Njegov novi film bio je apsolutni hit ovoga ljeta. Govorimo, naravno, o Ivanu Ramljaku. Rođen je u Zagrebu 1974. godine, studirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a nekako se u vrijeme studija počeo interesirati za novinarstvo te pisati, ponajviše, o glazbi i filmu. Jedno vrijeme vodio je zagrebačku Močvaru, gdje je organizirao i „Filmske večeri u Močvari“, a kasnije je pokrenuo i prvi Festival filma o ljudskim pravima u Zagrebu. Ljubav prema pravljenju filma doći će malo kasnije, pa tako 2009. godine zajedno s Markom Škobaljem režira kratki film „Oslobođenje u 26 slika“. Sedam godina kasnije snima „Kino Otok“ u produkciji zagrebačkog Restarta, a 2018. godine i „Dom boraca“. Posebno zapažen je bio i Ramljakov vrlo osobni film „O jednoj mladosti“, koji je osvojio nekoliko međunarodnih festivalskih nagrada, među ostalim i Grand Prix na Danima hrvatskog filma, ali njegov najnoviji film “El Shatt – nacrt za utopiju”, koji je dijelom financirao Grad Zagreb, izazvao je, za jedan dokumentarac, neočekivanu pažnju medija i publike. 

Za one koji se još nisu susreli s pričom o El Shattu, reći ćemo kako se radi o kompleksu izbjegličkih logora na poluotoku Sinaj, na teritoriji Egipta, kamo je tijekom Drugog svjetskog rata izbjeglo otprilike 30.000 Dalmatinaca, bježeći pred okupacijom nacista i domaćih izdajnika. Većina izbjeglih u El Shattu će dočekati kraj rata i 1946. godine se vratiti u svoja rodna mjesta, uglavnom na otocima Korčuli, Braču i Šolti te na širem području Makarske. Boraveći u pustinji izbjeglice su organizirale samostalnu upravu u sklopu koje su djelovala umjetnička društva, škole, pa čak i crkva te raznovrsne radionice za popravak oskudnog materijala te se štampalo čak pet dnevnih novina. Bila je to svojevrsna utopija, što je i inspiriralo našeg sugovornika koji je danas selektor na Rotterdam Film Festivalu.

"Mislim da praktički nema osobe u Dalmaciji koja nije na neki način povezana s El Shattom" - Ivan Ramljak (FOTO: Privatna arhiva)

Prikazivanje filma si prilagođavao mjestima odakle su ljudi odlazili za El Shatt, a posebno je bitna bila Korčula gdje si bio u samom gradu, Smokvici, Veloj Luci. Ističem Korčulu jer je i tvoj djed s Korčule, a i on je bio dio priče. Kako si birao sudionike/ce? 

- Definitivno ova priča, što se mene tiče, kreće s Korčule jer je cijeli dio mamine obitelji iz Korčule, a moj djed je bio u El Shattu. Tako da nije bilo Korčule, ne bi bilo ni mene, ni ovog filma. Što se tiče protagonista, tražio sam ih godinu, godinu i pol dana. Tražio sam ljude koji su u El Shattu imali desetak godina. Nisam htio intervjuirati ljude koji su imali samo neka osnovna i škrta sjećanja, nego sam htio ljude koji su tad već mogli doživljavat svijet. Na kraju sam intervjuirao dvadeset i osam ljudi. Problem je bio što se taj dio rada na filmu događa za vrijeme onih prvih najopasnijih valova koronavirusa, tako da do nekih ljudi nisam uspio doći jer ih je bio strah, a i neki ljudi su umrli za vrijeme prvog lockdowna. Problem s ovakvim temama je što istraživanje može biti toliko opširno da bi čovjek sad mogao deset, petnaest godina da se bavi samim istraživanjem. U nekom trenutku sam morao reći “dosta, imam to što imam, od toga ću napraviti film”. Naravno, onda su se pojavljivali razni ljudi do kojih nisam došao dok sam radio intervjue, a i na projekcijama ovog ljeta su se pojavili mnogi ljudi za koje nisam znao. Što se tiče Korčule, iz samog grada je oko 120 ljudi išlo u El Shatt, ali u Veloj Luci se ta brojka penje na 1.800 i to je najviše od svih mjesta u Dalmaciji. Skoro 50 posto stanovništva je otišlo u El Shatt. U samoj Korčuli nisam našao nikog od tih 120 ljudi da je još uvijek živ. Jednu ženu sam intervjuirao u Blatu, a u Veloj Luci sam nekoliko njih intervjuirao. Tu je bila i gospođa koja pjeva u filmu – Olga Padovan – ali je ona, na žalost, nedavno preminula.

