ODBRANA I POSLEDNJI DANI: Kako se nezavisnim medijima vade zubi

Nedim Sejdinović

12. rujna 2026.

ODBRANA I POSLEDNJI DANI: Kako se nezavisnim medijima vade zubi

I tako, posle godinu i po od dana kada su studenti i građani u buntu to prvi put javno zatražili, u Srbiji su raspisani vanredni parlamentarni izbori. Za 25. oktobar. Zemlja je već dugo u neproglašenom vanrednom stanju, a od pada novosadske nadstrešnice, 1. novembra 2024. godine, u njoj traje i latentni građanski rat. Društvo je rascopano kao odstajao pipun, na gomilu parčića i dva oveća komada. Jedan, onaj studentski, bar se tako čini, jestiv je za dušu gladnu elementarne normalnosti i pravde, a drugi – onaj režimski – prilično je natruo.

Nezavisno od nekakvih političkih analiza, onako čisto fenomenološki i estetski gledano, Aleksandru Vučiću i njegovom režimu istekao je rok trajanja. On sam je ofucana verzija vladara od pre desetak godina koji je stvari držao čvrsto u rukama i uspevao skoro svima da uvali priču koja je njima odgovarala. Zapadu se predstavio kao neko ko je doživeo obrnuti kafkijanski preobražaj, i od jednog šovinističkog kukca postao proevropski konzervativni političar, koji će Srbiju osloboditi trauma prošlosti, uključujući tu i Kosovo, i uvesti je u evropsku zajednicu naroda. Sličnu priču je prodao i nekim građanistima-evropejcima u zemlji, s tim što ih je morao dodatno ubediti izvesnom dozom tantijema. Istovremeno je uspeo zadržati prirodnu ultranacionalističku i rusofilsku publiku, kojoj je preko tabloidnih medija poručivao da je morao promeniti retoriku radi ekonomskog boljitka zemlje, šaljući signal da je on onaj stari koji kani, ako zatreba, opet pobiti „sto muslimana za jednog Srbina“.

Široko organizovanom i veoma skupom akcijom režim je uspeo da stavi pod kontrolu bezmalo sve medije u zemlji. Mnoge nije morao nešto naročito ni da ubeđuje, došli su sami da se poklone, dovoljno je bilo otvoriti državne i paradržavne kese novca. Prilična većina novinara nije nešto baš bila ni ubeđena da je njihova profesija važna i takoreći uzvišena, da rade za više, tzv. javne interese: svoje usluge uspeli su mnogo bolje od njih da naplate VKV radnici.


Vučić je danas ofucana verzija vladara od pre desetak godina koji je stvari držao čvrsto u rukama (SCREENSHOT: YouTube)

Iz takve pozicije mogao je Vučić da radi šta mu je volja. Možda bi neki drugi vladar uradio i nešto dobro za svoju državu, ali Vučić je iznikao sa huliganskih tribina, odrastao među zemunskim i novobeogradskim „prodavcima cigle“ i formirao se u memljivim podrumima Srpske radikalne stranke. Čak i da je hteo, nije mogao. Stvari su krenule prirodnim putem, okružio se probisvetom i neukim ljudima, koji su nam održali javni čas, pokazujući da je ljudskoj pohlepi jedino nebo granica. Stranka je formirana kao organizovana kriminalna grupa, a u piramidi moći su najistaknutiji postali oni koji bi u normalnim okolnostima bili u ustanovama zatvorenog tipa ili težili ka njima. Ne mislimo, dakako, samo na zatvore.

Uspostavio je tzv. madam-ekonomsku politiku, državne resurse je ustupio raznim mešetarima, stranim i domaćim, od kojih neki, bogami, imaju dosta i para i moći. Bitno je samo da se učipe. Tako uspostavljen sistem, naravno, ne može da funkcioniše dugoročno: gde god pipneš, stvar počinje da se raspada. Ono što u državi funkcioniše, funkcioniše samo zahvaljujući inerciji. I to postaje sve više vidljivo, svakim danom, čak i „običnim“ građanima, bar onima koji nisu hipnotisani totalnom propagandom. A takva propaganda je jedino i moguća, jer jedino ona može, bar donekle, da prikrije pornografiju.

Na početku su, elem, režimski mediji imali zadatak da prikrivaju stvarnost, ali stvarnost je postajala sve nepodnošljivija. I onda su morali da počnu da kreiraju paralelnu stvarnost, što je veoma teška i često nemoguća misija. Na kraju završiš sa direktnim prenosom sahrane ratnog zločinca, uz državne počasti.

Upravo zbog toga što su režimski mediji izgubili svaki dodir sa stvarnošću, počeli su da gube utakmicu od potpunih autsajdera, od ono nešto malo od režima nezavisnih medija. Aproksimativno gledajući, 95 posto medija u Srbiji jesu režimska glasila koja do novinarske etike drže koliko do iscepanih očevih gaća i koji troše 100 posto državnog i paradržavnog novca. Sa druge strane, pet posto medija, koji imaju nekakav profesionalni, kritički otklon od režima, od kojih mnogi žive na ivici egzistencije i rade sa štapom i kanapom – uspelo je da pobedi ovu zapravo jezivu agit-propiju. To nije utisak, to pokazuju istraživanja javnog mnjenja.


