Slučaj Francuskinje Gisele Pelicot jedna je od najmučnijih priča koje su obilježile 2024. godinu. Prošlog mjeseca završeno je suđenje njenom bivšem suprugu Dominiqueu Pelicotu i još pedesetorici muškaraca, koji su svi osuđeni za silovanje Gisele Pelicot u periodu od skoro deset godina. Naime, Dominique Pelicot je godinama drogirao svoju suprugu, s kojom je bio pola stoljeća u braku, te preko interneta pozivao nepoznate muškarce da je siluju, dok je bila u nesvjesnom stanju. Vijeće od pet sudaca osudilo je Pelicota na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, koliko su i tražili tužitelji. Sud je izrekao kraće kazne od četiri do 18 godina koje je zahtijevalo tužiteljstvo za ostale optuženike: 47 optuženih proglašeni su krivima za silovanje, dvojica za pokušaj silovanja i dvojica za seksualni napad.

Najmlađi osumnjičenik imao je samo 22 godine kada je silovao Gisele Pelicot, dok je najstariji bio u ranim sedamdesetima. Mnogi od njih su imali djecu i bili u vezama. Većina ih je stanovala u krugu od 50 kilometara od pitoresknog sela Mazan u kojem su živjeli Dominique i Gisele Pelicot. Policija je uvjerena da su 72 muškarca dolazila u kuću kako bi silovali i zlostavljali Gisele, no nisu ih sve uspjeli identificirati. Slučaj se zakotrljao 2020. godine, kada je Dominique uhvaćen kako pokušava fotografirati ženama pod suknju. Nakon toga je policija na njegovim kompjuterskim diskovima pornašla više od 20.000 fotografija i videa, koji su otkrili da je godinama drogirao vlastitu suprugu, te organizirao njeno zlostavljanje i silovanje.

Sedamdesetdvogodišnja Gisele Pelicot se odrekla prava na anonimnost tijekom suđenja, te je tražila da se prikažu zastrašujuće snimke silovanja koje je kroz godine snimao njen tadašnji suprug. Istaknula je da to čini u nadi da će tako pomoći drugim silovanim ženama da progovore. Također je time preokrenula tipičnu dinamiku u patrijarhalnom društvu, po kojoj se silovana žena treba sramiti, a ne silovatelji. 

“Odlučila sam da se neću sramiti, nisam učinila ništa loše. Oni su ti koji se moraju sramiti”, rekla je Gisele Pelicot, koju su tijekom suđenja podržavali njeno troje djece, kćerka Caroline te sinovi David i Florian. Zbog toga je suđenje silovateljima Gisele Pelicot izazvalo veliki medijski interes u Francuskoj i svijetu, potaknuvši i veliku javnu raspravu o kulturi silovanja, na koju feministkinje upozoravaju već godinama. U Francuskoj se sada govori i o promjeni kaznenog zakona u vezi silovanja, s obzirom na to da tekst u trenutnoj verziji ne spominje da bi seks trebao uključivati pristanak, te da je seks bez pristanka de facto silovanje.

O slučaju Gisele Pelicot, suđenju koje je potreslo Francusku, kulturi silovanja i važnosti koncepta pristanka razgovarali smo s francuskom prevoditeljicom i aktivistkinjom Clementine Choubrac, članicom feminističkog kolektiva #NousToutes (#SveMi).

"Osuđeni silovatelji će ići u zatvor, ali uvjerena sam kako mnogi od njih vide sebe kao žrtve pravosudnog sustava. Oni i dalje imaju nazadni stav po kojem muškarac ima pravo na žensko tijelo, a takav stav je u pozadini glave imalo i dosta ljudi u francuskom društvu" - Clementine Choubrac (FOTO: Privatna arhiva)

Na početku ovog razgovora vratimo se kratko na period kada je prije nekoliko godina #MeToo pokret bio na svom vrhuncu. Kakve su bile reakcije francuske javnosti na taj pokret protiv seksualnog zlostavljanja žena?

- Sjećam se da je to bila velika tema za francuske feministkinje, ali je trebalo vremena da se ta tema probije kod nas u javnosti. Bilo je puno ljudi koji su imali, za Francusku, uobičajenu reakciju u stilu “to je nešto što dolazi iz SAD-a, dakle moramo biti oprezni”. Smatra se da postoji ogromna kulturna razlika, pa je bilo dosta Francuza koji su na #MeToo gledali s visine, smatrajući da je SAD zemlja puritanizma. #MeToo je onda percipiran kao izraz tog puritanizma, pa je dočekan sumnjičavo. Dosta ljudi je tada zauzelo stav kako Francuskoj #MeToo ne treba, iako je potreban svakoj zemlji. U tom su smislu za Francusku znakovitije bile reakcije na skandal u kojem se 2011. godine našao poznati francuski političar Dominique Strauss-Kahn, tada direktor Međunarodnog monetarnog fonda, koji je optužen da je seksualno napastovao jednu sobaricu u njujorškom hotelu. Dio francuskog društva je zapravo bio ponosan na njega, jer se pokazalo da je on kao 60-godišnjak seksualno aktivan. Govorilo se u stilu “to znači biti Francuz, znati uživati i zgrabiti svaku priliku”, što je baš bilo odvratno. Ljudi su to komentirali, slavili njegovu virilnost. Mnogi nisu vidjeli u čemu je tu problem i često se mogla čuti francuska uzrečica “pa šta, čovjek nije umro”. Dakle, ako nitko nije umro, onda napastovanje nije problem. Samo su feministkinje upozoravale da je to ozbiljan slučaj i da je život te žene bio urušen. I opet je bila kriva žrtva, a ne zlostavljač. 

