Zašto žene zakapamo pod zemlju i tjeramo ih da se srame u tišini? Zašto kolektivno odabiremo stranu silovatelja, zašto smo ih ponovo iznevjerili? Ponovno i iznova napadnute, na poligonu finiša predizborne kampanje u kojoj su se očekivano reproduktivna prava našla kao ultimativna tema, o njima se raspravlja, o početku života koji kao da je odvojen od njih, njihove traume. Da bi se paradoksalno, upravo o njihovoj traumi najmanje govorilo. Seksualna viktimizacija, da se razumijemo, nije tema koja bi se u nizu političkih emisija trebala koristiti bez struke.

Ako držite kako se tu radi o načelnim stvarima, kako slušate ovih dana politička prepucavanja oko statusa ženskih prava ili rasprave o začetku života, tada niste slušali dovoljno pozorno. Politička kampanja za parlamentarne izbore posve je neočekivano, neopreznom retorikom jednog glazbenika lakih nota i jednog filozofa, stavila u svoj fokus silovane žene, i još očekivanije, istu tu ženu silovala – dvaput. Kako je vragu milo pogoditi tajming, tako se ovih dana o silovanim ženama raspištoljila organizatorica riječkog Hoda za život, Barbara Brezac Benigar, inače u javnosti poznatija po izjavi kako autizam uzrokuju crvi. 

„Silovane žene koje žele pobaciti za mene su ubojice, svjesna sam potpuno što govorim, i iza svoje izjave neću se sakriti“, kazala je inače bivša predstojnica riječkog Centra za autizam, optužena za pronevjeru naknade za prijevoz, art neurofeedback terapeutkinja te profesorica rehabilitacije. 

Organizatorica riječkog Hoda za život iza svoje izjave se, kaže, neće sakriti (FOTO: HINA/ik)

Kako je vragu milo pogoditi tajming, ponavljam, isti taj vrag dok su naša neurofeedback terapeutkinja Barbara i naš glazbenik Škoro lamentirali o silovanim ženama, pustio nam je na HBO-u sjajnu mini-seriju „Mogu te uništiti“ u režiji i glavnoj ulozi mlade Michaele Coel, o pitanju seksualnog nasilja u suvremenom životu i o tome kako se isto manifestira na ženu. Kakve trajne traume ostavlja na ženi, i kako nije dobro da o tim stvarima raspravljaju kojekakvi art neurofeedback terapeuti, ili, daleko bilo, lakoglazbeni terapeuti, da ne kažem filozofi, već struka.

Priča naime prati Arabellu Coel, mladu i samopouzdanu Londončanku koja živi s grupom prijatelja, potencijalnim dečkom. Djevojka koju je njena spisateljska karijera učinila pravim hitom među njenom generacijom, u jednoj razuzdanoj večeri ispunjenoj drogom i alkoholom doživljava napad od strane seksualnih predatora. Nakon tog napada u noćnom klubu, Arabellina priča se mijenja iz temelja, kao i njen život i ona počinje težak i mukotrpan put samootkrivanja svoje traume, ali i otkrivanja što se dogodilo tu večer? 

Vjerujem kako ovih dana Miroslav Škoro, Nino Raspudić i Barbara Brezac Benigar nemaju vremena trošiti na serije takvog tipa, ali im istu toplo preporučam, u nadi da će drugi put paziti što govore, barem kada govore o temama u koje se malo ili nimalo ne razumiju, a te teme nakon njih postanu ponovno silovanje tih i takvih žena, ponajviše na društvenim mrežama. Sjajna je to serija, kojoj tek pratimo treći nastavak, i koja izvanredno opisuje razinu traume koju prolazi silovana mlada žena. Arabella Coel, naime, duboko je potisnula svoju traumu, i ničega se ne sjeća iz te kobne večeri, osim par detalja, razbijenog mobitela i zvuka bankomata. Fragmente njene traume, polako će sastaviti policijski psiholog, koji će u inat Miroslavu Škori i Barbari Brezac Benigar, znati svoj posao, i primijetiti masnice, podljeve pa Arabellu poslati na medicinsko vještačenje.

Nije li vragu dakle milo zajebavati Miroslava Škoru i Barbaru Brezac Benigar, i to u istom danu, i to preko kabelske televizije koja se dodatno naplaćuje? Naravno da je to vragu milo, a kazat ću vam na kraju ovog teksta i zašto.

Nekompetentnost na svim razinama i dovela nas je u situaciju da kao zemlja propadamo na svim razinama. Medijski prostor ovih dana zagušen nam je izjavama političara i njihovim uvaženim mišljenjima kako ženama ne pripadaju njihova tijela, kako im se treba ukinuti pravo glasa po tim pitanjima, te kako je, citirat ću ponovo art neurofeedback terapeutkinju Brezac Benigar, silovana žena koja želi pobaciti – ubojica. Nekompetentnost, ponavljam i ponavljat ću, o temama pobačaja, o silovanim ženama koje bi se trebale dogovoriti u obitelji što i kako, po mogućnosti, valjda, i s obitelji silovatelja, nekompetentnost koja govori o pobačaju u tom slučaju kao da govori o odlasku u kino ili u teretanu, nekompetentnost koja ne zna kako jednoznačnog odgovora na ta pitanja nema, i kako je kompleksno jednu silovanu ženu vratiti samo u normalan život, a kamo li joj dati dijete u ruke, da bi nekakva art neurofeedback terapeutkinja, ili nekakav lakoglazbeni fizioterapeut bili zadovoljni.

Miroslav Škoro u kampanji (FOTO: HINA/ms)

Znaju li naši lumeni, a vrag se sada smije u svih šesnaest, što je disocijativna fuga? Miroslav Škoro odgovorio bi vam kao iz topa da zna što su fuge, možda da je čak jednom i sam postavljao pločice u kupatilu. Da kojim slučajem zna, ne bi davao onakve izjave kakve je davao. Disocijativna fuga, naime, posttraumatski je poremećaj najčešći kod silovanih žena i on je, barem po onom što sam saznao iz njihovih iskustava, uistinu strašna stvar. Upravo o tom poremećaju govori nam Anabella Coel, o poremećaju koji je uzrokovao kratke izmjene i nemogućnost dugoročnog sjećanja kod silovane žene. Trauma koja je duboko potisnuta počiva na anamnezi koja se sastoji od iskrivljenja vremena, praznina u istom, depersonalizaciji i izdvojenosti od samog sebe i vlastitih psihičkih zbivanja. Od tog poremećaja boluju najčešće silovane žene. Prekopčavanje identiteta u identitet, pojave koje ne mogu objasniti, psihotično ponašanje i unutarnji glasovi koji pozivaju na suicid, sve su to nuspojave, neki od simptoma i znakova disocijativnog poremećaja identiteta, drugim riječima, disocijativne fuge.

Postoji osnovana sumnja kako zbog straha i stigme velika većina silovanja u Hrvatskoj ostaje neprijavljena. Ograničavanje prava na pobačaj uporno se i uporno gura u prvi plan tijekom svakih predizbornih kampanja, dok istovremeno sama država nema čak niti nacrt prijedloga novog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u čemu vjerujemo veliku ulogu igra sama Crkva koja, najblaže rečeno, blagonaklono gleda na manifestacije poput ovih koje organizira Brezac Benigar i njoj slični, samo mudriji u javnim istupima. Odluka silovane žene da odlučuje o svome tijelu, stručne pomoći i ekspertize, sve je to izostalo u pravima žene koja je začela protiv svoje volje, a kako vidimo na eklatantnim primjerima napadaju se ženska prava generalno, ne samo parcijalno kao što je u ovom slučaju. U kampanjama bez sadržaja tako dominira, osim klasične nacionalne mitomanije, jedan novi trend, a on je nažalost usmjeren prema temeljnim ženskim pravima.

No zašto se ti ljudi takvim stvarima uopće bave?

Nije li dakle potpuno jasno kako se tim temama i tim ženama trebaju baviti visokostručne i visokoobrazovane osobe, a ne, šta ja znam, nekakva art neurofeedback terapeutkinja, ili nekakav lakoglazbeni fizioterapeut? Nije li gadljivo, da ne kažem primitivno, uopće se upuštati u takve rasprave i takve teme postavljati kao light motiv svojih predizbornih kampanja? Ako već to radite, barem se informirajte malo, odvojite svoje dragocjeno vrijeme i pogledajte „Mogu te uništiti“.

Međutim, vrag ne funkcionira tako i dužan sam vam, još od sredine ovog teksta, pojasniti njegovu poantu na kraju. Vrag funkcionira na način da ti šapuće na uho kako si kompetentan za sve, jer ti si art neurofeedback terapeutkinja, ili lakoglazbeni fizioterapeut. Tebe narod voli i obožava. Vrag hrani tvoj ego, pa postaješ mesija, izabranik, onaj koji može sve, pa čak i liječiti bolesne, porađati silovane.

Ali što je s tim ženama koje su tako grubo ponovo iskorištene za jednokratnu manipulaciju? Što je s onima koje su pravi predmet ove priče? Zašto ih ponovo zakapamo pod zemlju i tjeramo ih da se srame u tišini? Zašto kolektivno odabiremo stranu silovatelja, zašto smo ih ponovo iznevjerili? Ponovno i iznova napadnute, ponovo i iznova stjerane u svoj strah, ponovo i iznova stigmatizirane, označene u društvu kao ubojice? Mislite od kompetentnih, mislite od struke?

Vrag, jebiga, ne funkcionira tako. On ugodi da to krene od art neurofeed influencera i terapeuta, od lakoglazbenih fizioterapeuta i, naravno, od art neurofeed intelektualaca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"