Paralelna stvarnost režimskih medija (SCREENSHOT: Informer)

U neku ruku, više slabošću nego snagom može se nazvati to što režim već godinama radi nezavisnim medijima i novinarima. A radi sve što mu padne na pamet. Od prijateljskih saveta da se ne zajebavaju, pokušaja potkupljivanja (nisu svi ostali na pokušaju), preko javnih prozivki, targetiranja, organizovanih akcija pretnji smrću i proterivanjem iz zemlje, uvreda, pa do fizičkih napada. Od prisluškivanja do obijanja stanova. Oni su „ustaše“, „balije“, „kurtijevci“, itd. Jedino još niko nije izgubio život, hvala bogu, ali su zato neki morali da pobegnu iz zemlje jer je procenjeno da je njima i njihovim porodicama ozbiljno ugrožena bezbednost.

Rekli smo već, iz državnih fondova ni zrna žita nema za nezavisne medije, pritom se ni mnoge privatne kompanije ne usuđuju reklamirati u njima, jer žele da imaju dobre odnose sa vlašću jedne deregulisane države. Tu su razne inspekcije, pa režim može da zagrabi koliko mu volja.

Kada se procenilo da sve to nije dovoljno, krenulo se u veoma ozbiljnu i očigledno minuciozno isprogramiranu međunarodnu akciju-transakciju o kojoj ne znamo baš sve. No, po onome što znamo, a i po onome što se trenutno dešava, jasno je da je njen smisao da se medijima nekadašnje United grupe, sada okupljene u ANN (Adria News Network), odnosno najuticajnijim nezavisnim medijima u zemlji, bar za početak, povade zubi. Već je dosta rečeno o tome, pa nećemo dužiti u pojašnjenju.

Elem, do nekih znalaca medijskih prilika još 2023. godine pristiže informacija da se u Beogradu održavaju „neobični sastanci“ na kojima su prisutni neki od prvih ljudi BC partnersa, većinskog vlasnika United grupe, te predstavnici Orbanove, to jest mađarske vlade i vučićevci. Potom, početkom 2025. godine državni Telekom Srbija i češko-emiratska firma koja u Srbiji posluje pod imenom Yettel kupuju za velike novce praktično sve delove United grupe, osim medija. Iz presretnutog razgovora direktora Telekoma Srbije i generalnog direktora United grupe, jasno je da je u pitanju političko-finansijski aranžman u kojem je važnu ulogu imao Aleksandar Vučić lično.

Potom medije, organizovane u ANN, United grupa prodaje kontroverznoj portugalskoj firmi Alpac Capital, koja je vlasnik Euronewsa, a koju vodi izvesni Pedro Vargas David, čiji je otac Mario bio dugogodišnji savetnik bivšeg mađarskog premijera Orbana. Vučić će pre nekog vremena reći da je Mario njegov „blizak prijatelj“. Evropski istraživački novinari otkrili su da je Alpac uspeo da kupi Euronews 2022. godine, između ostalog, zahvaljujući novcu pristiglom iz Mađarske. Za akviziciju, vrednu 170 miliona evra, 45 miliona obezbedio je mađarski državni Széchenyi fond, a najmanje još 12,5 miliona evra došlo je preko kompanije New Land Media u vlasništvu Gyule Balasija, važnog poslovnog čoveka Orbanovog režima. Uzgred, Alpac je suvlasnik velike mađarske tehnološko-telekomunikacione grupe 4iG, koja se tokom vlasti Viktora Orbana vinula u nebo.


Novinari N1 ispred redakcije ovog proleća (FOTO: NovaS)

I sada gledamo posledice. Prvo je, još pre Alpaca, morao da odleti Igor Božić, direktor Adria News Beograd, produkcijske kuće koja proizvodi program za N1 televiziju. Bilo je protesta među nezavisnim novinarima i organizacijama, ali se videlo da kod njih postoje i neke pukotine. Neki su po kuloarima pričali da je smena okej, jer je dosta „više vala“ uređivačke politike „Ua, Vučić!“. To je inače fraza koja se ponavlja i kada je reč o delovanju određenih političkih i nevladinih organizacija. Kao da u Srbiji novinar ili aktivista, gde god da začeprka, ne naiđe upravo na Vučića, odnosno na ono što on personifikuje, a to je bezakonje, kriminal i šalabajzerizam. Kao da upravo Vučić nije ukinuo javnu debatu, i od javnosti napravio stočnu pijacu. Pa će sada, je li, N1 da obnovi javnu debatu. Hoće đavola!

Treba podsetiti i da političari režima deceniju i kusur odbijaju da gostuju i daju izjave za nezavisne medije, iz dva razloga. Prvo, izbegavaju nezgodna pitanja, a drugo – time se stvara utisak da su ovi mediji jednostrani.

