Otac me dovezao na vlak koji je s riječkog kolodvora kretao točno u osam sati. Sjedio sam na prednjem sjedalu, na crvenom skaju bijelog fiata 1300 što ga je kupio na dražbi. Još nije ugradio radio, pa smo samo zurili u veliku rupu na ploči, odakle su milicajci izvadili svoju stanicu. Kroz tu rupu mogao se vidjeti motor, točnije neke poluge kojima se okret volana prenosio na kotače. Bio je to star, ali lijep automobil kojeg je milicija pojačala za pet konjskih snaga. Prednja sjedala bila su zgnječena, stražnje pak kao novo. Ali, ja sam sjedio naprijed, kad bismo se zaustavili na semaforu otac bi mi dopustio da izbacim iz brzine, pa ponovno prije kretanja ubacim. Mjenjač je bio na volanu, kromirana ručkica s plastičnim završetkom boje slonove kosti.

Bio je to specijalni vlak koji je nas trinaestgodišnjake riječkih škola u organizaciji Muzičke omladine vozio u Zagreb. U šetnju i mnogo važnije, u kazalište. Bilo je proljeće, iz okolnih skladišta dopirao je miris papra. Valjda se negdje neka vreća prosula. Ili je netko nožićem zarezao pa nosio kući. Ali koliko papra treba čovjeku, recimo, za jedan cijeli život? O tim sam stvarima mislio, o tome koliko traje vrijeme. To me opsjedalo, kanio sam saznati nešto o ljudima tako da ih umećem u vremenske zone, kao u kapsule. I onda radim očitanja. Ali sve bi nekako ishlapjelo pri susretu s drugom djecom, nastavnicama. Pred tom radošću da idemo u Zagreb, u kazalište. 

Uskoro sam mahao ocu koji je stajao uz automobil i ruku u kojoj je držao cigaretu u pozdrav podignuo iznad čela. Imao je seiko sat koji je bljesnuo na jutarnjem suncu. A ja sam pomislio na vrećicu punu papra.

Ovo je prvi put da idemo u Zagreb. Ja sam već bio, imam ovdje tetke. Nikad još nisam putovao vlakom, sa svojim vršnjacima, razredom. Ali opet, zabio sam lice uz prozor i promatrao šumu, sačekivao tunele, stanice. Nisam volio tu svoju podvojenost, ali što bih ja bio bez nje? Tako sam se radovao druženju i cijelo vrijeme bio sam. Mnogo kasnije saznat ću s kakvim blagom raspolažem, koliko sam bogat čovjek. 

U kazalište smo ušli na prstima, posjedali po ložama, rasporedili se. A onda su nastavnice krenule preseljavati dječake, razbijati klape obješenjaka, razdvajati nemirne od nemirnih. Uskoro, počelo je.

Cyrano de Bergerac. U glavnoj ulozi Mustafa Nadarević. Prestao sam disati i preselio se k njemu, u njegovu čaroliju, svijet koji je stvorio u samo nekoliko minuta. I nisam htio izaći, nisam se htio pomaknuti, da ne bi svega nestalo. Čudesan je bio Cyrano. I to da ga vidimo, da stoji pred nama na velikoj tamnoj pozornici, u snopu svjetla. Gledao sam ga već, zadnje što pamtim oduševljenje je moga oca s njegovom ulogom u Velom mistu. 

I onda, negdje nakon pola sata predstave počeo je žamor u ložama iznad mene. Trgnuo sam se, bilo je to vrlo grubo buđenje. Što sad? Dolje na pozornici Cyrano je i dalje bio prekrasno svemoćan, ali, kao da se neka sjena spustila na njegovo tjeme, dugačak nos, na taj glas i korak. A žamor se pojačavao. A naše su nastavnice zaboravile na sebe i na nas, točnije na te dječake kojima je dosadilo ovo filozofiranje. Tako su kasnije, na povratku u vlaku govorili. Je li to urođeni strah od ljepote, je li to bukteća životinja, potreba za jednostavnim trajanjem, što je to? Pitao sam se, ali strepeći. U jednom je trenutku glumac stao, prekinuo svoju rečenicu i okrenuo se, pogledao ravno u tu bučnu sobicu. Za trenutak tišina, u sljedećem, opet isti žamor. Cyrano se vratio svojim zgodama, vidim kako mu se čelo orosilo dok sjedi i govori svoju rolu, glumac se bori.

