Hrvatsku već dugo ništa nije moglo uzdrmati. Privođenja i pritvaranja ministara i državnih tajnika, normaliziranje i zapravo legaliziranje ustaškog pozdrava u javnosti, divljanje cijena još od uvođenja eura, vladajuće demoniziranje oporbe kao državnih i narodnih neprijatelja i kojekakve druge opasnosti za društvo, sve to što je dolazilo, kao da je dosta lako i prolazilo. Navikavali smo se na toleriranje korupcije i svekolikog kriminala.

Međutim, afera gospićkog nelegalno odloženog opasnog otpada, a onda i objave o mnogim drugim divljim odlagalištima otpada po Hrvatskoj, i mjesec i pol dana nakon što je, poslije DORH-ovog priopćenja, ta afera eksplodirala, još uvijek je glavna politička i društvena tema i neće se brzo početi zaboravljati kao one prethodne. Veći ili manji prosvjedi su diljem zemlje. Logično, radi se o zdravlju i potencijalnom trovanju svih nas, a vlast desetljećima nije rješavala problem otpada nego je radije plaćala europske kazne. Nema nikakvih dobrih naznaka da će ga sada početi sustavnije rješavati. Pokušavat će rješavati ad hoc, od afere do afere. 

Ipak, u ovom nas tekstu zanima jedan predloženi kut gledanja o tome kako ubuduće spriječiti nelegalno dovoženje opasnog otpada i kriminal. To je gledište hrvatske radikalne desnice koja njeguje fetiš oružja pa tako teži i pokušava, ako ikako može proći, demokratski sustav postupno zamijeniti nepotrebnom represijom pa i svojevrsnom antiustavnom tiranijom. 

Stipo Mlinarić Ćipe, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta i saborski zastupnik, te Željko Vuković, državni tajnik Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, iznijeli su ovih dana stranački prijedlog da se u Hrvatskoj uvede „Rendžerska služba“ u kojoj bi 2.000 ljudi s naoružanjem danonoćno patroliralo nacionalnim parkovima, šumama i jezerima, štitili granicu i tako sprječavali ulazak imigranata, dovoženje otpada, krivolov, paljenje požara i tko zna što još. Najbitnije je da bi bili naoružani i tako provodili zakon na svoju ruku. 

Prema njihovoj zamisli, služba bi imala pet regionalnih ureda sa sjedištem u Zagrebu, više desetaka postaja i dispečerski centar za dojave, a pokrivala bi cijelu Hrvatsku. Vuković je naveo i primjer Save, Drave i Dunava. Smatra da bi „nadzor protuzakonitog ribolova na tim graničnim rijekama istodobno omogućio uočavanje ilegalnih prelazaka granice“. Taj Domovinski pokret je, znamo svi, na vlasti kao glavni koalicijski partner Hrvatskoj demokratskoj zajednici. 

„Prije godinu i pol dana na koalicijskom sastanku smo donijeli kompletan elaborat za Rendžersku službu. Da je Rendžerska služba postojala u Hrvatskoj ne u tih godinu i pol dana nego prije 20 godina, ne bi se dogodio Gospić. To sve europske zemlje imaju, u takvom obliku ili to zovu zelenom policijom ili kako god, ali je postupanje isto. Oni bi radili u sve tri smjene, po nacionalnim parkovima, po šumama, obilazili, gledali što se tamo događa. Tih 2.000 rendžera bi bili naoružani, imali bi rendžersku značku da mogu zaustaviti nekoga tko odlaže nelegalan otpad, tko se bavi krivolovom, tko podmeće požare, da bi ga imali pravo zadržati do dolaska policije. Prevelik je raspon između komunalnog redara i inspektorata…“, ponavljao je na novoj presici Mlinarić Ćipe ovog petka.

