Autoričin debi „Početak“ iz 2020. godine koji je zamijetila i stručna publika, potrudit ćemo se pogledati, kao i nadolazeća ostvarenja, zbog njezine umjetničke jedinstvenosti, zbog osebujnog pristupa pripovijedanju, zbog inkliniranja pomaku i eksperimentu. Na kraju, zbog atmosfere „Aprila“, jer ta je priča kao izvan vremena, na nekom prostoru koji bi mogao biti bilo gdje i nigdje, vrlo stvaran i potpuno izmišljen.

„April“ je drama jednog lika, junakinja s čijim smo repetitivnim življenjem i djelovanjem suočeni liječnica je Nina, koja u svom skučenom, predvidljivom i dominantno muškom svijetu nosi stigmu problematične odmetnice, ona je u profesionalnom i društvenom smislu čovjek slučaj. No njeni otkloni, samosvojnost i drskost na radnom se mjestu toleriraju jer stručna je i pouzdana, sve dok ne dođe do nesreće. Nini će se prilikom jednog od poroda koje rutinski izvodi dogoditi smrt bebe. Dvojbeno je snosi li krivnju, je li riječ o njenoj pogrešnoj procjeni ili ipak nesretnom slučaju, kolege pred bijesnim ocem djeteta ustaju u njenu obranu, no jasno joj je da ravnatelj poodavno čeka pravi trenutak da je otpusti. 

Zna se da ona uz posao porodničarke u gradskoj bolnici po okolnim selima izvodi pobačaje, ali riskiranje reputacije, time i egzistencije zbog ilegalnih prekida trudnoće kojima spašava živote neškolovanih provincijskih žena tek su djelić njenog socijalnog angažmana. Ona zajednici prije svega doprinosi tako što nastoji te mlade žene, neke od njih još djevojčice, prosvjećivati, informirati o njihovim reproduktivnim pravima i snabdijevati ih kontracepcijom. Mnoge maloljetne natjerane na brak, prestravljene su svojim novim obavezama i psihološki pa i biološki nespremne za roditeljstvo. 

U kontrastu su dvije u filmu najšokantnije scene, ona poroda u sigurnim, kliničkim uvjetima gdje kao statistička pogreška umire tek rođeno dijete, a rodilja će, bar se Nini tako čini, odahnuti, jer obitelj je već dovoljno brojna i suviše siromašna, s dugim statičnim kadrom izvođenja pobačaja na kuhinjskom stolu seoske kućice kojim će Nina gluhonijemu tinejdžericu, žrtvu obiteljskog zlostavljanja, izbaviti iz nevolje.

Nina nema djece ni partnera, živi sama, ni jednom je ne vidimo s članovima obitelji ili prijateljima, opstaje kao samoodrživ entitet, kao borkinja posvećena svojoj misiji. Svojevremeno je održavala vezu s kolegom iz bolnice koji je i tada bio oženjen ili se u međuvremenu oženio i sada za razliku od nje ima veliku obitelj. Njegova žena spominje se jedino u kontekstu brige za djecu; je li se i drugačije realizirala, nije rečeno a njemu, izgleda, ni previše bitno. Dojma smo da Ninin single status i povučenost predstavljaju osviješten izbor, oblik emancipacije i zadržavanja autonomije ali i, nije teško zaključiti, patološki strah od gubitka samostalnosti pa i digniteta. Majčinstvo se ovdje tumači kao cjeloživotna zamka što samo potvrđuje koliko je takvo društvo nepovoljno za ženski rast, bilo kakvu ekspanziju i ispunjenje. 

I bivši ljubavnik, kojeg Nina cijeni kao stručnjaka i od njega tijekom bolničke istrage traži podršku, čudi se da je ona nakon njihove afere već osam godina sama, u šali je pita zašto se nije htjela udati za njega i priznaje joj da mu nedostaje. Evidentno je, stoga, da je tu vezu prekinula ona. Jedini odnosi ili prije blic interakcije s muškarcima koje si Nina dozvoljava usputni su i povremeni, posve emocionalno nemotivirani i kao automatizirani. U tim brzinskim kopulacijama postavlja se odrješito i dominantno što joj u ozbiljnijem partnerstvu u patrijarhalnim prilikama zasigurno ne bi prolazilo. Kolege liječnici redom su muškarci, a njoj u takvom okruženju nema druge nego držati se pozicije otpadnice i maltene vještice kojoj obrazovanje i profesionalne vještine osiguravaju svojevrstan respekt, time i dozu slobode. U protivnom, preostalo bi joj podleći društvenim očekivanjima i svesti se na žrtvu obitelji i sustava.

Film se otvara diluvijalnom kišom i surealnim prizorom golog, ostarjelog, degeneriranog tijela kako mukotrpno mete izbacujući vodu i mulj. Možemo nagađati je li to Ninina noćna mora ili umišljaj tj. dismorfno viđenje sebe, možda ideja da tamošnje žene život svodi na porobljeno i deformirano meso, ili je ta kao mumificirana i zastrašujuća pojava patrijarhat sam. Još je nešto tu upečatljivo, ogoljujuće pa i prijeteće – izostanak muzike, čak i one kojoj bi izvor bio u kadru, ali zato zvučnu traku opterećuje tegobno disanje iz offa, što može biti eho Ninine kojekakvim balastima zatrovane podsvijesti, ili simbol bezizlaznosti s kojima stanovnice tog kraja, ali i mnogih sličnih krajeva žive. „April“ je drama bez radnje, bez bogatog soundtracka, bez puno govora ali, zanimljivo, i bez jedne suvišne minute.

Motiv blata kroz film će se ponavljati, najprije u Nininom razgovoru s autostoperom kojem pripovijeda da je kao dijete skoro izgubila mlađu sestru kad se djevojčica zaglavila u kaljuži, a ona se nije usudila ući u vodu i izvući je iz klopke, a ni ostaviti je samu kako bi dozvala roditelje. Na pitanje je li joj se sestra utopila Nina odvraća da je sada sretna mama dvoje djece. Ne samo da svoju sestru prezentira isključivo kroz prizmu roditeljstva, nego je i vjerojatno ironična kad implicira da je živo blato nije progutalo doslovno, u djetinjstvu, nego metaforički, tek kao odraslu, kad se prepustila malograđanštini postupajući upravo onako kako joj nalažu društvene regule. Krajnji moment očaja zbit će se kad joj na povratku iz jednog od sela u kišnoj noći zapne auto, dakako u blatu, pa pomoć mora tražiti od čovjeka čija je pojava i intonirala nelagodu filma, naime onog koji je krivi za gubitak svog djeteta. 

Uz komorne i pretežno statične scene zabilježene u bjelini bolnice ili pak u tami Ninine kuće ključne su sekvence vožnje, ali ne otvorenom cestom koja bi značila nesputanost i slobodu, nego zapuštenim lokalnim putem koji u suštini ne vodi nikamo. Nina se mnogo kreće, često je i dugo u autu, ta mobilnost podcrtava njenu neovisnost i poduzetnost, ali očito je da se vrti u krug i da nikud neće otići ni stići. Mogla bi, ali sigurni smo da neće jer sve je protiv nje, baš kao i protiv njenih pacijentica. Umjetnički je veoma dojmljiv način na koji se ovdje razmatra pozicija žene u današnjoj (ruralnoj) Gruziji, u titularnom travnju, okrutnom, olujnom i blatnom, a autorica kao da implicira da je njima ondje uvijek tako, travanjski nemilosrdno. U svakom slučaju ime mlade autorice Dee Kulumbegashvili (r. 1986) bilježimo kao vrijednu filmofilsku referencu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: April

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.