I kakva je atmosfera bila na projekcijama po Korčuli, a posebno baš u Veloj Luci? 

- Sve projekcije ovog ljeta su bile divne. Gdje god sam bio uglavnom je bilo puno emotivnih scena. Što se tiče same Korčule, reakcije su bile jako dobre, ali moram spomenuti i negativnu stranu, jer je netko uništio plakat na oglasnoj ploči. To je jedino mjesto u Dalmaciji gdje je plakat nastradao. Prvi je iščupan kompletno, a na drugom je zvijezda petokraka iščupana iz sredine plakata. Prvo sam htio staviti novi, ali sam onda zaključio da je bolje da ostavim to tako, kao svojevrsni spomenik jednoj neumjetničkoj intervenciji koja je, rekao bi to pokojni predsjednik Franjo Tuđman, znakovita. Posebno izdvajam Velu Luku jer je taj događaj bio puno značajniji nego za samu Korčulu, zbog činjenice da je toliko ljudi bilo u El Shattu. To je bila potpuno druga dimenzija. Radili smo gerilsku projekciju. Jedan moj prijatelj ima jednu udrugu tamo. Nazvao me i rekao da tamo ne postoji kino, ali da pravimo projekciju. Ja sam donio projektor, naš zajednički prijatelj koji vodi jedan radio u Veloj Luci je donio razglas, moj prijatelj Tonko je našao jednu gospođu koja je bila u El Shattu, koja je sašila platno za tu projekciju. Sve to je već dovoljno da tu projekciju ne zaboravim do kraja života. Osim toga, oni su pripremili čitav kulturno-umjetnički program. Cijela ta Vela Luka je bila nevjerojatna. Uz premijeru u Splitu to je bila najljepša projekcija ovog ljeta.

Projekcija "El shatta" na Festivalu mediteranskog filma u Splitu gdje je film osvojio nagradu publike (FOTO: FMFS/Maja Prgomet)

Kada opisuješ kako je sve to izgledalo, i kako se to sve organiziralo, čini mi se kao da se taj duh zajedništva i utopije, koji je vidljiv u samom filmu, prenio taj dan u Vela Luku.

- Istražujući za film i radeći na filmu, intervjuirajući sve te ljude dođeš do nekih zaključaka, a to je prvenstveno priča o zajedništvu u nevolji. To je priča u kojoj se teško može išta negativno naći u njoj. A taj element utopije koji se iskristalizirao kroz rad na filmu polazi iz pretpostavke da je odlazak u El Shatt bio nužnost, da se spase ljudi, da ne nastradaju od Nijemaca. Taj kamp je iskorišten od strane Tita i Centralnog komiteta da se pokaže Zapadu, u prvom redu Englezima koji su taj kamp vodili, kako će izgledati Jugoslavija jednom kad završi rat. Jer to je početak 1944. godine, trenutak u kojem je Winston Churchill već priznao partizanski pokret, ali još uvijek podržava i kralja, a kralj Petar je u Kairu, četnički kamp je u blizini i Churchill nije oduševljen idejom da mu se tamo nekakva komunistička zemlja stvori na području kraljevine Jugoslavije. I onda je Tito htio pokazati kako će to sve biti idilično u toj Jugoslaviji. Poslao je 27 kulturnih radnika koji su tamo organizirali fascinantan život koji zapravo čini većinu filma. I, mislim, stvarno kad to gledaš i kad čuješ ljude koji pričaju o tome, oni se tog perioda života sjećaju kao najljepšeg perioda u svojim životima, što je fascinantno kad znaš da su ti ljudi otišli kao izbjeglice bez ičega, na drugi kontinent, da usred pustinje žive ispod šatora. Postojalo je to zajedništvo, a u međuvremenu se dosta stvari promijenilo. Ta djeca ljudi iz El Shatta su različitih političkih uvjerenja, ima lijevih, desnih, ima svega, ali svi su oni došli na projekciju vidjeti film. Neki s predumišljajem da će to bit neka komunistička propaganda, a onda se dogodio moment da kažu da ovo uopće nije ideološki obojeno, već da je objektivan film koji prikazuje zajedništvo kojeg sada nema. I možda imaš pravo kad kažeš da se zajedništvo, barem na tim projekcijama, opet pojavilo kao ideja. Bar je nekom prošlo kroz glavu da ne mora biti baš ovako kako je sad jer ako je moglo onda zašto ne bi i sad?

Natjeralo me na razmišljanje to zajedništvo. Činjenica je da kad su krenuli u zbjeg svi su bili na istom, bili su ravnopravni, koliko god netko bio bogat ili siromašan u zbjeg je ponio samo nadu. Nitko nije imao ništa više, a ni manje i to je bila najbolja polazna osnova za nadogradnju utopije. 

- Pa da, apsolutno se slažem. Ali ima jedna zanimljiva stvar koju ne smijemo zaboraviti, koju je rekla jedna od mojih protagonistica kad sam joj prikazao film: Znaš što? Ne smijemo zaboraviti da je nama ipak netko donosio hranu i odjeću i lijekove. Vidjeli bi mi kako bi to bilo da smo mi sami to morali izmišljati” 

Jedna od protagonistica u filmu, koja je dvije godine provela u El Shattu, fotografirana tijekom projekcije filma (FOTO: FMFS/Maja Prgomet)

Zanimljivo je da je u blizini bio i četnički kamp, a po dolasku u Egipat saznali su da je tu bio i kralj Aleksandar? 

- Čim su došli tamo četnici su ih probali vrbovati i za to su imali dosta dobar argument jer je njihov kamp bio s druge strane Sueskog kanala, gdje je bilo vegetacije, gdje su bili drugačiji klimatski uvjeti. Nagovarali su ih da dođu jer je kod njih bolje, a tu gdje idu nema ničega i umrijet će. I neki ljudi su odlazili, naravno. 

Bitno je reći da je film rađen u koprodukciji HAVC-a i Filmskog centra Srbije i Ministarstva kulture, montažerka nam je i zajednička prijateljica, Jelena Maksimović, koja je radila s Ognjenom Glavonićem “Dubinu 2”. 

- Da, film je većinom financirao HAVC. Dobili smo novce i od Filmskog centra Srbije, nešto novaca smo dobili od Grada Zagreba i od Grada Splita tako da se zaista ne mogu žaliti na to kakav smo budžet imali. Mislim, ovo je prvi film u mojoj karijeri kojeg sam mogao opušteno raditi znajući da ću za sve što mi treba imati sredstava da to i napravim. Jako mi je drago da je Jelena montirala zato što je dobrim dijelom taj montažni dio posla stvarno bio rudarski. Ta cijela priča je jako epizodična, jako je fragmentirana i trebalo je posložiti sve te epizode, sve te teme i stvari koje su se tamo događale u nekakav logičan narativni slijed, da jedna stvar proizlazi iz druge. To je bilo užasno teško, a zbog Maksine (Jelenin nadimak op. aut.) pedantnosti i strpljenja i truda to je ispalo ovako dobro kako je. Uklopiti dokumentarne snimke, igrane scene koje smo snimali, fotografije u jedan film, a da to ima smisla je veliki posao, s tim da još jednu stvar ne smijemo zaboraviti – u isto vrijeme smo radili film za ljude koji ne znaju ništa o toj temi i za ljude koji su bili tamo. Isto tako smo radili film za selektore stranih festivala i za ljude iz sela koji nisu bili u kinu deset godina i uopće ih ne zanima film kao takav. Probati pronaći neku sredinu, da se sve te ljude zadovolji bilo je užasno teško, ali mislim da smo na kraju uspjeli. 

