Pored brojnih tekućih novogodišnjih bajki i čarolija, tu su i bajke nacionalističkog terora u Republici Srpskoj koji, čim se približi 9. januar, počinje sa hiperprodukcijom mitova o ovom entitetu, njegovom nastanku, kao i o tome šta on znači za srpski narod. Tu su već one standardne priče o odcjepljenju, kao i priče da srpski narod uživa sve blagodati slobode i sigurnosti, najviše one sigurnosti da se nad Srbima ne počini neki novi Jasenovac. Ovaj strah je ujedno i primarna tema s kojom srpski nacionalisti plaše srpski narod, ali pri tome zaboravljaju nekoliko istorijskih činjenica. Jasenovac, kao i brojna druga mjesta stradanja raznih naroda, proizvod su nacionalističkog terora koji smatra da jedan komad zemlje pripada samo jednom narodu. Pa ukoliko na tom prostoru živi neko drugi, njega se mora otjerati, ubiti ili svesti na nivo manjine. Za razliku od Drugog svjetskog rata, kada je Komunistička partija Jugoslavije sprovodila politiku da zemlja pripada svima kroz samoupravljanje, suprotstavljajući se nacionalističkom teroru, nakon rata devedesetih i poslijeratnog perioda ne postoji više nikakva politička sila koja bi stala u zaštitu naroda od desničarskih bajki. Ove bajke, strahovi i sukobi, služe da se, kao i do sada, u tridesetogodišnjoj istoriji nacionalističke vladavine, otkloni pažnja sa socijalnih problema u kojima se narod nalazi.

Opšta je činjenica, barem u okvirima političke ekonomije, da se ratna i poslijeratna BiH stvarala na rušenju radničkog samoupravljanja i da je svoj kurs okrenula prema građansko-privatnom okviru kapitalističke ekonomije. U svom političkom i javnom diskursu ona je nastavila sa birokratskom samovlašću koju je naslijedila iz pozne faze SFRJ, a prema kantonima i entitetima oblikovala je svoj odgovarajući nacionalistički diskurs straha kako bi što efikasnije sprovela tranzicijsku pljačku u skladu sa interesima različitih nacionalnih elita. Dok je srpski narod strahovao od Jasenovca koji je izazvan istim nacionalističkim terorom kao i Srebrenica, dok su iz Banjaluke i drugih gradova u RS-u protjerani nesrbi, srpska elita je postepeno sprovodila političko-ekonomsku pljačku. Tako bismo sada mogli analizirati sudbinu preko 900 javnih firmi koje su opljačkane u RS-u, ali to je svojim obimom ipak materijal za neku opširnu knjigu. Sva priča kako jedan komad zemlje pripada nekom narodu obesmislila se jer se pokazalo da zemlja pripada onome ko njom upravlja. A upravljaju povlašteni pojedinci.

Ovogodišnji režimski slogan za proslavu 9. januara u RS je "Za vječnost stvorena", a ovaj slogan u potpunosti daje smisao vremenskim ciljevima srpskih tajkuna. Tako su se najveći branioci „srpstva“ u Bosni našli pred sudom zbog širokog spektra krivičnih djela. Milorad Dodik je pred sudom zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i ometanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iako je u nekoliko navrata, pogotovo kada Evropska unija izvrši pritisak na dotacije institucijama RS-a, govorio kako treba poštovati Dejton i RS u sklopu BiH, u momentima nacionalističkih datuma koji mu čuvaju vlast on se okreće senzacionalizmu i proruskoj politici. Dodiku nije važno kojem imperijalizmu služi sve dok god taj imperijalizam puni privatne kase. Ne treba da čudi kad Dodik govori o odcjepljenju, ako je poznato da su firme s kojima je povezan, a koje su uvezane sa vladajućom strankom i kadrovima, imale preko 100 miliona maraka dobiti. Jasno je da u takvom scenariju ni na koji način nije pametno ugroziti monopol prilivom federalne elite. Govor o slobodi srpskog naroda i zaštite interesa Srba u BiH (RS) može se jednostavnom računicom svesti na činjenicu da se u oktobru 2024. godine govorilo da će 2025. godine inflacija doseći 3,5 posto, da će cijena električne energije za domaćinstva skočiti za osam posto, za privrednike 15 posto, a o rastu nekih drugih cijena znaćemo već krajem druge sedmice januara. 

Velika srpska porodica Dodik broji milione koje je stvorila eksploatacijom radnika, dok radni čovjek broji dane do iduće plate kako bi preživio. Ali kamo sreće da je Dodik jedini problem. Ispod njega nalazi se čitava tajkunska mašinerija koja živi na račun eksploatacije srpskog naroda toveći ga nacionalističkom propagandom. Jedan od velikana srpskog nacionalizma, Nenad Nešić, našao se pred Tužilaštvom BiH jer je osumnjičen za zloupotrebu službenog položaja, pranje novca i primanje mita u javnom preduzeću „Putevi Republike Srpske“. Zajedno sa njim pao je i veliki Srbin, direktor ove firme, Milan Dakić, kao i Mladen Lučić, ali i brojni drugi čuvari srpstva. Čini se kako je moguće da dokaz rodoljublja leži ne samo u prisvajanju rada radnika, nego i javnog budžeta kog puni narod kroz poreze. Zato i jesu režimski mediji odmah krenuli u hajku protiv BiH galameći da je sve ovo napad na Srbe i RS. 