Moram priznati da sam i ja tek kasnije osvijestio klasni aspekt tog slučaja sa Straus-Kahnom. On je bio poznati i moćni muškarac, direktor MMF-a, dok je ona bila sobarica, imigrantkinja. Čudi me da se o tome nije tada govorilo u Francuskoj, koja ima jaku lijevu tradiciju.

- To je zapravo tipično za Francusku, da se ljudi prave slijepi za klasne razlike. Puno se priča o tome, vlada uvjerenje da smo od Francuske revolucije svi isti pred zakonom, ali to nije istina. Klasni aspekt u Francuskoj često ide u paru s rasnim. On je imao bijelu kožu, ona nije. Takve stvari i njihove implikacije često ne želimo vidjeti u Francuskoj.

Kada je riječ o suđenju za silovanje Gisele Pelicot, u svom komentaru za The Guardian naglasili ste da se pristup tužitelja ovom slučaju temeljio na pitanju pristanka (consent), što nije standard u francuskom pravosuđu. Zašto je to bitno?

- Taj sudski proces je razbio uobičajenu priču o silovanju u francuskom društvu. Inače se smatralo da se silovanje događa kasno u noći, vani, u nekoj mračnoj uličici i da žrtva ne poznaje napadača. Ta priča omogućava i da se krivica prebaci na žrtvu silovanja, da se propituje zašto je uopće u to vrijeme bila na tom mjestu, kako je bila odjevena, je li bila pijana, koliko je partnera imala prije. U slučaju Gisele Pelicot to nije bilo moguće, jer su se napadi na nju događali u njenom domu. Feministkinje odavno znaju da je najopasnije mjesto za žene njihov dom, ali sada je to počelo shvaćati cijelo društvo. Gisele Pelicot je i na neki način bila idealna žrtva, jer je starija osoba, pa se smatralo da više nije seksualno aktivna, jer mlađoj, seksualno aktivnoj ženi se lako pripiše da je “ona to tražila”, a i bila je doma, što je u patrijarhalnom shvaćanju mjesto na kojem žena i treba biti. Zato je svima bilo lakše shvatiti u čemu je problem, te prepoznati seksističku kulturu koja vlada u Francuskoj. Naravno, ne samo u Francuskoj. Zato smo u ovom slučaju mogli doći do srži i zato je pristanak kao koncept bio prvi put tako važan u jednoj optužnici za silovanje. To je velika stvar i veliki napredak. Ovaj slučaj je natjerao francusko društvo da se suoči s time da silovatelj može biti i muž žrtve ili otac žrtve, što se i prije znalo, ali se sada konačno odgovarajuće osvijestilo.

Smatrate li da bi se trebalo promijeniti nešto u francuskim zakonima u vezi zločina silovanja, odnosno treba li u zakone unijeti pristanak kao relevantan koncept?

- Da. Već nekoliko godina se govori o tome da kazneni zakon treba promijeniti. Ovaj slučaj je doista bio važan, bilo je riječ o optužbama protiv 50 silovatelja od njih 80, toliko veliki slučaj za silovanje nikad nismo imali u Francuskoj, pa postoji nada da bi mogao proizvesti i promjene zakonodavstva, te da definicija silovanja u zakonu uključuje u pojam pristanka, što sada nije tako. Pristanak bi trebao biti centralno pitanje. 

Kako gledate na tu zavjeru šutnje svih muškaraca koji su bili uključeni u višegodišnja silovanja Gisele Pelicot?

- To je kultura silovanja u praksi. Tabu u društvu nije silovati, već govoriti o silovanju. Smije se silovati, ali u tišini. Ne smije se pričati o tome. Bilo bi super promijeniti zakon, ali treba promijeniti društvo. Nadam se da će se ta kultura silovanja i šutnje sada početi mijenjati, da je suđenje za silovanje Gisele Pelicot posijalo sjeme za to.

Moglo se vidjeti i da Gisele Pelicot ima naročito veliku podršku među mladim ženama, kao da su one od svih skupina u francuskom društvu najbolje razumjele što to suđenje znači i koja se šira borba vodi u društvu.

- Jako sam sretna zbog toga. Trenutno u Francuskoj vlada jaki „backlash“ prema feminizmu i ekološkim aktivistima, od kojih su mnogi završili i na sudu, pa mi je drago što vidim da je mlađa generacija puno svjesnija problema koji postoje, nego što sam ja bila. Imam dojam da žene od 18-19 godina znaju više od mene i sada i kad sam bila njihovih godina. Vjerujem da će one pomaknuti stvari unaprijed.