A onda je ustao, krenuo korak naprijed i rekao: „Tko si ti? Tko si ti da smetaš u kazalištu, da remetiš tišinu dok traje izvedba? Tko si ti?“

Muk. Mokar se i težak zastor spustio na sve nas. A onda je glumac napravio još dva koraka naprijed, došao na sam rub pozornice i sad sasvim tiho, skoro nježno rekao: „Tko si ti da ti sve ovo ništa ne znači, da ti ne znače tvoji prijatelji koji žele gledati i čuti. Izađi.“

Tu je jedna nastavnica započela: „Izvinite, sad ćemo mi to srediti i sve će biti…“

Glumac je samo blago podignuo ruku i ona je zašutjela, učinilo mi se da sam čuo kako se srušila natrag u stolicu.

Predstava se nekako nastavila i mi smo na kraju pljeskali. On se poklonio, bio je na rubu, meni neobjašnjivih suza. I ja sam bio na istom rubu.

Na povratku, opet me dočekao moj otac. Ispričao sam mu sve. Sjeli smo u auto, ja sam ubacio u prvu, pa brzo u drugu. 

„Zašto one učiteljice nisu tu djecu izbacile“, pitao je lišen svake taktike. 

„Pa u stranom smo gradu, ne mogu ih izbaciti na ulicu, odgovaraju za njih“, odvratio sam. 

„Ajde treća“, rekao je.

Sad se rasipa onaj papar. Dugo, mnogo. Vrijeme prolazi i ljudi stare. Moj otac sjedi na trosjedu, s prozirnom cjevčicom u nosu, u hodniku bruji koncentrator kisika. Smije se, hihoće kao dijete. Za mene ne postoji sretniji trenutak nego kad se nemoć raduje, kad se bol smije, a život se bar zakratko promijeni. Gleda Izeta, na rubu je ponekad neobjašnjivih suza. 

Onda tek malo papra, do ovog proljeća. Na četvrtom katu bolnice Jordanovac leži moj otac, u sobi broj 6. Dovezli su ga sa sela na redovitu kontrolu, stanje mu se pogoršalo i sad je umjesto na devet litara kisika na sat spojen na cijelih 15. Teško je, nema se tu što mnogo više učiniti. Izašao sam na hodnik, a pred sobom, u kolicima sjedi glumac, moj Cyrano, tatin šjor Duje i Izet, tih, ozbiljan i nekako umoran od svega. Prišao sam mu i pozdravio ga, pitam treba li mu što? 

„Ma ne“, odgovara. 

„Što vi ovdje?“ - tako me upitao. 

Rekoh mu za oca. I za Cyrana i njegovo pitanje, za Duju i Izeta, za smijeh, za tu bliskost koju je moj otac negdje za njega osjećao. 

„A kako je“, pita.

„Loše. „Kako ste vi?“, pitam.

„Loše.“ 

U tom je trenutku došla sestra i obratila mu se, odvest ću vas dolje, kaže. Kimnuo je. Pozdravili smo se, vidjet ću ga i sutra, ali nećemo razgovarati. Bit će još umorniji.

Vratio sam se u sobu k ocu. Spavao je. Gledao sam po bijelom zidu, zavlačio pogled visoko u kuteve. Tražio sam nekoga tko stvara žamor, tko remeti, nekoga kome bih mogao reći „tko si ti“? Tko? Ali sa zidova se ljuštila samo mučna tišina. I zuj koncentratora, i zvuk kisika kroz cjevčice i jedna sirena s parkirališta samo su propadali kroz taj muk.

Nema više papra. Ona vreća je zlokobno prazna, začin je zauvijek raznesen. 

Otac je umro ljetos. Glumac je dočekao jesen. U jeseni života obojica su iskusila bol i strah. 

Uspjet ću još kroz tih nekoliko mjeseci reći ocu da je pred sobom bio Mustafa Nadarević u kolicima. Neće mu to biti drago, ta slabost, to Izetu nikako ne pristaje. I pitat ću često onaj zrak iznad sebe, ono nebo, nekoga tko stvara žamor i remeti predstave „tko si ti, tko“? 

Ne bez ljutnje, ne bez ljutnje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić