MIT O 9. JANUARU: Euforija podjarmljenog nebeskog naroda
Komentar Ljupka Mišeljića prenosimo s web stranice banjolučke udruge Oštra nula
Banjalučki korzo domaćin je prestižnog skupa srpske tranzicione elite i njenih visokih zvanica. Tranziciona elita koja podjarmljuje „nebeski narod“ slavi svoj dan. Dan kada je stanovništvo proglašeno „srpskim narodom“ koji ima svoju elitu i svoju buržoaziju. Dan kada je odlučeno da će samo ta elita i samo ta buržoazija podjarmljivati seljaka i građanina na njegovoj zemlji i njegovoj imovini. Dan kada je ponovo počela epoha dominacije srpske nacionalne buržoazije, koja parazitira na društvenim i industrijskim tekovinama socijalističke tranzicije i to manirima prethodne feudalne uprave.
Slave se socijalne i ekonomske razlike, koje omogućava sistem devetojanuarske diktature, jer te razlike čine dominantni sistem vrijednosti na koji je srpski narod navodno pristao 9. januara 1992. godine. Slavi se politička tvorevina o čijem postanku, uređenju i društvenom ugovoru nikad nije ni raspravljala javnost i najšira društvena zajednica, koju navodno predstavlja, makar to bila i samo jedna nacija. Slavi se ona društveno-politička tvorevina koju narod nikad nije stvorio ni ugovorio, već ju je dobio kao jaram koji će nositi umjesto garantovanog rata.
Buržoazija koja građanstvo podjarmljuje slavi brojne ugovore koje je uz prećutnu saglasnost običnog puka dodijelila svojim kompanijama, užoj i široj porodici, slavi brojne koncesije nad prirodnim resursima i bogatstvom građanstva koje je dodijelila u privatne ruke i investitorima pod nerazjašnjenim okolnostima, i koje tek planira da dodijeli. Slavi se uspješan završetak fiskalne godine i početak novog razdoblja upravljanja društvenom svojinom kao ličnom imovinom krupnih feudalaca. Slavi se još jedan početak predizborne kampanje. Vlast nazdravlja, a opozicija pripija. Čeka da i ona digne čašu u tom spektaklu iza koga stoji podjednako kao i vlast.
Na malim i još manjim ekranima vrište poruke svesrpske sabornosti, harmonije „srpskog sveta“, ističu se „simboli slobode“, emituju se samo one poruke koje će privremeno prekriti enorman jaz klasnih pozicija između nacionalne buržoazije, tranzicione elite i običnog puka.
Umišljaju se napadi i bezbjednosne prijetnje za entitet čija administracija već danima nije u stanju da se suprotstavi hakerskom napadu na elektronski sistem u zdravstvu (SCREENSHOT: YouTube)
U tom spektaklu glavnu ulogu ima politička, ekonomska i društvena razlika među okupljenima. Pripremljena je podjela na pozornicu i auditorijum. Na jednoj strani je pozornica tlačitelja, na drugoj strani je auditorijum potlačenih.
Šta potlačene dovodi do situacije da budu auditorijum svojih tlačitelja?
Ni nužda, ni nevolja, već sindrom zaborava i kolektivne amnezije koja im se nudi. Nudi se sigurnost vlastitih preferencija parohijalne, feudalne, patrijarhalne „naravi“ i „osobnosti“. Trampi se identitet sopstva za kolektivnu zabludu pripadnosti. Dok se prirodna bogatstva i građanska svojina otuđuju, dolaze pod upravu pojedinih moćnika, nudi se, kao vlasništvo svih građana, samo euforija.
Ono što spaja sve koji proslavljaju je stara zabluda – radost nebeskog naroda zbog osvajanja obećane zemlje. Ono što ih ipak čini namrgođenim, ljutim, nesrećnim i nesnađenim u okruženju je ona još starija zabluda – ideja da država još uvijek nije u potpunosti osvojena, i da bi se za njeno dalje oslobođenje opet valjalo boriti.
Da li je to jedini razlog zbog kojeg i pozornica i auditorijum isijavaju ljutnjom i bijesom, a ne radošću i veseljem? Ta ocjena je zadatak čitalaca i čitateljki.
Maše se zastavicama, zvecka se oružjem, lete dronovi, dijele se leci, crtaju se zastave na drvećima, markira se i osvaja banjalučki korzo kao svaki pedalj zemlje. Umišljaju se napadi i bezbjednosne prijetnje za entitet čija administracija već danima nije u stanju da se suprotstavi hakerskom napadu na elektronski sistem u zdravstvu.
„Naša proslava slobode odražava se u svakom koraku, u svakom osmijehu koji svijetli na licima ljudi!“ - poručuje se egzaltirano svom raspoloživom medijskom municijom, dok je osmijeha sve manje među okupljenim, a pogotovo onih koji svijetle.
Podjarmljuje se još jednom cijeli grad koji je devedesetih okupiran i osvojen progonima i istrebljenjem, a u tom postupku crpe se izvori državnosti koju sebi pripisuje jedan entitet. Čije se blagostanje na takav način gradi? Bar je to svima jasno.
Lupiga.Com via Oštra nula
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Nisam pametan... pa gdje su se sklonili Covic i Milanovic? Kucni prijatelj pravi festu a o Covicu ni traga ni glasa? Milanovic, zamislite, dosao ovamo u Istru kako bi se pohvalio svojim precima antifasistima, ostavljajuci svog pajdu samog na pocasnim tribinama? Za Orbana razumijem... kad bi obilazio svakog svog sitnog slugu Madjarsku bi vidio jednom u 10 godina.
Sramota.