Treba najprije istaknuti da nije istina da sve europske zemlje imaju nekakvu rendžersku službu ili zelenu policiju, a pogotovo ne to da su svi ti rendžeri, čuvari prirode ili što već – naoružani. Ne bez vraga. Primjerice, samo neke službe, isključivo one koje sprječavaju krivolov, u Španjolskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i nekim istočnoeuropskim zemljama, s vrlo ograničenim ovlastima, smiju biti naoružane. Inače, i u Hrvatskoj postoje čuvari prirode u zaštićenim područjima nacionalnih parkova i parkova prirode. Ima ih oko dvjestotinjak.

No, glavni problem za desne stranke u Hrvatskoj nisu toliko korupcija, nečista priroda i nelegalni otpad. Osim Srba, „Jugoslavena“ i "komunjara", njihov najveći problem su imigranti, prije svih ilegalni, ali i oni legalni. Glavni je zadatak sačuvati bjelačku i gotovo etnički čistu Hrvatsku. Zato bi, koliko pokušavamo razumjeti najnoviji prijedlog Domovinskog pokreta, glavni neformalni zadatak naoružanih rendžera zapravo bio naganjanje i hvatanje imigranata ilegalaca. Zbog toga se ne spominju samo šume i parkovi, nego i granica. 

Most, Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret i neki nezavisni zastupnici desnice godinama su predlagali da Hrvatska vojska stane na granice i štiti ih od ulaska ilegalnih imigranata. Otkad je na vlasti, Domovinski pokret to više nije predlagao, a HDZ je takva traženja ipak redovito odbijao. Miro Bulj, zastupnik Mosta i sinjski gradonačelnik, u listopadu 2023. godine iznio je ideju da se osnuju seoske straže u Cetinskoj krajini kao odgovor na, po njegovim riječima, nekontrolirane ilegalne migracije preko granice s BiH.

U nedavnoj ratnoj prošlosti Hrvatska je imala i parapolicijske i paravojne grupe koje su jednim dijelom surađivale s regularnom policijom i vojskom, a neke od njih počinile i zločine od kojih su barem neki ostali potpuno neistraženi i neprocesuirani. I to treba imati na umu kad se olako govori o naoružavanju i davanju ovlasti bilo kojim ljudima koji nisu ni regularni policajci ni vojnici. 

U ranu jesen 1991. godine potpuno slučajno proveo sam nešto više od pola sata u zloglasnom Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, kojeg su, naravno in cognito, jedinice Tomislava Merčepa koristile kao bazu i sabirni centar za nezakonito privođenje civila, ponajviše zagrebačkih Srba. 

Paviljon 22 Zagrebačkog velesajma (FOTO: CNA)

Dvadesetak metara dalje od tog paviljona u to vrijeme početka rata u Hrvatskoj nalazila se tvrtka Iveco koja je prodavala Fiatove automobile. S ovećim iznosom novca u džepu koračao sam prema Ivecu, prolazeći nedaleko Paviljona 22. Nisam imao pojma što se tamo događa. Ispred mene je iznenada iskočio neki čovjek, optužio me da „špijuniram“ i na silu me odveo u Paviljon. Bila je tamo okupljena već gomila nesretnih ljudi. Rezervisti ili „aktivisti“, kako god, zatražili su me dokumente i pritom sam im odmah rekao da sam zaposlen kao novinar u tiražnom i uglednom zagrebačkom dnevniku. Na veliku sreću, nisu mi pretresli džepove. Nije bilo mobitela i trebalo je neko vrijeme da telefonom provjere kod nekog svog – meni zauvijek nepoznatog – povjerenika iz tog našeg lista jesam li zaista tamo zaposlen. Taj im je to potvrdio pa su me pustili. Od tada sam često mislio o sudbini tih ljudi iz Paviljona. Nešto kasnije počelo se objavljivati što se sve događalo u Pakračkoj poljani kamo su merčepovci slali zatočene na Velesajmu. 

Ne treba osnivati nove naoružane represivne službe, uz i mimo policije i vojske. Kad nas netko štiti, dobro je znati, ili se makar nadati, da su to oni koji to čine u ime demokracije, Ustava i zakona. Samo oni. Pa i to su pouke iz Paviljona 22. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: CNA

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.