Potom sledi jedan događaj koji ima elemente kretenizma. Dolazi do „nesporazuma“ između novih urednika N1 i poznatog kolumniste Ljubodraga Stojadinovića, zbog toga što je ovaj, je li, koristio neprimeren jezik. Uzgred, kolumna je literarno-novinarski žanr, za koji postoje nekakva drugačija profesionalna pravila. Možda Stojadinović nije svačija šolja čaja, ali zamislite samo šta bi se desilo da se neki urednik usudio da jezički uniformiše kolumne Borisa Dežulovića ili Teofila Pančića. 

A onda sledeći korak. Ukida se, na TV Nova S, izuzetno popularna političko-satirična emisija „24 minuta sa Zoranom Kesićem“, popularna ne samo u Srbiji, dakako. Glupo je da objašnjavamo kako je ona izgledala, jer su je, ako ne redovno, onda bar povremeno, gledali svi čitaoci ovog teksta. Naravno da ukidanje emisije ima veze sa narednim izborima, i da je posledica aranžmana o kojem smo nešto rekli.

Formalni razlog je – emisija je preskupa za ovu medijsku kuću. Tako se stvar vrti i po tabloidima, koji ono baš seire. Otprilike, Kesić je antirežimski profiter. Ništa novo, osim što je ovaj slučaj pokazao koliko je javna scena Srbije, i ona antivučićevska, nezrela i frustrirana. Antivučićevski levičari, recimo, vele da je ukidanje emisije čin pravde pošto je „neoliberal Kesić poginuo od neoliberalizma“. U četvrtak su održani protesti protiv ukidanja ove emisije, iza kojeg su stale dve dugo vremena suprotstavljene novinarske organizacije – Nezavisno udruženje novinara Srbije i Udruženje novinara Srbije.


Novinari i građani na protestu podrške Kesiću (SCREENSHOT: YouTube)

Nadati je da je to dobar signal, i da će se ovo nešto novinara koji drže do profesije ujediniti i iskazati solidarnost, te da neki od njih u koje smo verovali neće postati svesni ili nesvesni, voljni ili nevoljni egzekutori medijskih sloboda. Valjda će se, sve u svemu, pokazati da su profesionalni novinari u Srbiji, kako se to kaže, dorasli istorijskom zadatku. Deo redakcije N1, juče je objavilo i javno saopštenje, koje potpisuje devet novinarki i novinara. U saopštenju se osuđuje targetiranje novinarki Danice Vučenić i Žakline Tatalović od strane direktora vesti N1 Branislava Šovljanskog.

Ne treba biti vidovita Zorka, pa videti šta se sprema i čemu se treba odupreti svim silama. Nije to samo pitanje slobode medija, već i elementarne ljudskosti. Ako režim bude sproveo ono što kani, mnogi, i to najbolji, novinari ostaće bez kruha. Na ulici. Nije ovo baš prejaka hiperbola, verujte. Ono nešto malo nezavisnih medija ne samo da neće moći da zaposli one koji će samoinicijativno ili pod pritiskom napustiti medije ANN-a, ukoliko se desi taj loš, ali ne i neočekivan scenario, nego je pitanje da li će i oni uspeti da prežive.

Neki veruju da stvar mogu nadomestiti društvene mreže. „24 minuta“ ćemo gledati na YouTubeu. Ali čak da je to i moguće, a nije, zar treba da se začudimo ukoliko Vučićev režim počne da uređuje i društvene mreže, pogotovo sada kada je „mladićizmom“ poslao jasnu poruku da ga EU ne interesuje ni ič. Ima već modela sa istoka koje može primeniti. Ako neko misli da je i ovo hiperbola, neka se seti samo šta smo sve mislili pre samo par godina da je nemoguće, pa se to desilo u punom formatu.

Ako režim, i ovako truo, nastavi da živi (truljenje je dugotrajan proces, učio nas je Mirko Đorđević) – nije isključeno da se nezavisni mediji iz Srbije presele u inostranstvo. Po ugledu na novinare i medije koji su „relocirani“ iz Rusije, Belorusije, Unije Mjanmar, Avganistana ili Azerbejdžana. Zapravo, nešto slično i sada imamo, sa nekim emisijama koje se bar jednim delom emituju iz jedne države bivše Jugoslavije. Nećemo da kažemo iz koje, pravićemo se ludi.

Ali, nećemo više da mračimo. Nadati se da će Srbija posle 25. oktobra biti druga i drugačija država. Ne bi čovek bio u cipelama novih vlasti, koje će naslediti razna čuda i froncle od države, ali se neke stvari mogu i brzo rešiti. Situacija je takva da građaninu Srbije ne preostaje ništa drugo nego da bude optimista. Da veruje da će pobediti studenti, koji su mnogima od nas, matorcima, oduzeli poslovnu sposobnost. U dobroj meri, s punim pravom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.