„Hodanje – poglavlja iz kulturne povijesti“ naslov je nedavno objavljene knjige kroatistice Dubravke Zime u kojoj autorica, kako naznačuje nakladnik, zagrebački Ljevak, „hodanje promatra kao činjenicu kulturne povijesti, pokušavajući ispričati koherentnu (pri)povijest o tome što je sve hodanje značilo u prošlosti“, koncentrirajući se uglavnom, ali nipošto isključivo, na hrvatske prostore. Ovako je njezino lijepo napisano djelo opisao recenzent Jurica Pavičić: „Dubravka se Zima bavi svim vrstama hodanja: dokonog i bijesnog, političkog i vjerskog, ženskog i muškog. Tema Zimine knjige su devetnaestostoljetni flaneuri i flaneuse, kontinentalni perivoji i priobalne rive. Zima se bavi procesijama, pogrebima i hodočašćima, ali i protestnim šetnjama, demonstracijama i pogromima“.

Dubravka Zima rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je 1995. godine, na Filozofskom fakultetu, diplomirala hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije. Na istom je fakultetu i magistrirala s temom o Ivani Brlić-Mažuranić te doktorirala s temom iz hrvatske dječje književnosti. Zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica, a u znanstvenom se radu bavi dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva te srodnim temama, a naročito intenzivno biografijom Ivane Brlić-Mažuranić, o kojoj je objavila dvije knjige. 

"Hodanje jest sreća i uopće ne čudi da su mnogi koji su hodali osjetili potrebu da tu sreću nekako umjetnički iskažu" - Dubravka Zima (FOTO: Privatna arhiva)

Kako se dogodilo da ste se zainteresirali za hodanje? Je li vam hodanje tek stručni interes ili hodate i sami, i što pronalazite u toj naizgled banalnoj i samorazumljivoj radnji?

- Knjiga je nastala iz moje ljubavi prema hodanju i iz kulturno-povijesne znatiželje. Jako volim hodati, rekreativno i kontemplativno, a volim i čitati o hodanju i iz te sam lektire došla do zaključka da svi tekstovi i knjige o hodanju nastaju iz ljubavi prema toj banalnoj i samorazumljivoj radnji. Početna je točka uvijek ljubav prema hodanju koja generira kulturni interes, potom dovodi do ogledanja vlastite ljubavi prema hodanju u zrcalu postojećih kulturnih tekstova i završava kao novi tekst, u mojem slučaju (pri)povijest o hodanju. Ideju za knjigu dobila sam upravo u toj komunikaciji s drugim knjigama koje se na različite načine bave hodanjem – u prvom redu s prekrasnom esejističkom poviješću hodanja američke autorice Rebecce Solnit „Wanderlust: history of walking“ iz 2000. godine i povijesnom studijom američkog sveučilišnog profesora povijesti Josepha A. Amatoa „n Foot: a history of walking“ iz 2004. godine, a u drugom redu s čudesnim tekstovima njemačkoga režisera Wernera Herzoga, strastvenog i uvrnutog hodača čiji je najslavniji hodački pothvat šamansko putovanje pješice od Münchena do Pariza u jesen 1974. kojim je želio oteti od smrti svoju teško bolesnu prijateljicu i filmsku mentoricu Lotte Eisner koja je ležala u bolnici u Parizu. Činjenica da je u tom pothvatu uspio silan je argument u prilog hodanju kao radnji koja je daleko od banalne i u mojem slučaju motivacija da i sama pokušam svoju ljubav prema hodanju oblikovati u tekst. 

U knjizi, među ostalim, opisujete impresivnu, ali posve zaboravljenu praksu „vandrovanja“. Što je vandrovanje?

- Vandrovanje je jedan od stupnjeva u majstorskome obrazovanju od kasnog 18. i tijekom 19. stoljeća u kojem se kandidat za majstora nekog zanata morao tri godine samo-obrazovati hodajući po europskim zemljama i učeći zanat kod različitih majstora. Vandrovalo se nerijetko u skupinama ili u parovima, noseći svoj zavežljaj i hodajući od mjesta do mjesta i na taj način stječući i stručno i životno iskustvo. Naravno, mladići koji su vandrovali rado su se povezli kolima ako su bili u prilici, no vandrovanje pretpostavlja hodanje kao sredstvo kretanja i medij spoznavanja i samospoznavanja. Riječ vandrovanje dolazi od njemačkog glagola "wandern" koji bismo slobodnije mogli prevesti kao lutanje, a od 1830-ih godina provodila se na cijelom području Habsburške Monarhije. Meni je to najdraža povijesna hodačka praksa za koju mi se čini da integrira romantičnu i nostalgičnu predodžbu o hodanju kao konstitutivnom i identitetskom činu – iako sam svjesna da ga „vanderburši” vjerojatno nisu tako doživljavali. 

