Zoran Prodanović Prlja frontmen je riječke grupe LET 3. Zajedno s Damirom Martinovićem Mrletom on čini kreativnu jezgru benda. U razgovoru za Lupigu Prlja govori o počecima LET-a 3., o Rijeci i atmosferi koja je u gradu dominirala u vrijeme LET-ovih početaka. Prlja će se u ovom razgovoru prisjetiti i vunenih vremena s početka devedesetih, a prozborit će koju i o propasti riječke industrije i promjenama koje su od susjeda učinile neznance. Prlja će nam ispričati i kako je došlo do toga da LET 3 obradi pjesmu Šabana Šaulića, a najavit će i novi album najboljeg riječkog benda, koji bi trebao biti završen do kraja godine.

Nekad je Rijeka glasila za poprište najbolje punk i progresivne scene. Kakva je situacija danas?

- Iskreno, mislim da i danas u Rijeci ima tog duha. Malo je teže govoriti o postojanju neke scene, jer onih godina kada se Rijeci događao punk bio je to pokret, a ne scena. Bio je to svijet u kojem se podrazumijevalo da imaš bend i da se družiš s ljudima koji imaju bendove. To nam je bio način života. Uopće nije bilo važno znaš li svirati ili pjevati. Skupljali su se gluhi, slijepi i nijemi. Bilo je samo bitno imati bend i prijaviti se na Ri Rock.

Ni vi niste u to vrijeme znali svirati? 

- Pa nismo. 

"Punk je u Rijeci bio val koji je potopio cijeli grad" - Zoran Prodanović Prlja (FOTO: Lupiga.Com)

Koliko se Rijeka promijenila i jesu li nove generacije riječkih muzičara dostojni nasljednici Vaše generacije?

- Nisam pobornik nostalgičnih prisjećanja. Kad smo bili klinci upoznali smo previše onih koji su nam govorili da nemamo pojma, da je nekad bilo bolje i da je to što mi radimo bez veze. Zato ne volim kad netko iz moje generacije, a ljudi su tome skloni, govori kako je nekad bilo super, dok danas ništa ne valja. Razumijem nostalgiju, ljudsku potrebu da prošlost farba u lijepe boje, ali jednostavno mislim da svako vrijeme nosi svoje. Kad s nama iz tog vremena usporediš ove nove generacije - oni su puno potkovaniji po tom pitanju. Razlike su drastične. Istina, njima je danas puno lakše doći do informacija, do svježih vijesti o svjetskim trendovima, a i do tehnike. Za nas je u ono vrijeme bilo čudo doći do bilo čega. Pojačala su se pravila od starih radija, a dobra gitara bila je stvarno privilegija rijetkih, da ne govorim o činelama i takvim stvarima. 

Je li ta priča o Rijeci Vaše mladosti kao o gradu punka i progresive ipak malo prenapuhana?

- Čak mislim da nije. Bio je jedan moment kad su svi, doslovno svi bili punkeri. Rijeka je uistinu bila grad punka i onih koji su se ložili na punk. Moja starija sestra, koja ni prije ni kasnije nije imala veze s tom pričom, također je u tom nekom momentu bila punkerica. Ona je osjetila da je to trend, da je to neka moda. Bila je to stvarno masovna pojava, val koji je potopio cijeli grad.

Nedostaje li Vam to danas? 

- Meni nema što nedostajati. Možda današnjim generacijama nedostaje. Njima je puno teže pronaći se, profilirati, razviti maštu, ali to je globalni problem. U ovom današnjem svijetu, koji je jako brz, konzumeristički, sve se događa na flešove i klikove. Same riječi su takve: klik, twitt, fleš ... Kad bih to usporedio s nogometom, rekao bih da si prije mogao vidjeti i dribling i igru od noge do noge, a danas igrač nema kad niti primiti loptu. Čim je dotakne, protivnik mu skače na nogu. Živi se brzo, to je tako.

"Za Primorce ne mogu reći da su veliki revolucionari" (FOTO: Lupiga.Com)

Nekoć jaka riječka industrija gotovo je pa mrtva. Pretpostavljamo da se to u gradu jako osjeti. 

- Osjeti se, kako da ne! To je noćna mora koju sanjamo nakon raspada Jugoslavije. Puknuo je jedan veliki mjehur od sapunice u kojem se vrlo lijepo i uredno živjelo. Svi su bili socijalno pokriveni, ali stvar je funkcionirala na klimavim nogama. Nekadašnje okolnosti nisu bile, recimo, tržišno realne, ali nisu to ni ove danas, kad svi žive na kredit. Jebi ga, da su nama trojici za ovim stolom dali državu da je vodimo godinu dana mi bi je uspjeli spičkati u tri mjeseca, ali bi zato ta tri mjeseca svi pamtili. A ovi cijede li ga cijede i na kraju pamtiš samo nekakvu tlaku i depresiju. Tako je otišla i riječka industrija, malo po malo. Iscijedili su je.  

Riječani se zbog toga nikad nisu bunili. Nismo vidjeli masovne demonstracije na ulicama Rijeke zbog uništenja tvornica. 

- To možda malo ima veze i s mentalitetom ljudi ovdje. Tempo gašenja industrije bio je spor; sve je išlo postepeno. Što se našeg mentaliteta tiče, za Primorce ne mogu reći da su veliki revolucionari. 

Je li kapitalizam promijenio odnose među ljudima?

- Način života se promijenio. Nema više nekog posjećivanja. Ljudi danas žive u zgradama i svog susjeda eventualno pozdrave, a da će se gledati film skupa ili popiti kavu - to je postalo rijetkost. Posjećuju se samo oni s malom djecom. Nekad je to posjećivanje susjeda bila normalna pojava svuda. Ja živim u Belvederu, jednom kvartu koji je zadržao tu jednu mikroklimu, kao da je u pitanju mali grad u gradu, i s tim sam ful zadovoljan. Imaš mesnicu, dućan, postolara, lokalni kafić gdje te svi znaju. Tu se još osjete ti neki tragovi mediteranskog života.

"Da su nama trojici dali državu mi bi je spičkali u tri mjeseca, ali ta tri mjeseca svi bi pamtili" (FOTO: Lupiga.Com)

Kakav je to mediteranski način života?

- To je ono kad trčiš po ulicama dok si mali, u srednjim godinama sjediš na zidićima i po kavama, a kad si star onda ideš na boćariju. Uglavnom živiš vani. Kući se ode pojesti, odmoriti i prespavati.

Kako je LET 3 započeo svoju karijeru?

- Najprije su bile Strukturne ptice. Mrle je na neki način bio idejni vođa tog, danas bi rekli, multimedijalnog projekta. Bila je to jedna neformalna grupacija koja nije imala niti članstvo, niti usmjerenje. Bili smo performerski nastrojeni, a ujedinjavali smo ne samo glazbenike, nego i fotografe, glumce, modne kreatore ... Bila je to elastična priča, ali s vremenom se iz tog društva koje se motalo oko Strukturnih ptica isprofilirala četvorka u kojoj smo bili Mrle, Kiko, Riči i ja. Kad smo odlučili osnovati novi bend, nazvali smo ga Let 2. Strukturne ptice su bile Let 1. U jednom trenutku došli su vojni rokovi pa je došlo do duže pauze, a kad je to prošlo od Leta 2 ostali smo Mrle i ja, a pristupili su nam neki novi ljudi. Dakle, logično je bilo da novo ime bude Let 3. To je bio, kao, treći let Strukturnih ptica. Tad smo postali aktivni i diskografski i medijski, pa više nismo s novim članovima ili nekom novom fazom mijenjali brojku u imenu. Ostali smo vjerni brojci tri. 

Jeste li imali iskustva s cenzorima?

- Nismo imali baš previše posla s njima. Nismo bili previše na udaru. Pogotovo kad smo bili Let 2, jer smo bili na tragu nekog dark izričaja, nešto nalik na Gang of Four ili Joy Division, tako da su i tekstovi bili dosta čudni. Nisu bili eksplicitni na način koji bi smetao cenzorima, niti toliko direktni. Više je to bila neka poezija tjeskobe. Tako smo se osjećali u to vrijeme.

To je bila furka ili je vrijeme stvarno bilo tjeskobno?

- Bila je uglavnom furka. Svjetski trendovi su bili takvi. S druge strane, osjetilo se da dolazi nešto mračno, ali kao mladi ljudi nismo mislili da to može otići tako daleko. Teško mi je sad o tome govoriti, ali sigurno je taj naš mrak imao neke veze s predosjećanjem da će naše najcrnje noćne more uskoro postati java. Grad je tih godina prilično promijenio svoju etničku sliku, jer Rijeka je doživljavala industrijski procvat. Stizali su ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. Međutim, osjetili smo da dolazi nešto mračno. 

"Krajem osamdesetih osjetili smo da dolazi nešto mračno" (FOTO: Lupiga.Com)

Što se za muzičare promijenilo u ovih dvadesetak godina?

- Puno je veći priliv stranih izvođača. Bendovi su sad u poziciji da dođu preko Atlantika u Europu i da za pristojnu cijenu dogovore 50 datuma. To za nas ne važi. Mi ne možemo otići u Ameriku i dogovoriti 50 datuma. 

Istina, sad vam na Grobnik dolaze Samantha Fox i David Haselhoff. Idete li?

- Ne znam, razmislit ću. Hahahaa... To je jedna takva trash priča, kao da se nasnifaš lijepila, ali komično je. Kad sam pročitao vijest da dolaze pošteno sam se nasmijao, tako da se mogu i zamisliti da odem tamo. Odeš se provesti na dosadni trash.  

Kako ste preturili ratne godine?

- U principu, nama je kao bendu jednog momenta bilo jako važno da opstanemo. Čak smo u jednom trenutku, preko Hrvatske glazbene unije, doslovno poručili: ako nas mobilizirate, mobilizirajte nas sve skupa, da možemo imati probe. Naravno, mobilizaciju smo izbjegavali. Ne pada mi na pamet ići u rat. S druge strane, mogu razumjeti da onaj kome je rat došao pred vrata mora braniti svoje. Tako bih se valjda i ja ponio, ali Rijeka je uspjela izbjeći direktna sranja. Ona je zapravo bila važan pozadinski faktor tih godina.

Dakle, da se rat spustio do Rijeke vi bi bili spremni obući uniformu i uzeti pušku u ruke? 

- Ma nije stvar u uniformi. Mislim da bih branio svoje. Nije mi bitna uniforma, niti tko me napada. Mislim da je u dosta slučajeva… Ma zaboravi.

Nama je oduvijek bilo važno izazvati reakciju (FOTO: Lupiga.Com)

Iz vaših vojničkih dana, onih u JNA-a, kruži anegdota da ste na vojnu vježbu došli ofarbani u sve moguće boje, direktno s tuluma. 

- Da, da, jednom sam bio na toj vojnoj vježbi i to sam došao s danom zakašnjenja, jer su Strukturne ptice imale jednu nazovimo to predstavu u Opatiji. Predstava se zvala Krug, a za potrebe izvedbe svi smo imali neke boje u kosi. Došao sam gore, na tu vojnu vježbu, u civilu i tako ofarban. Na vježbi nije bilo onih koji daju uniforme pa sam takav morao provesti cijelo vrijeme s tim rezervistima. Nadao sam se da će me, kad već nema uniformi, poslati kući, ali ne, bilo je "ostani ti tu". Onda smo otišli tamo negdje prema Ilirskoj Bistrici i pucali u neka brda iz topova. Totalno bizarno. To je još bilo neko bezbrižno vrijeme.

Niste u vrijeme rata imali problema zbog svog imena i prezimena?

- Konkretnih ne. Što se benda tiče, često se znalo naći nekih kontroverznih priča. Ljudi su nas pitali zašto ste uzeli baš broj tri, a niste trojica. Šta je to? Tri prsta, je li? Postoji ta priča koja prati Rijeku, kao grad je pun Srba, tamo su sve komunjare, SDP nikad nije smijenjen s vlasti.   Takvih okapanja ima koliko god hoćeš. Sjećam se kad smo na Porinu u Makarskoj nastupili u uniformama JNA. Porin je prenošen uživo pa je bilo svakakvih komentara, ali takve provokacije oduvijek su bile naš đir, ali nikad od nikoga nisam doživio maltretiranje ili prijetnje. Postoje situacije kad ti neko kaže odite vi u kurac, kako možete obući srpske narodne nošnje. A možemo, šta sad. Možemo obući i hrvatske narodne nošnje. I šta sad?

"Ne pada mi na pamet ići u rat!" (FOTO: Lupiga.Com)

Priča s maskiranjem benda počela je još sa Strukturnim pticama?

- Je, da. Oduvijek je to bio naš đir. Uvijek smo išli za time da osim same muzike ponudimo i nešto više. Znali smo nositi crna odijela, staviti brkove i jastuke na trbuh, kako bi ispalo da imamo ogromne trbušine. To je bila aluzija na funkcionere kakvi jesu i danas, ovaj ešalon gradonačelnika, ministara i sličnih.

Uvrijedit ćete svog gradonačelnika Rijeke, Vojka Obersnela. Njegov trbuh je pozamašan.

- Ma ne mislim sad na njega. Ima njih koliko god hoćeš, onih koje zamišljaš na sastanku s pečenom janjetinom. Bilo ih je u prošlom režimu i danas ih još uvijek ima. Mi smo jednostavno osjetili potrebu da napravimo od njih karikaturu. To je bio naš komentar. Znali smo se oblačiti i u žene. Bili smo mladi pa smo mogli dobro izgledati i kao ženske. Nama je oduvijek bilo važno izazvati reakciju. Možda je prebahato, ali mislim da smo često lakmus papir nekog javnog mišljenja. Često se dogodi da mi kažemo ili napravimo nešto što bi ljudi najradije rekli, ali se ne usude. Možemo reći i kazat ćemo – pop jebe djecu. To su uvijek neke osjetljive stvari, koje svrate pažnju medija i javnosti na tebe. Drago mi je da su pohvale najčešća reakcija na takve provokacije.

Dobro, ali sad ste već ljudi u godinama. Vi ste, recimo, otac dvije djevojčice. Kako objasniti svojoj djeci zašto tata skandalizira javnost?

- Mislim da smo s te strane čak i djeci dosta bliski. Kako da kažem, djeca ne osjećaju neko zlo u tome. I njihovim prijateljima u školi je to simpatično i smiješno.

U više navrata ste nastupali dajući podršku LGBT populaciji. Niste izabrali put kao brojni drugi bendovi, koji znaju da je takve stvari oportuno prešutjeti.

- Ne možeš šutjeti. Neke stvari naprosto ne možeš prešutjeti. 

Dakle, aktivizam je bitna komponenta Leta 3?

- Da. Što se LGBT aktivizma tiče, Rijeka je u Hrvatskoj i na Balkanu, po pitanju tolerancije, najnaprednija i najzrelija sredina. Barem ja tako mislim. Rijeka ima toleranciju za sve, bez obzira da li su u pitanju došljaci, lezbijke, homoseksualci...

"Neke stvari ne možeš odšutjeti" (FOTO: Lupiga.Com)

U jedan od najvećih hitova Leta 3 prometnula se pjesma "Nisi me voljela u ono vrijeme" ("Dijete u vremenu". U pitanju je pjesma Šabana Šaulića. Zanima nas tko je iz benda slušao Šabana i kome je palo na pamet da se to obradi. 

- Bila je to moja ideja. Kad sam služio JNA u Zrenjaninu 1984. godine ta folk muzika je svirala sa svih zvučnika u kasarni pa su mi neke pjesme ostale u glavi. Ta Šabanova, to je dobra pjesma. Mi je danas izvodimo kao da je naša i mogu ti reći da na koncertima to šljaka. Naravno, prije nego smo je obradili kontaktirali smo sve koje smo radi autorskih prava morali kontaktirati.

Jeste li ikad saznali kakva je Šabanova reakcija na obradu? Sviđa li mu se to što ste mu napravili s pjesmom?

- Ne znam konkretno njegovu reakciju, ali znam reakcije nekih kritičara iz Srbije, poput Petra Janjatovića. S obzirom da je Šaban ćelav i da nosi periku, on je rekao da će mu ponovo narasti kosa kad čuje našu verziju. 

Zašto je Let 3 objavio CD na kojem nema ništa, nikakvog tona?

- Bio je to odraz stanja u našem društvu. 

I u koliko je primjeraka otišao? 

- Otišla je cijela, nevelika tiraža od nekih 500 komada. 

Kako vas primaju u Srbiji, obzirom da ste snimili album koji se zove Bombardiranje Srbije i Čačka? Jasno da je u pitanju humor, ali naši prostori za humor i ironiju takve vrste imaju sve manje smisla. 

- Nismo imali nikakvih problema. Bilo je tih nekih skečeva na granici, kad nam carinik kaže: dobro za ime albuma i to, ali kud bre da dirate u Šabana! To se ne oprašta.

"Šabanovu pjesmu obradili smo zato što je dobra" (FOTO: Lupiga.Com)

Kao mladić ste radili u Palachu, kultnom riječkom okupljalištu. Što se danas događa s Palachom?

- Palach je sad opet u nekoj pretvorbi. Dolazi nova era, uzela ga je koordinacija raznih udruga, trenutno je u fazi preuređenja i čeka se novi start. Palach je tradicijska vrijednost Rijeke i drago mi je što se i dalje razmišlja u tom smjeru. To je atraktivan prostor na izvanrednoj lokaciji i sretan sam da nije prodan za, ne znam ni ja, salon automobila ili za studio za otkup zlata. Moglo se s njim svašta dogoditi, ali intencija grada jest da Palach bude ono što je bio od 1968. godine, a bio je i ostao gradski forum mladih.

Osim Palacha, što su simboli Rijeke i je li i Let 3 među simbolima?

- Mislim da smo visoko na listi tih simbola. Osim Palacha, simboli Rijeke su još i Treći maj, Kantrida i ove povijesne stvari koje možeš naći u turističkim vodičima. Mislim da je i mentalitet jedan od zaštitnih znakova ovog grada. To je dobar mentalitet. Poznajem puno ljudi koji su došli živjeti u Rijeku i svi se ovdje osjećaju kao doma.

Za kraj malo politike. Što mislite o ovoj navodno socijaldemokratskoj vlasti?

- A ne znam. Mogu reći da ono što su oni naslijedili i željeli uzeti u ruke, to samo mogu budale, mazohisti ili netko tko hoće nastaviti u smjeru šta bude nek' bude. Sve mi se čini da je u slučaju vladajućih ova treća opcija najvjerojatnija.

Hoćete li imati kakvu penziju od muzike?

- Imat ću onu stvar. Muzika ne nosi sigurnost. Bilo je to pitanje izbora, egzistencijalna sigurnost ili muzika. 

Što je bila alternativa?

- A ne znam, konfekcija, kartela...

Što je kartela?

- To je ono kad na ulazu i izlazu štancaš karticu za radno vrijeme; onaj kling – kling koji smo slušali u brodogradilištu Treći maj.

"Eh Tusta, šteta što je otišao!" (FOTO: Lupiga.Com)

Pa moglo se to kombinirati. Tusta je, recimo, dobro kombinirao muziku i brodogradilište.

- Eh, Tusta... To je bio sjajan lik. Šteta što je otišao. Veliki čovjek.  

Sprema li Let 3 novi album?

- Spremamo. Baš smo jutros imali probu. Imamo dosta materijala. Tražimo se i na putu smo da se nađemo. Nekako nam je sve jasnije da to treba biti jedan britki, žestoki, gotovo ogoljeli izraz, koji bi bio adekvatan ovom trenutku. Tekstualno ćemo biti prilagođeni trenutku u kojem živimo. Nadamo se da će sve biti gotovo ove godine.

Lupiga.Com