i time neutralizirao ženske inicijative u odnosu na zdravstveni sistem. Tu svakako ima mjesta brojnim analogijama s našom situacijom, no za raspravu je dovoljna činjenica da je abortus u Jugoslaviji bio komercijalna zdravstvena intervencija i da, kao takav, ni onda nije tretiran kao ostali set prava u zdravstvu. S druge strane, kapitalističke zemlje su 1968. godine (Teheranska proklamacija) i 1979. godine (CEDAW) zajamčile ženama pravo na kontrolu rađanja, što je posljedica ženskih pokreta za rodna prava, ali i činjenice da kapitalizmu treba eksploatacija ženske radne snage. Teško se odlučiti što od to dvoje presuđuje da ženama u većini zemalja abortus na zahtjev nikada neće biti zabranjen, da je negdje čak i besplatan, ali će ih stalna prijetnja i stvaranje moralne panike uvijek podsjećati na mogući „hendikep“ u ravnopravnom sudjelovanju u svim aspektima društveno-ekonomskog života. 

3. Osamostaljenjem država koje su činile bivšu Jugoslaviju i prelaskom na tržišnu ekonomiju, došlo je do mikro-promjena u organizacijama zdravstvenih sistema i legislativnom okviru. Iako je zdravstvena zaštita i dalje organizirana po načelu univerzalne inkluzije, opseg prava na zdravstvenu zaštitu po Ustavu RH prepušten je zakonodavcu, dok pravo na slobodno odlučivanje o rađanju više ne postoji. Ostalo je nasljeđe po kojemu je abortus komercijalna usluga, a politika zdravstva je vodila prema neformalnoj privatizaciji. Riječ „neformalno“ je užasno važna, jer objašnjava da je kompletna zdravstvena zaštita, a time i abortus, ušao u sivu zonu u kojoj formalno uživamo ista prava, koja u praksi postaju sve nedostupnija. Tu je za ovu temu ključan Pravilnik o radu zdravstvenih djelatnika izvan punog radnog vremena iz 1994. godine koji je sačinio tadašnji HDZ-ov ministar zdravstva Andrija Hebrang. S obzirom da je Pravilnik omogućavao samo profesorima medicine da otvaraju privatne klinike uz redovan rad u javnom zdravstvu i da su materijalna prava u medicinski potpomognutoj oplodnji već bila ograničena, prvi legalni „privatnici“ zaposleni u javnom sektoru bili su slavni profesori ginekologije. Taj je pravilnik omogućio danas raširenu i nezaustavljivu praksu drenaže pacijenata (primarno pacijentica) iz javnog sektora u privatni. Ali to nije sve. Posljedica Pravilnika, koji se 2000. godine pokazao i neustavnim, je stvaranje cijele mreže neetične, pa čak i kriminalne organizacije ginekološke privatne prakse, zbog koje su se slavni počeci hrvatske medicinske potpomognute oplodnje strmoglavili među najsramnije epizode hrvatske medicine i kršenja ženskih prava (slučaj jajne stanice), a s druge strane pojava prvih „prizivača savjesti“, 1997. godine, među ginekolozima u zadarskoj bolnici. Taj nemoralni trend se nezaustavljivo širio, paralelno s nekontroliranom dvojnom praksom u svim granama medicine. Kao što je uočeno da je kod istih liječnika lista čekanja u bolnici ogromna, a da u privatnim ordinacijama primaju isti dan, tako je uočeno i da ginekolozi iz javnog sektora u privatnoj praksi nemaju problem sa savješću kada treba napraviti abortus. U takvom kontekstu, priziv savjesti se javlja kao dio trenda privatizacije cijelog resora, jer se liječnička savjest budi kako, kad i kome hoće, bez ikakvog nadzora krše li se time odredbe ugovora o radu. O tome nešto više kasnije. Uglavnom, kada govorimo o novim socioekonomskim uvjetima, odnosno da se zahtjevi za restrikcijom prava na abortus javljaju u kontekstu neoliberalnog kapitalizma, onda bi trebali znati da se oni javljaju uglavnom kao dio neoliberalnih trendova u zdravstvu, odnosno korupcije javnog sektora. Za to vrijeme, na tzv. slobodnom tržištu potreba za potplaćenom ženom koja nema djece, niti ih ima namjeru imati ili ih ima što manje, pa joj treba omogućiti abortus, i dalje je nasušna.

4. Početkom 2000-ih počele su odvratne klanovske borbe između stručnjaka za medicinski potpomognutu oplodnju i ginekologa iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, čija je prva meta bio upravo razgranati biznis MPO-a. Način na koji su liječnici iz javnog sektora govorili o djeci začetoj u MPO postupcima, o medicini i ginekologiji, ušao je u anale zla i gluposti hrvatske medicine, a najstrašnija je bila činjenica da je većina njih zaposlena u najvećoj hrvatskog ginekološkoj klinici u Petrovoj u Zagrebu. Vrh naše ginekologije, ljudi koji odlučuju, odavno se razotkrio u svoj svojoj bešćutnosti, mizoginiji i antihumanizmu. Jedan od istaknutijih članova tog društva, dr. Ante Ćorušić, naknadno je nagrađen time što je bio ozbiljan kandidat za ministra zdravstva u mandatu Vlade Tomislava Karamarka. 

Ćorušić je za to da „bogatiji dobiju bolju zdravstvenu uslugu“ (FOTO: Hina/Lana Slivar Dominić)

5. Ćorušić, vjerojatno je primijećeno, unatoč katoličkim moralnim stavovima, nije bio za zabranu abortusa, ali jest za to da „bogatiji dobiju bolju zdravstvenu uslugu“. Je li sad jasnije kamo smjera katolički fundamentalizam u zdravstvu? Čini se da sve što puni račune medicinskih poduzetnika, u trenu ruši svjetonazorske barijere.

6. Problem javnog zdravstva eskalirao je do mjere da žene danas na internetskim forumima rješavaju dilemu gdje da nađu ginekologa koji će im napraviti abortus, kao što teško bolesni pacijenti traže način da dobiju nužnu dijagnostiku i terapiju. Dodatni je problem što se abortus na zahtjev i službeno plaća. Kao što vidimo iz socijalističkog Zakona, to nije stvar nove neoliberalne paradigme, poput izmjena zdravstvenih zakona u području stomatološke zdravstvene zaštite, već problematičnog i diskriminirajućeg stava da abortus ne spada u paket univerzalne zdravstvene zaštite, jer: a) trudnoća nije bolest; b); riječ je o samoskrivljenom stanju; c) abortus nije medicinska potreba žene. Sve to je stravična, ali prastara greška. 

7. Žene, posebno deprivilegirane žene, nisu žrtve samo te greške, već i posebne političke retorike oko abortusa, koja nije rezervirana samo za desnicu. Sjetimo se samo debate između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića iz 2016. godine, u kojoj se obojica slažu da je „abortus zlo“, nakon čega ide čuveno „ali“…Za zlo ne postoji „ali“, osim u muškoj varijanti malignog patroniziranja koje ženi s visoka daje društveni blagoslov za prakticiranje tog zla. Jadne smo, ali smo nužne, kažu poznavatelji dobra i zla, na što bi im žene složno trebale odgovoriti da nestanu sa scene, zajedno s katoličkim fundamentalistima.

