„The Look of Silence“, pak, nudi perspektivu žrtava i njihovih nasljednika, te je zbog toga i konvencionalniji primjerak svog filmskog roda. Oba dokumentarca su, naravno, prikazana na mini-retrospektivi u Rijeci, a posjetitelji su mogli vidjeti i Oppenheimerov najnoviji uradak, igrani film žanrovski opisiv kao postapokaliptični mjuzikl naziva „Svršetak“ („The End“).

Zašto je Joshua Oppenheimer odabrao baš taj naslov nije najjasnije. Osim što nam se čini da filmu kraja nema, ma koliko ga mi zazivali za 150 minuta trajanja, njegova radnja se prije može opisati kao „isječak iz života” bez konvencionalnog početka i kraja, ili možda kao epilog „kraja svijeta” o kojem dobivamo minimalne i uglavnom pristrane informacije od likova koji su unutra.

Oni su bezimena obitelj (nekadašnjih) bogataša koju sačinjavaju otac (Michael Shannon), bivši naftaš, majka (Tilda Swinton) koja je bivša balerina te sin (George MacKay) rođen nakon apokalipse. Oni žive u bivšem rudniku soli koji je pretvoren u kombinaciju bunkera za preživljavanje i luksuzne palače. S njima je i njihova „svita” ili „posluga”, batler (Tom McInnerny), liječnik (Lennie James) i majčina prijateljica (Bronagh Gallagher). Zajedničke aktivnosti su im vježbe sigurnosti i evakuacije u slučaju izvanrednih situacija, obroci i poduke odraslom sinu koji o prijašnjem svijetu zna samo iz priča svojih roditelja i ukućana. Njega je, primjerice, otac „zaposlio” na projektu pisanja svojih memoara (koje vjerojatno nitko nikada neće pročitati) u kojima pokušava „oprati” svoju biografiju, a možda i dati iskrivljenu istinu o svom „doprinosu” za kraj svijeta koji je uništen klimatskim promjenama.

Nikakve goste nisu imali već dvadeset godina jer pravila kuće to zabranjuju, a što se dogodilo prethodnim posjetiteljima možemo sa solidnom sigurnošću naslutiti. Situacija će se, naravno, promijeniti kada im se na „kućnom pragu” pojavi povrijeđena djevojka (Moses Ingram). Isprva će ju primiti unutra i ukazati joj pomoć, ali će isto tako biti i otvoreno nepovjerljivi prema njoj. Odakle dolazi? Kako je preživjela, odnosno preživljavala do sada? Gdje joj je obitelj? Međutim, kada sin pokaže interes za nju (prirodno, ipak je ona prva osoba koju je vidio, a da ne dolazi iz redova ukućana), ona će ostati i postati dio domaćinstva i obitelji. Njen dolazak, međutim, mijenja odnos snaga u kući: čak iako ne možemo uvijek govoriti o razdoru (a povremeno možemo i o tome), pukotine na savršenim fasadama naročito „višeg sloja” postaju sve dublje i očitije.

S pozitivne strane, glumačka podjela je savršeno pogođena, posebno u slučaju vodećeg četverca. Michael Shannon je tip glumca koji može održati kombinaciju autoritativnosti, benevolentnosti i jeze koju oko sebe sije, Tilda Swinton kadra je u bilo kakvu ulogu zaći do neslućenih dubina, a opet ostati svoja i prepoznatljiva, dok se George MacKay ispostavlja kao pravi izbor za inteligentnog i osjećajnog mladića koji je zbog okolnosti zapeo u razvoju i predugo ostao u ulozi djeteta. Njima su Moses Ingram kao enigmatična došljakinja i karakterni glumci u koloritnim epizodama savršeno komplementarni. Kada se tome doda i vrlo neobična, pažljivo dizajnirana lokacija i fluidna kamera Mikhaila Krichmana koja ju snima s iznimnim osjećajem za unutarnju topografiju, čini se da su to sasvim dovoljni sastojci za uspjeh, pa se samo možemo zapitati što bi tu moglo poći po zlu.

Kratak odgovor glasio bi: mjuzikl, što je čudno imajući na umu da je tim istim trikom Oppenheimer dodavao vrijednost kroz efekt začudnosti svom dokumentarcu „The Act of Killing“. Doduše, trik je tamo upotrijebljen s drugačijom logikom i ne svodi se samo na to da filmski likovi tako odjednom samo zapjevaju. U „Svršetku“ to ima efekta možda prvih nekoliko puta, dok se čini da u ostatku filma te intervencije samo razvlače minutažu. Sami songovi koji uglavnom ulaze u registar tužnih balada nisu pamtljivi, a nisu ni popraćeni kakvim plesnim spektaklom ili makar koreografijom. Ovakav komorni, pseudo-realistični pristup bi možda mogao proći u kazalištu, u živom izvođenju, ali na filmu djeluje kao kompletni promašaj.

Što nam na kraju ostaje od „Svršetka“? Pa, ne dosta toga. Jasno je da je, kao i do sada, Joshua Oppenheimer htio progovoriti o određenim pitanjima i temama koje su i goruće, i duboko-filozofske, i univerzalno ljudske, ali i to da ih je samo otvorio i možda malo zagrebao po površini. Otegotna okolnost je i činjenica da likovi nisu baš naročito komunikativni, a ni iskreni sami prema sebi, a tek prema drugima, što također nije iskomunicirano s publikom, dok je pitanje bi li to moglo biti urađeno kroz pjesmu. Pritom, tu nema ni neke žanrovske dinamike kao faktora zabave i iskupljenja, pa možemo zaključiti da igrani film možda ipak nije pravi medij za ono što je tematska preokupacija Joshue Oppenheimera.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The End

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.