"Gisele Pelicot je postala ikona protiv svoje volje, pokazavši veliku hrabrost odlukom da ne ostane anonimna kao žrtva silovanja" (SCREENSHOT: YouTube)

Gisele Pelicot je u medijima proglašena feminističkom heroinom. Razumijem zašto, no da budem kontroverzan, pa pitam ne bi li se nju trebalo smatrati heroinom svih ljudi? Hrabrost i odlučnost koju je pokazala na suđenju bi trebala biti inspiracija za sve ljude, ne samo za žene. Itekako i za muškarce, kako bi shvatili da ne žele biti dio kulture silovanja i načina razmišljanja o ženama koji će ih dovesti do toga da siluju jednu drogiranu, nesvjesnu ženu.

- Nadam se da su muškarci zahvaljujući ovom suđenju postali svjesniji što je silovanje i da trebaju tražiti pristanak kada je riječ o seksu. Gisele Pelicot je postala ikona protiv svoje volje, pokazavši veliku hrabrost odlukom da ne ostane anonimna kao žrtva silovanja. Ne znam je li unaprijed bila svjesna što će sve to značiti, ali je velikodušno odlučila da njen slučaj bude od koristi za cijelo društvo i otvori oči mnogima kada je u pitanju silovanje. No, postoji i rizik da se nju tretira kao idealnu žrtvu, pa da u nekim budućim slučajevima žrtve koje nisu idealne ne dobiju jednaku podršku i da suđenje ne završi osudom silovatelja.

Neki od optuženih su se na suđenju branili tvrdeći da oni nisu silovali Gisele Pelicot jer su imali pristanak njenog supruga u njeno ime. To je, što se mene tiče, možda i najgora od svih obrana. Kako gledate na to?

- To je najjadniji aspekt slučaja. Uopće ne mogu shvatiti da su se oni sami sebi na taj način opravdavali i objašnjavali situaciju u kojoj se nalaze. Takva obrana nam pokazuje kako dio društva smatra da je žena vlasništvo svog muža i da muž u njeno ime može odlučiti o njenom seksualnom životu. Da ženu uopće ne treba pitati. Osuđeni silovatelji će ići u zatvor, ali uvjerena sam kako mnogi od njih vide sebe kao žrtve pravosudnog sustava. Oni i dalje imaju nazadni stav po kojem muškarac ima pravo na žensko tijelo, a takav stav je u pozadini glave imalo i dosta ljudi u francuskom društvu, ali ga nisu bili do kraja svjesni. Eto i to je kultura silovanja.

Kako možemo mijenjati kulturu silovanja?

- Za početak, uložiti u obrazovanje. Francuska vlada zasad ne pokazuje da će to napraviti. Potrebno nam je ne samo seksualno obrazovanje, nego i emocionalno obrazovanje u vezi odnosa među ljudima i među ženama i muškarcima. Imamo već dvadesetak godina zakonsku obavezu seksualne edukacije u školama, prema kojem se svake školske godine toj tematici trebaju posvetiti tri sata, ali većina mladih ne dobije tu edukaciju. Potrebno je i obrazovanje zdravstvenog, pravnog i policijskog sustava. Na primjer, da svaki policajac zna i razumije da ženu može silovati njen muž, te da zna kako postupati u tom slučaju. Još uvijek se događa da žrtva seksualnog nasilja u obitelji dođe na policiju i kaže da ju je muž silovao, a reakcija policije bude da to nije moguće. Prema jednom istraživanju, takva iskustva u Francuskoj ima 66 posto žena koje su prijavljivale silovanje u obitelji. Možda bi i doktori s boljom edukacijom o ovim temama uspjeli ranije detektirati što je izvor njenih zdravstvenih problema koje je imala uslijed svih tih silovanja, možda bi nešto posumnjali. 

S obzirom na to da ste obiteljski povezani s Hrvatskom i da dobro poznajete život u Puli i Zagrebu, za kraj sam htio pitati koje ste razlike u vezi tema seksualnosti i položaja žena u društvu između Francuske i Hrvatske?

- Najveća razlika je što Katolička crkva ima mnogo veći utjecaj u Hrvatskoj nego u Francuskoj. Kod nas je to potpuno drugačije. Crkva ima određeni utjecaj, ali nije tako generalan kao u Hrvatskoj. U Francuskoj je Katolička crkva jako glasna, no predstavlja jasnu manjinu. Druga stvar koju sam odmah primijetila kada sam prije dvadesetak godina došla u Hrvatsku prvi put je da je mnogo lakše biti žena na ulici, u javnom prostoru. U odnosu na Francusku, mirno je. Barem u Zagrebu i u Puli, gradovima koje poznajem, nema uličnog dobacivanja i nabacivanja ženama kakvo je uobičajeno u Francuskoj. U Hrvatskoj se kao žena na ulici osjećam sigurnije nego u većim gradovima u Francuskoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.