8. Priziv savjesti je poželjan u liječničkoj profesiji; zamislite medicinu u kojoj liječnik nema pravo na savjest. Pored toga, radi se o institutu koji je oduvijek u Zakonu o liječništvu i etičkim kodeksima HLK, gdje je zapelo pa se to 26 godina ne rješava? U normalno organiziranom zdravstvu institut priziva savjesti bi bio dio uređene kadrovske politike, ništa manje ni više od toga. Čak i kada govorimo o prizivu savjesti s vjerskom pozadinom, koji bi bio razlog da ginekološka bolnica ne primi vrsnog npr. onkologa koji pri potpisivanju ugovora o radu deklarira da ne želi raditi abortuse? Problem čini to što je hrvatsko zdravstvo skup samovoljnih pojedinaca i što je priziv savjesti postao dio crkvene uzurpacije javnog sektora. Problem je zaposlenik u javnom sektoru koji zaključuje radni odnos s "odjelom za ubojstva nerođene djece", pa naknadno odbija dio svojih radnih obaveza ili ih mrtvo hladno obavlja u privatnoj praksi. Da tom kaosu nema kraja, niti će skoro biti, govori činjenica da je retorika zdravstvenih ministara i svih liječničkih institucija, uvijek zabavljena položajem liječnika u zdravstvu, umjesto položajem pacijenata. Dok se takva politika ne promijeni, neće se promijeniti ni položaj žene koja s pravom traži abortus u javnoj bolničkoj ustanovi. 

Odluka Ustavnog suda je u osnovi pozitivna i nedodirljiva (FOTO: Lupiga.Com)

9. Raspad zdravstva i ginekološke profesije traje, kako vidimo, desetljećima, a Željka Markić i njezini sateliti u tome luk nisu ni jeli, ni mirisali. S obzirom da je liberalni dio javnosti fokusiran samo na njih, realna je bojazan da će svi odahnuti kada katoličke inicijative dignu šape s abortusa, iako će sve ostati nepromijenjeno.

10. Većinu od čak sedam prijedloga Ustavnog suda uputile su katoličke inicijative i pojedinci koji su ponavljali istu tezu da je nesporno da ljudski život počinje začećem, te da iz toga slijedi da on u svim svojim fazama ima pravni subjektivitet i da mu pripada ustavno pravo na zaštitu života. Ustavni sud je sačinio prilično konfuzno i loše obrazloženje svoje odluke, ali je ona u osnovi pozitivna i nedodirljiva. Abortus neće biti zabranjen, niti bi njegova dostupnost novim zakonom trebala biti otežana, to je eksplicitno nedavno ponovio i predsjednik tog suda Miroslav Šeparović. 

Idealno bi bilo, kao što Krunislav Olujić ukazuje, da je u Ustavu RH eksplicitno ostalo pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, no sadašnji sastav USUD-a tvrdi da je to pravo (pravo na privatnost) zajamčeno člankom 35. Ustava koji „uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja i samoodređenje“. 

„Stoga je pravu na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati. Ostajanjem u drugom stanju (bilo planirano ili neplanirano, na dobrovoljan način ili kao posljedica nasilja) žena se ne odriče prava na samoodređenje. Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju, pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost“, stoji u rješenju Ustavnog suda. Ovdje se vidi da je odluka USUD-a sačinjena u duhu individualizma (vidi Roe vs. Wade, SAD, 1973.), pri čemu se, na sličan način, socijalni i ekonomski problemi stavljaju izvan domene prava o kojima je nekad američki Vrhovni sud odlučivao. To je sasvim drugačije od njemačkog pristupa problemu iz 1975. godine koji se bazirao na državnom protekcionizmu koji se, prema tadašnjem mišljenju njihovog ustavnog suda, protezao i na život od začeća. Kod nas se ministar Kujundžić bacio u njemačkom pravcu, kazavši da će „zakon iznjedriti dio da se majka i dijete ne moraju brinuti za sutra“, ali to je samo još jedan biser ovog majstora nebuloza. 

U svakom slučaju, odluka koja bi išla u smjeru intruzivnog djelovanja države (savjetovanja, itd.), bila bi protivna individualističkom diskursu USUD-ove odluke. Ostaje samo pitanje što znači Šeparovićeva poruka da dostupnost abortusa na zahtjev ne smije biti otežana? Koliko otežana uopće može biti u odnosu na današnju situaciju? Znači li to da je bez katoličkih prijetnji ženskim pravima u zdravstvu sve u redu? Ne, to samo znači da ne postoji svijest o tome što je u korijenu problema, a to su liječničke institucije i zdravstvena administracija koja stoji iza raspada javnog zdravstva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"