Detalj iz El Shatta (FOTO: El Shatt)

Ali bilo je valjda i nekih kritika? 

- Naravno. Recimo, nakon projekcije u Korčuli kritizirali su nas zašto se ne spominje Korčula, a spominje se Vela Luka, Brač, Hvar, Vis … Onda dođeš u Podgoru pa pitaju zašto se ne spominje Podgora, pa kažem da je dvoje protagonista iz Podgore, ali kažu da se ne spominje Podgora … Taj lokalpatriotizam mi je simpatičan, a bilo je i kritike jer se ne spominju svi poznati ljudi koji su tamo bili, a bili su Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb … Spominje se Josip Hatze, dirigent, Savka Dapčević Kučar … Bilo je još tih poznatih ljudi tamo, ali ja nisam imao faktografski, povjesničarski pristup. Odlučio sam snimiti film kroz koji me vode ljudi koji su bili tamo, koji pričaju svoja osobna iskustva i očigledno nitko nije sreo Ranka Marinkovića tamo pa nije imao potrebu pričati o tome. To je neki drugi film koji će možda napraviti netko drugi. 

Kad govorimo o El Shattu, posebno je interesantno da je ta priča bila skrajnuta i u vrijeme Jugoslavije. 

- Pa to je nešto što meni još uvijek nije do kraja jasno. Ima nekih stvari u toj priči koje mi i dalje nisu jasne. A mislim da sam toliko toga pročitao i čuo. Da, ta tema je u nekom trenutku pala u nemilost. Mislim da je Jurica Pavičić napisao u jednom svom tekstu da nije bila dovoljno junačka za narativ o Drugom svjetskom ratu i NOB, što je točno jer nitko se nije borio, nitko nije ništa junački napravio, nego su ljudi otišli u pustinju i tamo su čekali. Možda to zaista nije bilo dovoljno junački. Pitao sam još neke ljude, neke povjesničare zašto misle da je to tako i nitko nema konkretan odgovor.

Možda nije bilo interesa da se priča o bratstvu i jedinstvu prepliće s crkvom, što se i dešavalo u El Shattu? 

- To je definitivno jedan od razloga zašto danas nitko ne želi o tome pričati. Ali nešto nije moglo biti diktirano od strane partijskog vrha, a to je da nijedan povjesničar nije napisao neku knjigu o toj temi, ni u Jugoslaviji, ni u samostalnoj Hrvatskoj. Postoje samo biografske knjige ljudi koji su tamo bili, postoji nekoliko znanstvenih radova, jedan doktorat, par diplomskih radova, ali nema povjesničarske knjige o El Shattu, što je nevjerojatno, apsolutno nevjerojatno. Nadam se da će možda, preko mog filma, ova tema zainteresirati neke mlade povjesničare pa da ćemo konačno dobiti neku publikaciju. 

A jesi li možda probao sagledavati egipatski kut? Postoji li kod njih bilo kakvi izvori podataka za te dvije godine, pa možda i više?

- Koliko god da je Egipat tad bio nezavisna zemlja i službeno je završilo kolonijalno doba Englezi su vodili glavnu riječ. Egipćani nisu imali nekog udjela u odlučivanju. Jedino gdje su imali nekog udjela je izložba o zbjegu koja se održala 1945. godine u Kairu, gdje su naši htjeli pokazati što su oni sve tamo radili, kako je to sve skupa funkcioniralo. 

Posljednjih desetak godina svjedoci smo ogromnog vala izbjeglica, ali izbjeglica koji sada iz Afrike bježe ka evropskom kontinentu. Je li igdje bilo priče o tome? Nekako kao da se zaboravlja koliko ljudi znaju biti veliki, što se pokazalo u Drugom svjetskom ratu, ali se pokazuje i sada, ali se o tome opet nešto ne priča? 

- To je još jedan aspekt priče koji mi je bio jako zanimljiv i u nekim ranim fazama razmišljao sam o tome kako bi taj film izgledao da sam ga povezao s današnjom situacijom, ali sam shvatio da bi to možda bilo silovanje priče. Ali mislim da to što ljudi ne znaju za tu priču i za tu činjenicu da je puno ljudi iz Evrope za vrijeme Drugog svjetskog rata tražilo spas u Africi, definitivno ima veze s neosjetljivosti naših ljudi na izbjeglice koje sada u drugom smjeru bježe od rata i traže svoju sreću. Ali postoji još drastičniji primjer od našeg. U Siriji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo poljskih kampova i danas je potpuno nevjerojatno da se ta zemlja potpuno zatvorila i ne dozvoljava uopće ljudima iz Afrike, ali i iz Sirije da dođu, ne žele da ih prihvate. Što je najluđe, mislim da su baš u Alepu imali svoj kamp. Ja ne znam sad koliko je javnost u Poljskoj upoznata s tim, da li je netko drugi radio neke filmove na tu temu, ali to je neki podatak koji sam pronašao u nekom trenutku dok sam istraživao.

Ramljak tijekom projekcije svog filma (FOTO: FMFS/Maja Prgomet)

I nemoguće je ne zapitati se kako se u smjeru Afrike i Bliskog istoka moglo onda, a obrnuto ne, pa svakodnevno vidimo tragedije po Sredozemlju jer nitko ne napušta kuću osim ako baš nije primoran na to.

- To sam napisao i u sinopsisu za film kao nešto što bi moglo zainteresirati strane selektore. Taj pogled mi je bio zanimljiv, ali kod nas se ta paralela na projekcijama, a ni u tekstovima koji su napisani u filmu, nije baš nešto provukla. Bit će jako zanimljivo kad film krene po festivalima. Pretpostavljam da će to biti neka sasvim druga pitanja, neki sasvim drugi pogled na tu temu. 

Ovdje je fokus isključivo na temu onda? 

- Da, s obzirom na brojku od 30.000 ljudi, mislim da praktički nema osobe u Dalmaciji koja nije na neki način povezana s tim El Shattom. Roditelji, baba, dida, rođaci, susjedi, netko je bio u El Shattu iz tvoje blizine, tako da svi imaju neku svoju osobnu priču i neku svoju osobnu anegdotu. Meni je bilo fascinantno da su na projekcije dolazili ljudi koji su bili povezani s ljudima koji se pojavljuju u filmu. Najluđa stvar je bila u Podgori. Vjerojatno se sjećaš onog trenutka kada jedna žena priča o čudnim imenima ljudi koji su bili tamo i onda kaže ime: Zbjegan iz Podgore. Kad je to rečeno na filmu iz publike se čuo glas: “Evo me, tu sam!”. Zbjegan se pojavio na projekciji. Mislim, ja ga nisam znao, ali poslije sam ga upoznao. 

Tko je još živ od onih koji su sudjelovali na filmu? 

- Od ovih devet u filmu, sedam ih još uvijek živo, što je apsolutno nevjerojatno. Ti intervjui su napravljeni prije dvije i pol godine. Kad sam završio film morao sam nazvat sve te ljude i vidjeti jesu li živi. I sad, taj moment kad ti zoveš ljude da vidiš jesu li živi je užasno bizaran i neugodan. Umirao sam od straha, ali sedam ih je živo, a dvoje imaju po 97 godina, jedna 96, 94, dvije gospođe po 90 … Nevjerojatno je da su živi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: FMFS/Maja Prgomet