Uniforma

Starčić sa francuskom kapom i ribarskim rancem volio je da se druži s vojskom. Prognan je iz Istočne Bosne, ali o tome nije volio da priča. Živio je u kolektivnom smještaju za izbjeglice, pričao o ženama i nutkao nas sirom i rakijom koje je uvijek imao u rancu.

Jednom nam je ispričao kako je u Drugom svjetskom ratu mobilisan u Vražju diviziju i sa isplaženim jezikom imitirao amblem nacističkog đavola, kakav je tada nosio na kragni uniforme. Bio je mladić, željan svega, pričao je, prijavio se u vojsku pred kraj rata, zato što mu se svidjela uniforma, do tada je nosio samo tvrde lanene gaće. Čim ju je obukao, žene su uočile da postoji, pa je on paradirao selima i svakoj koja je poželjela pokazivao strašnog demona.

Prije odlaska na front razbolio se od nekakve venerične bolesti. Vojni ljekar mu je naredio da se liječi kod kuće i dao mu mast za plikove na polnom organu. Čim je nacistička kolona zamakla za brdo, ustao je iz kreveta, obukao uniformu i nastavio zavoditi po selima. Zarazu je širio sve do kraja rata, kada su mu partizanske vlasti konačno svukle uniformu i poslale ga u radni logor.

Kada se posljednji put pojavio među nama, izgledao je umorno, kao da je nekoliko godina ostario otkako smo ga posljednji put vidjeli. Izvinjavao se zato što nema sira i rakije. Sjeo je, teško disao. Dali smo mu vode, ništa drugo nismo ni imali. Iskapio je šolju i rekao da mu nije žao umrijeti, jer je konačno shvatio najveću mudrost. Mahnuo je rukom da mu se približimo. Naravno, poslušali smo ga, nije mala stvar čuti saznanje stečeno tokom skoro jednovjekovnog života.

„Stavi ga, makar izgorio“, prošaputao je stari vrag i isplazio jezik.

Veliki šah

Vikend je i posmatram grupu ljudi kako u parku igraju šah sa velikim figurama. Ne gledam tablu, ništa tamo ne razumijem, posmatram igrače. Jedan je nervozan, hoda oko table i grize usne pred svaki protivnikov potez. Drugi je smiren, polako pokreće figure, lijeno ih vuče po betonu. Škripa plastike dodatno nervira nemirnog igrača. Na pola puta jednog poteza, shvata da je izgubio igru i nogom udara figuru kralja. Svi se smiju, on odlazi niz park, psuje, mlatara rukama ...

U vojsci sam bio terapeutski igrač šaha. Kada neko dobije pismo sa lošom vijesti, a teža od porodične smrti vojnicima je bila vijest da ih je ostavila djevojka, ožalošćeni me pozivao da igramo šah. Prije kraja partije nesretnik je vraćao izgubljeno samopouzdanje. Toliko sam loše igrao.

Kada sam iz JNA došao kući, kupio sam sebi mali magnetni šah. Želio sam konačno naučiti pravila igre. Nikada nisam uspio. Razumijem odnos između figura i ograničenost njihovih kretanja, ali i dalje ne znam kako predvidjeti poteze protivnika i kako strateški ovladati igrom. Ne vidim širu sliku.

Mada me više niko ne zove da igram, ja i dalje mirno prihvatam poraz.

Zavjesa

Kada stjuardese navuku zavjesu između ekonomske i poslovne klase, zapitam se šta se tamo počelo dešavati? Zašto nam ne dozvoljavaju da to vidimo? Šta to kriju od nas?

Možda tamošnjim putnicima otkrivaju neku tajnu, možda tačan datum izbijanja novoga rata? Savjetuju ih gdje će se skloniti kada mi mislimo da se svijet ruši i da prvi odlaze dobri ljudi? Možda nije takva tajna, možda pričaju viceve o nama ili se jebu međusobno, tiho, tiše? Možda kolju zečeve što plaču kao bebe, možda pljuju u flaširanu vodu koja je nama namijenjena, ili jedu neki dobar sir kakav se odavno ne može kupiti na pijacama? Možda planiraju nešto, neko zlo, gadnu epidemiju, možda novu pandemiju ili zabavu iznenađenja? Možda broje pare? Preturaju po našim koferima? Podmeću nam drogu, možda sihire, nokte i dlake? Ne znam, ništa ne vidim, zavjesa je gusta, sve je iza nje moguće.

Neposredno prije slijetanja, stjuardese razmaknu zavjesu i značajno nas gledaju. Imaju zubate, ledene osmijehe i svjetlucave oči. Nesumnjivo nešto kriju od nas.

Jednoga dana otići ću iza zavjese i vidjeti šta se tamo dešava. „Vratiću se sa udovima od željeza, mrke kože, bjesomučna pogleda, zbog moje maske misliće da pripadam snažnoj rasi, imaću zlata, biću dokon i surov“ – kao u stihovima Arthura Rimbauda koje je napisao prije odlaska u Afriku. Iz koje se vratio da bi umro.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.