"Narod voli svoga predsjednika, dragi bog čuva Milorada Dodika"(SCREENSHOT: RTRS)

Nije ovdje riječ samo o „krupnim ribama“. Na lokalu postoje i "manje ribe" koje dižu trobojku zarad vlastitog privatnog budžeta koji nastaje eksploatacijom vlastitog naroda. Tako imamo slučaj da Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS-a daje načelniku opštine Vlasenice i direktoru firme Ecoplast, Miroslavu Kraljeviću, dozvolu za uvoz otpada i preradu u polimerni vosak DEPOL 40 iako su građani bili protiv toga da se mjesto u kojem žive zagađuje. Profit je na prvom mjestu. Tu je slučaj štrajka radnika u firmi Drvne industrije Šipovo koja je u vlasništvu načelnika ove opštine Milana Kovača koji je obustavu rada radnika zbog neisplaćenih plata i doprinosa protumačio kao odbijanje radnih zadataka i podijelio im otkaze. Radnicima je zabranjeno sindikalno organizovanje, a poslove su zadržali samo oni koji su za vrijeme štrajka radili. Sjetimo se da je prije nekoliko godina kampanja režima, tokom protesta „Pravda za Davida“, bila pod sloganom „Nikad Srbi na Srbe“. U ovom slučaju nikad na one Srbe koji su sluge Srbima vlasnicima. 

Ipak, ništa ne govori o visini srpskog nacionalizma onako kao novi talas zaduženja poput onog koje pravi direktor Elektroprivrede RS-a Luka Petrović - 78 miliona maraka. I onda se pitamo zašto rastu cijene. Neko treba plaćati privilegije srpske elite u RS-u, poput građana Istočnog Novog Sarajeva čiji je načelnik Jovan Katić kupio novi službeni automobil od stotinu hiljada maraka, iako infrastrukturni projekti od opšteg interesa ovog područja godinama stoje u mjestu.

Pritom, srpskom nacionalizmu u RS-u ne ide u prilog ni to što se poziva na političko i ekonomsko jedinstvo sa Srbijom, upravo zbog toga što je nacionalistička politika profiterstva u Srbiji rezultirala time da iz mjeseca u mjesec raste socijalni bunt, da ljudi izlaze na ulice, a najveća kulminacija događaja uslijedila je padom nadstrešnice u Novom Sadu koje je odnijelo živote 15 osoba. Iako su na ulice Novog Sada izašle na desetine i desetine hiljada građana, a kasnije u Beogradu i više, vlast se nije stidila da laže kako se radi o provokatorima iz Hrvatske. Premijer Srbije Miloš Vučević, umjesto da se bavi pitanjima svoje zemlje, okrenuo se Bosni i iskazao zabrinutost zbog toga što neki idu u pravcu da se RS obesmisli i oduzme nadležnost, što nije ništa drugo nego pokušaj skretanja pažnje pobunjenih građana sa socijalnih pitanja na politička prepucavanja domaćih elita oko tajkunske vlasti.

I tako, odjedanput, ničim izazvani, javljaju se neprijatelji Srbima iz Sarajeva, ponekad iz Mostara i Zagreba. Odjednom se javlja diskurs o Jasenovcu, Kninu, Vukovaru, Bugojnu, Bihaću … a sve u cilju da se u idućem izbornom krugu opet izaberu veliki branioci srpske časti, slave i identiteta. Neko će reći – pa ovo na vlasti nisu pravi Srbi i treba izabrati prave čuvare RS-a. Tajna društvenog života leži u političko-ekonomskoj organizaciji zajednice. Svaki narod može bez nacionalizma, bez nacionalne države i etničkih sukoba. Uslov toga jeste oduzimanje vladavine pojedincima koji žele suvereno upravljati jednim prostorom za svoju korist, te uspostavljanje vladavine opšteg interesa društvenog života svih radnih ljudi za dostojanstvenim opstankom. 

Srbi mogu bez RS-a, ali RS ne može bez tijela za eksploataciju. Najviši civilizacijski standard srpskog radnika upravo se desio kada nije postojalo srpskog, a i bilo kojeg drugog nacionalizma. Taj period zvao se samoupravni socijalizam. Bez RS-a ne mogu samo srpski tajkuni i politička elita. Oni ne mogu da žive bez nacionalizma upravo zbog toga što kroz njega mogu doći do svoje individualne, egoistične i profitabilne vlasti. Dovoljno je samo okrenuti se socijalnim problemima i zapitati se ko upravlja našim društvom, njegovim političko-ekonomskim životom i shvatiti da neprijatelj sjedi u skupštini. Još jedanput je prošao taj Dan republike, a nama je ostao zadatak da pogledamo u realne indikatore slobodnog života kako bismo probili zastore nacionalističkih bajki. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/RTRS

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.