Česta su vam referenca život i spisi Henryja Davida Thoreaua. Veliki hodač bio je i Thoreauov suvremenik Walt Whitman, čija mi se „Pjesma o otvorenom putu“ čini najljepšom metaforom hodanja – „laka srca“ – kao emfatične hrabrosti da se, u potrazi za samorazvojem, prelaze granice.

- Whitmanova divna metafora u kojoj hodač postaje „sreća sama“ i njegova himna hodanju koje nas nikada ne može umoriti korespondira s brojnim književnim i drugim umjetničkim tekstovima sretnih hodača – što je tema kojoj ću se možda vratiti s obzirom da je u mojoj knjizi naglasak na kulturnoj povijesti i da umjetnost o hodanju zahtijeva drukčiji pristup i više prostora. Hodanje jest sreća i uopće ne čudi da su mnogi koji su hodali osjetili potrebu da tu sreću nekako umjetnički iskažu. Whitmanovo pjesničko hodanje svakako ima središnje mjesto u hodačkoj umjetnosti, no meni je osobno draža Virginia Woolf sa esejom „Street Haunting“ iz 1927. u kojem hodanje vidi kao oklijevanje, zastajkivanje, propitkivanje i lutanje: možda je usporedba s Whitmanom ovdje prikladna kao signal različitih – i povijesnih, među ostalima – iskustava hodačica i hodača. 

Vaša rodno osjetljiva studija, u poglavlju o hodanju u gradu, otkriva povijesno dramatične razlike među spolovima kada je riječ o pravu na hodanje javnim prostorima. Prikažite, molim, ukratko te razlike i ocijenite: kako je s tim danas? Je li kako bi trebalo biti?

- Kad sam pomislila da bih mogla napisati knjigu o hodanju u prošlosti, među prvim motivima koje sam zabilježila bio je upravo nesrazmjer između muških i ženskih povijesnih hodačkih iskustava. Taj se nesrazmjer očituje već u neposrednim izvorima poput osobnih zapisa, dnevnika ili pisama, kao i u sekundarnim izvorima – preskriptivnim dokumentima, priručnicima, publicistici, fikciji, a posljedica je oštre i žilave povijesne rodne neravnoteže. U kontekstu povijesnih hodanja ta se neravnoteža očituje u restrikciji i hiperregulaciji ženskog hodanja u svim povijesnim razdobljima, a osobito u gradovima u zadnjim desetljećima 19. stoljeća kada se kod nas konstituira građanska klasa. Građanski bonton upućuje žene i djevojke da gradom nikada ne hodaju same nego uz žensku pratnju, propisuju na koji se način trebaju kretati u društvu i strogo reguliraju hodanje u muškom društvu koje je za djevojke neprimjereno a za udate žene dozvoljeno u većem društvu. Sve se te odredbe, međutim, odnose na građanske žene i djevojke – hodanje radnica i sluškinja ne brani se nego potiče, s obzirom da nerijetko obavljaju različite poslove hodanjem. Ipak, postojanje odredaba i propisa ne znači da su se striktno provodili, o čemu svjedoče ženski zapisi ili drugi dokumenti. Memoari Osječanke Vilme Vukelić koja je rođena 1880. svjedoče o njezinoj ljubavi prema hodanju, šetanju i samostalnom lutanju, jednako kao i dnevnički zapisi Dragojle Jarnević u kojima se šetnji prirodom i planinarenju pripisuju obilježja ugode i sreće. Nažalost, Jarnević u dnevniku bilježi i drugu stranu samostalnog ženskog hodanja – muško uznemiravanje, pa i napastovanje, što mi se čini kao solidna slika povijesnih, ali i suvremenih ženskih iskustava hodanja. Povijest hodanja uključuje i povijest ženske nelagode u javnom prostoru, koja mi se čini povijesno protežnom pa je tu negdje i odgovor na pitanje kakvo je danas stanje sa ženskim hodanjem.

"Povijest hodanja uključuje i povijest ženske nelagode u javnom prostoru" (FOTO: Ljevak)

U posljednjem poglavlju, gdje hodanje prikazujete kao „društveni i politički čin“, opisujete masovne prosvjede srednjoškolaca početkom prošlog stoljeća u Hrvatskoj. Podsjećaju li ti prosvjedi donekle i vas na prosvjede i masovna hodanja kojima proteklih duže od godinu svjedočimo u susjedstvu, u Srbiji?

- Studentski protesti u Srbiji u velikom su dijelu provođeni zajedničkim hodanjem – ono je, rekla bih, neizbježno sredstvo političke borbe za grupe koje nemaju političku moć i u tome je smislu srodno brojnim drugim zajedničkim hodačkim protestima. Čini se kao da je za neprivilegirane bez grupnog hodanja nemoguće iskazati politički stav. Tradicija protestnog i uopće političkog hodanja duga je i bogata, i drago mi je da i mi imamo u njoj udjela; naši srednjoškolci koji su 1912. godine nekoliko tjedana štrajkali i u velikom broju hodajući protestirali – između ostaloga – protiv despotske politike bana/komesara Slavka Cuvaja izazvali su pravi društveni šok u javnosti nespremnoj na tako glasne i beskompromisne mlade. Josip Horvat tvrdi da je to bilo prvi puta u Europi da su srednjoškolci masovno izašli na ulice; bez obzira je li to točno ili nije – s obzirom da su nekoliko mjeseci prije toga masovno štrajkali, također kolektivnim hodanjem, britanski srednjoškolci – njihovo hodanje ostaje povijesnom činjenicom koja možda ne osporava teze koje se nerijetko čuju u javnosti o tome da Hrvati nemaju tradiciju bučnog zajedničkog protestiranja, ali ih ipak barem malo dovodi u pitanje. 

U knjizi spominjete, ali ne razrađujete detaljnije, i izbjegličko hodanje, koje proteklih godina kao da prerasta u epohalnu i tragičnu „seobu naroda“ koji iz ratovima, klimatskim promjenama i siromaštvom uništenog istoka i juga očajnički kreću na sjever i na zapad, nadajući se dobrodošlici koju, kako vidimo, najčešće ne dobivaju.

- Izbjegličko hodanje spominjem u kontekstu političkog hodanja i istraživanja u okviru političke geografije; premda se u knjizi ne bavim time, nadam se da ću se toj temi vratiti barem u obliku članka. Izbjegličko je hodanje, naime, gotovo dijametralno suprotno od svih onih obilježja koja su se hodanju uobičajila pripisivati u svakodnevici, a koja je pregnantno definirao francuski filozof Frederic Gros u svojoj „Filozofiji hodanja“: kontemplativnost, relaksaciju, spoznajnu pa i transformativnu dimenziju, fizičku i mentalnu okrepu ako se provodi samostalno, odnosno katarzično djelovanje ako se provodi u grupnim protestnim ili afirmativnim marševima. Izbjegličko je hodanje mučno, tegobno, opasno, iscrpljujuće, traumatično, potencijalno pogibeljno – što su sve razlozi, čini mi se, da ono rjeđe dolazi u istraživački fokus. U hrvatskom kontekstu tom se temom bave etnologinje i etnolozi s nekoliko izvrsnih monografskih i zborničkih izdanja. 

Jeste li zapazili još jedan spektakularni hod koji upravo traje: „Walk for peace“, kojim skupina od dvadesetak budističkih redovnika od listopada prošle godine hoda gotovo četiri tisuće kilometara od Teksasa do Washingtona šireći poruku mira i svjesne pažnje, i sve to dok se drugdje u Americi zbiva šokantna eksplozija državnog nasilja nad ljudima?

- Moram priznati da nisam naišla na to, no fenomen „Walk for peace“ mi nije nepoznat: spomenuta Rebecca Solnit u svojoj povijesti hodanja spominje prvu tzv. mirovnu hodočasnicu koja je 1953. godine krenula pješice na put po Americi s jednim hodočasničkim ciljem: postizanjem mira. „Peace Pilgrim“, kako se nazvala, u to je vrijeme već bila u pedesetima no društvena ju je i politička situacija u svijetu toliko frustrirala da je odbacila svoje građansko ime i svu svoju imovinu, zavjetovala se da će hodati sve dok u svijetu ne zavlada mir i sljedećih dvadeset i osam godina, odnosno sve do smrti, hodala Amerikom. Hodanje i mir međusobno se prizivaju i podupiru, čini se. U toj je povijesnoj figuri Mirovne hodočasnice ujedno sadržana strašna povijesna ironija jer je žena poginula u prometnoj nesreći kad ju je organizator vozio da održi predavanje o svojoj mirovno-hodačkoj misiji. 

Jesu li automobili uništili hodanje? Čudi li vas kult automobila, i bismo li se tog obožavanja trebali otarasiti?

- U literaturi – mahom anglofonoj, odnosno američkoj – koju sam koristila za pisanje knjige o ovom se pitanju dosta raspravlja pa autorice i autori vide jasan reciprocitet u tom odnosu: uspon kulture automobila dokinuo je i uništio hodanje. Premda se slažem da je to na prvi pogled zdravorazumski zaključak, čini mi se da se o tome ipak može razmišljati i izvan oštre polarizacije. Za početak, pretpostavka da se automobilom svuda može stići nemjerljivo brže nego drugim načinima mobilnosti, uključujući i hodanje, ne pokazuje se uvijek opravdanom što zna svaka frustrirana vozačica i vozač kad ujutro pokušava automobilom stići na posao u suvremenom velegradu, pa i gradu, koji fizički ne može podnijeti broj automobila koji pokušavaju voziti njegovim ulicama. Nadalje, prostor koji ne samo u gradu nego globalno tako olako prepuštamo automobilima za vožnju i parkiranje gotovo je nesagledivo ogroman i s te mi se strane čini zdravorazumski propitati, pa i osporiti toliko davanje prednosti automobilu nad svim ostalim načinima kretanja. Ono je, naravno, povezano sa suvremenim „načinom života”, posebno gradskog života, u kojem se čini da smo izgubili vještinu imaginiranja života bez automobila. No, što se tiče održivosti takvog načina života i uopće njegove kvalitete, čini se da ljudi počinju osjećati, pa i izražavati sumnju u to da je automobil neizbježan. Odnedavno pratim na društvenim mrežama američku aktivističku zajednicu i podcast s imenom „War on cars“ koja zagovara da pokušamo zamisliti život u kojem se mobilnost ne poistovjećuje s automobilom. Danas se čini da se bez nekog značajnijeg globalnog potresa status automobila neće bitno promijeniti, no to ne znači da ga moramo bespogovorno prihvatiti. 

U knjizi spominjete Rezoluciju Europskog parlamenta o zaštiti prava pješaka. Je li taj dokument primijenjen i proveden u Hrvatskoj, i kako?

- U Hrvatskoj postoji dokument Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske za razdoblje od 2021. do 2030. u kojem se pješaci nazivaju ranjivom skupinom u prometu i spominju se u kontekstu stradavanja u prometu. U dokumentu se država obvezuje da će u naznačenom razdoblju nastojati na poboljšanju pješačke infrastrukture odnosno da će prilagoditi pješačku infrastrukturu okolnostima, uvjetima i potrebama prometnica. Meni to zvuči kao da su pješakinje i pješaci građanke i građani drugog reda u odnosu na motorizirani promet, što je i odraz naše prometne realnosti, zar ne? 

Jesu li hrvatski gradovi, u usporedbi s europskima, pogodni za hodače? Koje biste gradove u Hrvatskoj i inače istaknuli kao naročito dobre, a koje naročito loše za pješačenje?

- Prijateljski odnos nekog grada prema hodačicama i hodačima ogleda se u hodačkoj infrastrukturi i volji da se disciplinira i ograniči promet automobilima; hrvatski gradovi, u načelu, tome baš nisu pretjerano skloni. Neki gradovi imaju očuvanu središnju pješačku zonu, no Zagreb, primjerice, nema baš snage očuvati centar grada bez automobila – doslovce niti jedan dio zagrebačkog centra nije potpuno pješački jer automobili prolaze posvuda, čak i preko središnjeg gradskog trga iako je to nominalno pješačka zona. Rekla bih da je svaki grad u jednakoj mjeri pogodan za uporne hodačice i hodače koji žele grad upoznavati i „posvajati” hodanjem, što vidimo po tome što glavninu hodača po našim gradovima čine turističke grupe. Ipak, neki su gradovi očuvali korzo ili promenadu – poput Osijeka ili Rijeke – i u njima je hodačka kultura intenzivnija. Iz perspektive nekoga tko hoda – da parafraziram spomenutog Wernera Herzoga koji sam sebe naziva takvim nadimkom – „onaj koji hoda“ – naši su gradovi dovoljno dobri za hodanje, posebno u usporedbi s, primjerice, pojedinim američkim velegradovima u kojima je pješačenje nemoguće. 

Dopustite na kraju pompozno i utoliko nenovinarsko pitanje, ali koje sadrži cijeli spektar značenja hodanja kao zelenog, zdravog i ekološki ljekovitog fenomena: može li hodanje spasiti svijet?

- Dopustite da na to pitanje odgovorim konvencionalnim odgovorom kad je riječ o spašavanju: ne znam može li spasiti svijet, no zaista vjerujem da može spasiti nas od svijeta. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.